Pages - Stranice

Wednesday, September 29, 2010

DIO DESETI - TENTH PART

U SVETOM GAJU


Kad su s planine sišli u dolini Toveu i Vargazarinu se pridruži Elohir u razgovoru.
Ispričali su mu sve i iznijeli svoje zaključke. Elohir je bio malo iznenađen, ali je potvrdio da svi argumenti imaju smisla.
Ponovo napraviše tabor na onom istom mjestu gdje su bili i kad su kretali put planine, samo što je sada bilo mnogostruko više tovarnih životinja i trideset patuljaka.
Dok su patuljci rastovarali i rasedlavali životinje da mogu mirno pasti na livadi pored potoka, Vargazarin je hranio svoga varga ostacima one divokoze koju su dobili od Mura. Varg ju je halapljivo jeo. čak mu je meso nestrpljivo istrgnuo iz ruku.
Sad je bilo četiri velike vatre jer nisu mogli svi stati oko jedne. Patuljci su nakon obavljena posla zdušno prionuli jelu i veselom razgovoru, dok su Vargazarinovi ljudi ponovo raspravljali o proteklim događajima. Sve je to na njih ostavilo snažan dojam. Pogotovo što su neki bili ranjeni i što su izgubili jednu vrijednu životinju.
Tove im je izložio svoj plan.
Predložio je da slobodno krenu dogovorenim putem, ali sa samo deset patuljaka pratnje, jedva koliko je potrebno za kontrolu tovara, dok bi on s glavninom patuljaka išao po strani u sjeni i osiguravao bok kolone od iznenađenja koje se očekivalo.
-Sigurno je da će netko napasti. Ne znam hoće li to biti Druid ili Gnollovi, ili ma tko drugi, ali sam siguran da morate imati stalno pripravne ruke na oružju.- reče Tove sipajući si drugi put pivo.
Svi se jednoglasno složiše nastavljajući popodnevni odmor skupljajući snagu za događaje koji ih očekuju.
Navečer je Vargazarin pošao na potok. Išao se kupati što nije činio već nekoliko dana i osjećao je blagi osjećaj krivice zbog toga. Obećao je učitelju da će to činiti svaki dan, pa je osjećao kao da je iznevjerio učitelja i prekršio zadanu riječ. Pod jednom vrbom na brzinu se skine i uroni u ledeni planinski potok. Voda je bila toliko hladna da je skoro ostao bez daha a usnice su mu pomodrile.
Nakon prvog šoka, tijelo se privikne i on lagano zapliva u plitkoj brzoj vodi ne kvaseći glavu i kosu. Uskoro osjeti ugodu i prostruji mu kroz glavu koliko duboki smisao ima ovakav obred. Osjeti neku prirodnu snagu i čvrstoću koju tijelo poprima u ovako ekstremnim uvjetima.
Izvrne se na leđa plutajući. Žmirio je upijajući mirise i zvukove pohranjujući ih u kutke memorije kao zimnicu za dane lošeg raspoloženja.
Kad je otvorio oči trgne se i naglo stade na šljunkovito dno sav napet kao mačka u skoku. Netko je u mraku stajao pored vrbe tik do njegovih stvari i oružja. on potrči prema silueti spreman za borbu, mada je bio gol.
-Kud si se zatrčao? - čuje poznati glas i u trenu ga prepozna.
-Fergara je stajala u sjenci i on shvati da gleda njegovu nagost. pokrije se rukama i čučne u vodu. -Što si došla? Vidiš da sam gol!
-Daj mi moju robu!- reče ljutito. -Ne ljuti se. Nisam te htjela uplašiti! -kroz smješak reče djevojka. Došla sam te pitati smijem li ti se pridružiti?-
Vargazarin nije znao što odgovoriti. Ono što je želio reći, nije bilo pristojno ,a ono što bi trebalo reći bilo bi glupo.
-Ne znam. Sama odluči. Meni ne smetaš. -...dosjeti se.
Fergara se na brzinu razodjene i polako i oprezno krene u mrzlu vodu. Iako je bilo vrlo mračno, njezino gipko tijelo odražavalo je nešto svjetlosti i Vargazarin je očaran promatrao njene putene obline koje ga mame i mirišu poput cvjetne livade.
Kad se bacila u vodu ciknu i izroni.
-Jao što je hladno! Pa ti stvarno nisi normalan. Kakakakko ssse, možže...ššš kupati u ov..vvoj ledari! -cvokotala je od zime. Sad se mladić od srca nasmije . -Ne pretjeruj nije uopće hladno! Samo je malo svježe!- ha ha ha! nasmije se na svoju dosjetku i priđe joj bliže dok se ona borila s vodenom strujom pokušavajući držati glavu iznad vode. Iako je studen obavijala tijela dvoje mladih, nije mogla izbrisati toplinu koja ih je privlačila. U vodi se slučajno dodirnuše, pa još jednom. Sad su se dodirivali, ne više slučajno.
-Izađimo van. S ovim ne valja pretjerivati!- reće mladić i potrči iz vode prema odjeći prskajući na sve strane. Na brzinu se istrlja grubim lanenim pokrivačem i počne se oblačiti najbrže što može pokušavajući skriti svoje veliko uzbuđenje koje se moglo jasno vidjeti. Posebno ispod struka.
Primjetivši njegovu znakovitu oduševljenost njezinom nagošću, Fergara izađe iz vode ne oblačeći se. Samo se dobro istrlja i posuši onim pokrivačem otkrivajući čvrste grudi i vretenaste duge noge od kojih bi svakom muškarcu zastao dah.
-Imam jedno iznenađenje za tebe!- reče mu ona i iza vrbe dovuče golemo mekano medvjeđe krzno i malu bočicu nekog pića.
-Nemoj mi samo reći da si ovo isplanirala! Već sam večeras dovoljno iznenađen tvojim prisustvom!... hinio je ljutnju Vargazarin.
-Pa,...samo sam se malo pripremila! -Vragolasto doda ona. Sad su im tijela reagirala na šok hladnoće tako da im je naglo postalo vruće i krvotok im je radio ubrzano.
-Sjedi.- ponudi ga ona otvarajući medvjeđe krzno kao omanji šator. ponudi ga kalvadosom koji je krijepio promrzle udove i izazivao zarazan smijeh.
-Ne znam kako će ostali reagirati kad vide da nas nema.- Reče Vargazarin.
-Ne znam za njih...- odgovori mu ona pijuckajući jabukovaču...- ali mi nije ni važno. Kad si ono prekjučer poletio za Gnollovima s isukanim mačem uplašila  sam se da će ti se nešto dogoditi. To ne bih mogla podnijeti!-
Vargazarin pogleda u njene duboke zelene oči i vidje nešto što nikada prije nije vidio. Vidio je čistu ljubav mlade žene. Srce mu je kucalo u grlu i nije mogao glasa ispustiti.
-Fergara...ja... - uzmuca se on pokušavajući se bolje pokriti krznom. Ona mu blago stavi ruku na usta i nježno ga počne ljubiti po prsima i vratu prema uhu. On zažmiri i ispusti zvuk sličan ranjenom jelenu. instinkt mu proradi savršeno i on obavije ruke oko njenog mekog struka. Jače je privije uzase ne govoreći ništa bojeći se da nešto ne pokvari, a ona ga je svejednako ljubila i mrsila mu dugu kosu ne mogavši ga se zasititi. Uskoro je bio na njoj u čvrstom zagrljaju ljubeći je u meke i tople usne kao najvećeg izvora slasti i ugode. Kemija je u njihovim tijelima izazivala oluje sa provalama vulkana i potresa.
Fergara ga je upijala cijelog kao žedna zemlja kišu, kao pupoljak sunčeve zrake.
sva mu se predala uživajući u svakom njegovom stisku i poljupcu. Čvrsti zagrljaj potraje malu vječnost u ciklički ponavljanim pokretima jednako snažnim kao i nježnim.
Tako sjedinjeni do vrhunca, dugo su još mirno ležali sklopljenih očiju glasno dišući i pokušavajući zadržati svaki radosni trenutak sreće kako bi potrajao zauvijek.
On prvi otvori oči napola i kao iz bunila prošapta...- O, Fergy,....ovo mi je prvi put.-
Ona se pridigne na lakat otkrivajući mu oble grudi. Bila je omamljena.
-Stvarno!- On samo kimne glavom pokrivajući oči nadlanicom u osjećaju razotkrivene manjkavosti.
-Ni po čemu to ne bih zaključila da mi to nisi rekao- diskretno ga pohvali ona milujući mu snažne grudi koje su se i dalje uzbuđeno dizale kao kovački mijeh.
-Stvarno si ...moćan ...mislim...za jednog početnika.-Oboje prasnuše u smijeh.
Učinila si mi najveću radost u životu.- Nježno je poljubi ...Hvala ti, Fergy.- I ja se tebi zahvaljujem. I ti si mene učinio beskrajno sretnom. Sad znam zašto je moja mati vilenjakinja više voljela ljude nego vilinske muškarce. Nitko ne ljubi tako snažno i u isto vrijeme nježno kao vi ljudi. - reče ona podsjećajući ga da je ona poluvilenjakinja.
On ju je i dalje milovao osjećajući njenu baršunastu put pod prstima.-Ti me samo podsjećaš da su žene vilinskog naroda , za nas ljude najpoželjnija bića na svijetu. Sad si mi to samo potvrdila.- Ona se počne brzo oblačiti i nazuvati svoje visoke crne čizme. -Moramo požuriti do tabora.- On se ustane i počne oblačenje ali nekako usporeno i nevoljko iako je noć bila vrlo svježa. Fergara skupi medvjeđe krzno i krene prema taboru kad odjednom prigušeno vrisnu od straha.
Vargazarin instinktivno potegnu mač i, kao pantera skoči u zaštitu djevojke .
-Što se dogodilo?- upita uperivši vrh mača u mrak.
Pred njim je stajao njegov varg. Tih i velik. cijelo je vrijeme bio ti čuvajući svoga gazdu.
-On je sve vidio! Cijelo vrijeme je bio tu.- reče Fergara, mada nije znala jeli to nešto loše ili ne. -
Vargazarin se samo  nasmiješi češkajući golemu zvijer iza uha kroz gusto krzno
-Ne draga. On nas je čuvao.-
Kad su sišli do tabora svi su ih značajno gledali ništa ne govoreći. Oni oboje uhvate te poglede s blagom nelagodom kao djeca koja su nešto zgriješila.
Da razbije nelagodu Vargazarin ustane i ode do varga istimariti ga i iščešljati mu dlaku.
Tu noć su spavali jedno uz drugo, a ujutro su se probudili zagrljeni. Fergara ga nježno poljubi u obraz...
-Dobro jutro, moj junače.- njena duga plamena, kovrdžava kosa padala mu je na lice.
-on joj žmireći odgovori uz osmijeh -Dobro jutro Fergy. Smeta li ti kad te tako zovem?...upita...- Ne, slobodno me tako zovi. baš mi slatko zvuči.- Istezala se ona kao mačka obnavljajući energiju.
-Idem skuhati neki krijepki čaj!- lagano i veselo ona skoči na  noge i otrči prema šumici potražiti metvicu ili nešto drugo što bi se dalo skuhati kao napitak.
Uskoro su svi pili Fergarin uradak i krijepili promrzle udove ohlađene preko noći. Patuljci su bučno, ali vrlo disciplinirano tovarili mazge za nastavak putovanja nimalo ne zaboravljajući upozorenja o mogućem napadu. Svi oni su bili iskusni borci i potajno su se radovali nekom dobrom okršaju s vilenjacima.
Ona veća skupina s Toveom na čelu pođe naprijed. Kad su na gazu prešli potok zamakoše kroz šumu izvan vidokruga.
Ostatak karavana krene lagano za njima preko onog gaza, ali nastavi nizvodno utrtim putem prema svetom gaju i Breslovu na drugoj strani Kambrijske ravnice.
Nakon sat jahanja zaustaviše se na onom ulazu u šumu gdje su ih druidovi ljudi ispratili. Vargazarin zaustavi kolonu i u pratnji Mumbe i Vardune krene u šumu. Nisu išli dugo kad pred njih iskoči ratni plesač!
Vilenjački ratnik koji kroz pjesmu i ples  skuplja snagu i vještinu u borbi magičnim riječima i plesovima priziva duhove šume.
Nisu reagirali. Samo su stajali i gledali čudno odjevenog vilenjaka koji na sred šumskog puta pleše magični obredni ples.
kad je ples završio on nastavi tiho pjevati. Vargazarin razazna riječi posljednje strofe.

Usred gaja druid na vas čeka.
Do njegova duha nek vas vodi jeka.

Ponovo tiho zapjeva i iznenada, kako se pojavio tako i nestade poput munje u krošnjama. Varduna ga je pratila vrhom strijele iz samostrijela ali je morala priznati da nije imala prilike pažljivo naciljati.
Izvadi neodapetu strijelica i ljutito otpusti tetivu. -Što je ovaj cirkusant htio?-Upita Vargazarina.
-Slijedit ćemo ga- reče i mahne ostatku kolone da krenu. Znao je da je Tove sa svojim rendžerima blizu i da ga ne mogu iznenaditi. Ni ratni plesač ga nije iznenadio. -Dobro je znati nešto unaprijed...- razmišljao je.
Projahaše oko dvije vrste kroz šumu. Stadoše na jednoj maloj čistini prekrivenoj barama i lopočima.
Varg oprezno zagazi u vodu pokušavajući zaobići dublju vodu.
Sad Vargazarin izvadi onu kutijicu koju mu je dao druid. Gurne je vargu pod nos i nagne se sa sedla šapnuvši mu na uho:
-Traži!-
Varg na trenutak onjuši kutijicu i poče njuškati uokolo. Kad je detektirao pravac , bez oklijevanja potrči prema jugoistoku. Puta, naizgled nije bilo. Činilo se kao da su zalutali. Kolona mazgi se sporo probijala kroz gustiš. No ubrzi ugledaše druida na jednom proplanku.
Kad su mu prilazili, Druid naglas izrekne neke molitve i čarolije. Zvučale su kao mješavina riječi i cvrkuta ptica. Iznenada se uz zvuk zujanja pčela počne pomicati tlo kao kotao u kojem ključa voda. Nisu imali vremena reagirati. Iz zemlje počeše iznenada i munjevito brzo rasti povijuše i korijenje koje ih sve obavije urastajući oko njihova oružja, nogu i ruku. Obuze ih strah kakav nikad nisu osjetili! Trgali su se pokušavajući stresti zelene uze. Ali što su se više opirali to su biljke bile nasrtljivije i čvršće. Čarolija je bila izuzetno jaka.
 Varduna je nemoćno zazivala protučarolije ili barem energetsko polje aure da je zaštiti. Ništa nije pomagalo. Varg je u bijesu grizao povijuše trgajući ih dok mu se jedan bič nije omotao oko gubice i čvrsto ga stisnuo. Čulo se samo njegovo potmulo režanje.
Na trenutak sve utihne. čak i onaj zuj pčela.
Druid im lagano priđe i pogleda svakoga ponaosob kao da provjerava jeli mu čarolija uspjela u potpunosti.
Vargazarin, svezan i nemoćan progovori prvi nakon uspješnog iznenađenja.
-Ovo vam je velika pogreška gospodine! Mi smo kraljevi ljudi i ovaj čin neće moći proći bez posljedica. Pogotovo zato što je ovaj tovar od velike vojne važnosti.-
Mali ne mudruj. Ionako sutra neće biti nikoga tko može o ovome bilo što reći.-
-Ali , zašto to činite? -
-Sada ja postavljam pitanja!- oštro ga prekine duid. -Na to iz šume izađu tri čovjeka odjevena vrlo bogato i po dvorskoj modi. Vargazarin ih ne prepozna. Nosili su crnozlatnu odjeću. Iako se razlikovala u kroju, prevladavale su samo te dvije boje.
-Nemoguće!- protiska kroz zube Klerso.
-To su ljudi grofa Valandera!-
Visoki sijedi plemić bljedunjava izgleda i rijetke brade bio je, izgleda, glavni u skupini od trojice.
-Izvrsno obavljen posao, prijatelju!- reče druidu. Pratnju ostavljam tebi. Ona me više ne zanima. -Mahne rukom a iz šume istrči pet vojnika u sagranijskim odorama ali s grbom grofa Valandera na prsima. Brzo počeše odvoditi natovarene mazge prema šumi.
Vargazarin je bio nemoćan . svezan i ponižen.
-Gdje je taj patuljak kad ga najviše trebamo?- proleti mu misao kroz glavu  baš u trenutku kad je iz grmlja doletjela sjekira i nepogršivo se zabi jednom od vojnika među plećke. On vrisnu i pade na zemlju a uplašena mazga počne bježati.
Sad se sletiše i druidovi vilenjaci prema onom grmlju. No tamo nije bilo nikoga !
Napravivši vještu zamku s leđa iz druge strane šume provale patuljci s užasnim bojnim pokličem i jarosnim bjesom nasrnuše na vilenjake i vojnike. Vilenjaci munjevito uzvratiše smrtonosnim strijelama. ali su patuljci na to računali pa su se zaštitili neprobojnim brončanim štitovima . Samo jedna od roja strijela pogodi svoj cilj i jedan patuljak ostade zauvijek na bojnom polju. No napadnuti su u tom času puno gore prošli. Zametnu se žestok okršaj i nije se jasno vidjelo tko tu koga udara i zašto. U cijeloj toj bjesomučnoj strci Druid i visoki sjedi plemić pokušaše pobjeći.
Varduna, iako sputana, zazove čaroliju "Ledenog bodeža" koji se materijalizira u blizini njenog tijela i poče rezati korijenje i povijuše oko nje.
kad je oslobodila jednu ruku, potegne oštru sablju i nastavi bjesno sjeći zelene okove. Kada ih je dovoljno oštetila oni sikćući poput zmija ponovo nestanu u zemlji odakle su i izašli.
Varduna odmah pošalje izboj vatrene energije prema druidu koji pokušava pobjeći. Znala je da njena čarolija nije dovoljna jaka da ubije tako moćnog druida, ali je barem računala da će ga mali uzdrmati i dekoncentrirati.
Vatrena kugla proleti zrakom osvjetljavajući tlo narančastom svjetlošću . Snažno udari u druidova leđa. On pokleknu malo ošamućen. Onda se ljutito okrene
-Bijedni crve! Igraš se sa silama koje ne poznaješ!- Ispruži ruku koja  dobi izgled hrastove kore i upre je u Vardunu. Na trenutak ona se skameni od straha zaboravivši aktivirati energetsko zaštitno polje. Brzinom munje pogodi je sjajna strijela čiste energije i ona uz vrisak odleti nekoliko metara dalje bez svijesti.
_Varduna!- vikao je Vargazarin nemoćan i sputan dok su patuljci sjekli vilenjake i tjerali ih na uzmak.
Tove u gužvi posla jednog patuljka da oslobodi Vargazarina i ostale.
Mladi rendžer je oštrim nožem sjekao žilave povijuše koje su se jedna po jedna povlačile u zemlju.
Kako se koji oslobađao, tako je i ulazio u borbu i odnosio prevagu na svoju stranu.
Druid pošalje vukove koji u čoporu i uz užasan urlik i zavijanje nasrnu na prve redove patuljaka.  Oni ih dočekaše na tvrde štitove i bez straha počnu sjeći zvijeri jednu po jednu. Tri su vuka ugrabila jednog patuljka i strašno ga trgali i razvlačili po šumskom tlu. Nesretnik je vrištao pokušavajući se osloboditi čvrstih ugriza koji su mu trgali meso.
Kad se i Vargazarin oslobodio, požuri prerezati povijuše oko Varga. Kad mu je oslobodio gubicu, Prolomi se vargovo zlokobno zavijanje tako glasno i prijeteće da svi na trenutak zanijemiše. Njegov glas je u vukova izazvao onaj iskonski strah koji drži životinje podalje od opasnosti.  Svi vukovi kao jedan uhvatiše petama vjetra zaboravljajući što su trebali učiniti. I ona tri ispuste izranjavanog patuljka i nestadoše u gustišu Prestravljeni vargovom pojavom. To je za njih ipak bilo previše. Vargazarin naskoči u sedlo -Za njim ! Nesmije nam pobjeći. -I poleti za druidom kao bez duše. U isto vrijeme Mumba, Elohir i Nagdar skočiše u sedla i poletješe u punom trku za njim.
_štitimo ga! -viknu Mumba jača tjerajući konja . Druid nije bježao. Kad se Vargazarinu učinilo da ga može s konja dohvatiti za ovratnik, on jednostavno nestane pojavivši se na drugom mjestu. Pošalje srebrenu strijelu energije i pogodi Nagdara koji pade s konja bez glasa.
Vargazarin uvidje da neće moći uhvatiti druida u bliskoj borbi i munjevito potegne luk i strijele. Precizni projektil se zabi u prsa Šumskog vladara i on tiho jeknu. Njegov lik na trenutak nestane.
 -Traži ga! Traži ga! -derao se Vargazarin dok su drugi završavali boj u svoju korist i skupljali raštrkane natovarene mazge.
Pročešljali su šumu ali ga nisu mogli naći!
Odjednom varg snažno potrči prema jednom stoljetnom hrastu obraslom mahovinom i poče režati i kesiti goleme očnjake. Tek kad se primakao na pet koraka, Vargazarin uoči prozirnu sjenku druida koji leži pod drvetom potpuno stopljen s okolinom.
On skoči iz sedla gurajući varga dalje od njega da ga ne rastrga.
Druid više nije imao snage upravljati vargovim mislima. Vargazarin kleknu kraj njega.
Postavi mu samo jedno pitanje:
-Zašto?-
Druid sklopi oči skupljajući posljednje atome energije koja mu je napuštala tijelo.
-Grof Valander nam je obećao neovisnost o kraljevstvu. Kad bi on preuzmeo vlast od starog kralja dao bi nam slobodu i sveti gaj.....teško je disao i borio se zadržati svijest... i Kambrija bili bi... neovisno kraljevstvo u kojem više... ni jedna sjekira ne bi posjekla nijedno... drvo,... a životinje i viljenjaci bi živjeli slobodno i mirno.- s naporom i vrlo tih izgovori posljednje riječi.
Vargazarin mu nalije malo vode iz mješinice u usta.
-Jeste li zaista vjerovali da bi vam Valander ispunio obećanje?-
-Jesam ! Žarko sam to želio vjerovati. to je bio moj životni san. Nemoj me zbog toga osuđivati.
-Ti si pametan momak... i hrabar ratnik znam da ćeš shvatiti moje... motive.- Teško je disao. Izvadi iza pojasa crnozlatni znak grofa Valandera koji mu je dao kao jamstvo da će dogovoreno biti i provedeno.
O tebi ovisi što ćeš učiniti. Samo te molim: poštedi sveti gaj... razaranja.-
Njegov duh se neprimjetno preseli na drugi svijet ostavivši za sobom tijelo koje mu je dobro služilo nekoliko stotina godina. Odjednom njegov štap izgubi plavičasti sjaj i utihne zuj u njemu zauvijek.
Vargazarin je još neko vrijeme stajao iznad njega pokušavajući srediti misli. Nikada nije čuo za grofa Valandera, ali je sada bio siguran da je to osoba koja želi svrgnuti kralja Dobromira II. Prizorište borbe bilo je posuto stvarima i mrtvim vilenjacima. Patuljci su skupili tovarne životinje ponovo ih disciplinirano povezavši jednu za drugu u kolonu. Tove je još bio u šumi ganjajući odbjeglog grofova čovjeka.
-Jesmo li svi na broju? - upita Vargazarin Demijana koji je pregledavao mrtve.
-Nedostaje Nagdar! -vikne mu s druge strane Klerso. Trčao je od jednog do drugog mrtvog pokušavajući pronaći prijatelja. Vargazarin se sjeti!
-Prokletstvo! Ostao je u šumi!- Mumba odmah ponovo uzjaši i poleti tamo gdje su se borili s Druidom. Vratio se za deset minuta. Preko konja je bilo prebačeno mladićevo beživotno tijelo.
-Klersu se se stisne srce...
-...Je li...?- nedovrši rečenicu . Mumba mu samo tužno klimne glavom.
Klerso je plakao. Onako muški, teško i dugo.
-Bio mi je naj bolji prijatelj.- Ostali su šutjeli. Vargazarin mu samo stavi ruku na rame ne znajući što reći nekome tko je u žalosti, pa mu reče:- Bio je dobar borac i dobar momak. Svima će nam nedostajati.-
Klerso se okrene i gorko uzdahne. Pažljivo ga skine s konja i pokrije plaštom preko lica.
I Fergara je plakala. -Oh, da sam ranije došla. Možda sam mu mogla pomoći.-
-Nisi .-reče Mumba. Čarobna strijela mu je sažegla pluća. Umro je trenutačno. Srce mu je otkazalo.-
Tove je na drugoj strani tugovao za dvojicom svojih rendžera. Jednog su potrgali vukovi dok je drugi imao dugačku vilenjačku strijelu kroz vrat.
-Patuljci ne plaču, ali duboko proživljavaju gubitak prijatelja.
Nije bilo vremena za tugovanje. Elohir i Lorik su bili u šumi prateći trojicu grofovih ljudi.
-Moramo ih uhvatiti! Svi jahači, za mnom!-
I nastavi se potjera. I grofovi ljudi imali su skrivene konje. Brzo su odmicali prema zapadu kroz šumu.
Pregaziše potok na jednom plitkom mjestu dalje nizvodno i udariše u puni galop prema sigurnosti. Elohir i Lorik nisu odustajali. Pratili su ih u stopu.
Jurnjava je trajala petnaestak minuta. Jedan od Valanderovih ljudi zaostane a Vilenjaci ga sustignu i obore sa konja. On se vješto pridiže potegnuvši dugi tanki rapir[1] pokušavajući probosti Lorika. On mu odbije vrh ubojitog oružja svojom kratkom sabljom i skočivši s konja ravno na njega počeše se hrvati u travi pored konja.
Elohir je nastavio potjeru. Kad dođoše do jedne strmine , uspore i počeše težak uspon. Tako otkriše leđa jednom od najboljih breslovskih strijelaca.
-E sad ste moji!- reče Elohir i munjevito pošalje dvije strijele prema bjeguncima.
Obje bez greške pronađoše cilj.
Uskoro je sve bilo gotovo. Dođoše sad i ostali konjanici u potjeri.
Vargazarin skoči iz sedla.
-Bravo majstore! pohvali Elohira! Imamo li kojeg živog da ga ispitamo?- upita vilenjaka.
-Imamo!- Rekoše u glas obojica vilenjaka pokazujući na malog debelog Sagranijskog činovnika koji je prijeteći psovao i škrgutao zubima.
Vargazarin čučne kraj njega i blagim glasom počne:
-Tvoj gospodar je mrtav. Svi iz tvoje družine su mrtvi. Samo si ti živ.- stade otpivši gutljaj piva iz mješinice da ispere prašinu i gorčinu iz usta.
-Kako se zoveš?- upita ga.
-Hariman, Hariman Starsky.- reče debeli činovnik.
- Što je tvoj gospodar naumio s ovolikim oružjem koje je namjenjeno našoj vojsci u ratu? -upita ga Vargazarin, mada je znao odgovor. Htio je čuti potvrdu onoga što je znao.
-Ništa vam neću reći, prokleti šugavi plaćenici i sluge starog tiranina!-
Klerso se nije mogao suzdržati. Nabije nogom u stomak debeljka koji bolno jeknu i savi se na zemlji.
-Pazi kako razgovaraš sa zapovjednikom koji ti je poštedio život!- reče mu prijeteće držeći mu mač pod vratom.
Vargazarin ga zaustavi. Nastavi ispitivati zarobljenika.
-Odgovori mi na jednostavno pitanje: Ako je tvoj gospodar toliko moćan koliko vjeruješ, onda ono što nama kažeš neće utjecati na provedbu njegovog plana.-
-Neću vam ništa reći!- prkosno odgovori Hariman.
-Tvoji prijatelji su mrtvi... ponovi Vargazarin tiše... a ti si živ. Znaš li zašto?-
debeljko je šutio. Držao se oholo.
-Zato što moj varg voli živo meso. Ne jede lešine koje nije ubio.-
Debeljka oblije hladan znoj i naglo problijedi da se činilo kako će se onesvijestiti. Nestane mu s lica one oholosti.
Varg shvati što je gazda rekao i polako krene naprijed škljocajući golemim očnjacima s kojih je curila slina po krvavoj gubici. Strašniji prizor nije se mogao ni zamisliti.
-Nee! vrisnu Hariman lud od straha- Polako! Stanite! Reći ću sve što vas zanima! Samo ovo čudovište drž'te dalje od mene!-
Vargazarin samo mahne rukom i Varg stade, neprestano gledajući u debeljka kao u konjski odrezak.
-Grof Valander je pokrenuo golemu zavjeru protiv kralja da dođe na prijestolje. Pošto kralj nema muških nasljednika jedino je on dalji muški rođak loze Stigovića.-... Provali iz Harimana bujica riječi...
-Kralj je naumio promijeniti zakon po kojem samo muški mogu biti nasljednici prijestolja da bi mogao ostaviti prijestolje kćeri. Ako Valerija preuzme vlast svu moć prigrabit će njezin budući suprug, a Grof  je ne može oženiti jer joj je rod.
Nije bilo drugog načina da dođe do vlasti nego nasilnim putem dok je glavnina vojske plemstva na istoku i u ratu. -
-Kad je to mislio izvesti?- Upita ga Tove.
-Prije konačne pobjede. Dok Kralj još nema potpunu podršku plemstva.
Ako Dvornik na istoku potuče gobline, tada će već biti kasno jer će kralju u narodu porasti ugled, a time i smanjiti izgledi za preuzimanje vlasti.-
Svi su se zgledali čudeći se što su slučajno otkrili.
-Kome je bilo namjenjeno oružje?- Upita Vargazarin zarobljenika koji više nije imao snage oduprijeti se.
Grof ima stotinjak svojih naj odanijih ljudi, a s njim su u zavjeri i neki drugi plemići koji imaju ljude ali nemaju dovoljno dobrog oružja. Pretpostavljam da je oružje bilo namjenjeno zavjerenicima u samom Stolnom gdje su očekivali naj jači otpor kraljeve tjelesne straže. To ne bi mogli izvesti običnim oružjem.-
Elohir ga pretrese. Nađe vrećicu sa zlatom. -Vidi prljavog novca za izdaju. - i gurne mu ga pod nos optužujuće. Hariman ni ne pogleda vrećicu.
 U bisagama na konju nađe pergamenu sa zapovijedima grofa Valandera i s njegovim osobnim žigom  s likom zmaja.
-Oh!-...uskliknu Vilenjak...
-imamo i dokazni materijal!- slavodobitno podigne svitak žućkaste janjeće kože.
-Sad nam je prva stvar izvijestiti kneza o valanderovoj zavjeri. Nadam se da će moći spriječiti svrgavanje kralja. -Reče Vargazarin uspinjući se u sedlo.

Ubrzo su bili ponovo na putu. Breslov je bio sve bliže a dan je odmicao k smiraju. Samo je tanka narančasta linija dijelila zemlju od neba posutog paperjastim oblacima.
-Uskoro će kiša.-reče Fergara.
Doista nedugo za tim poče isprva stidljivo rominjati, a kasnije sve jače i jače. Tlo im se pod nogama pretvori u kaljužu a niz lica im se voda sljevala kao božanske suze. Varg je neumorno grabio naprijed dok mu se mokro krzno isparavalo od topline tijela.
Kambrija je bila dosadna i pusta. Osim dva sela koja su zaobišli ni žive duše nisu sreli. Ovaj kraj je pretrpio naj veće gubitke u stanovništvu pa je dobra zemlja vapila za vrijednim rukama. Potkraj dana ponovo napraviše tabor za noćenje na ravnici ispod velikog hrasta u kakvoj-takvoj zavjetrini. Tlo je bilo raskvašeno i sva drva koja su skupili u okolici dobro su im došla. Dok je Mumba palio vatru ,mokra drva su cviljela i skičala kao žive zmije opirući se plamenu i jako dimeći.
Fergara je kuhala kašu dok su ostali pekli posljednje zalihe mesa. Teka kad je došlo vrijeme da nahrani Varga, Vargazarin shvati da mu nema što više dati. Zavuče ruku u torbu i napipa komad suhe govedine već odrvenjen od stajanja. Pruži ga vargu, a ovaj samo frknu i okrene glavu.
Vargazarin je znao da je vrijeme za lov.
-Pokrije glavu kapuljačom ispod koje su virili žuti čuperci kose. Počne se opremati za lov.
-Kuda ideš?- upita ga Elohir.
-U lov.- reče -moram naći vargu nešto za jelo. Nadam se da ću naći neku divljač u ovoj pustari!-
-Nemoj ići sam! može biti opasno!- dovikne mu Fergara.
On je pogleda ispod oka i namigne joj. -Pa nisam sam! Varg ide samnom!- Prebaci sedlo preko leđa životinje i pričvrsti mu prsni remen.
-Idemo.-Tiho reče vargu na uho i ovaj pojuri ravnicom. Svi su gledali za njim. Posebno je Toveu mladac ostao misterija koju nije mogao odgonetnuti. Bilo kako bilo cijenio ga je i za to malo vremena što su se poznavali. Nekako mu se uvukao pod kožu, a to kod patuljaka jako puno znači. malo ih je od ljudi koji se mogu pohvaliti da imaju patuljka za prijatelja.
Vargazarin projaše kroz jedno presušeno muljevito korito nekog bezimenog potoka grabeći prema jugu i pretražujući cijeli kraj u potrazi za plijenom.
kad je skinuo luk s leđa uoči da je potpuno mokar i labav pa za sebe reče ironično:
 - Nazdravlje!-
Varg je gledao čas lijevo, čas desno zastajkujući svako malo onjušiti zrak svjež od kiše.
Noć je već bila pala i oni se već pomire s tim da će gladni na spavanje. Kad odjednom iz grmlja iskoči divlja krmača s deset prugastih praščića i jurnu u paničan bijeg. Varg se u trenutku iz jahaće životinje pretvori u predatora. Vargazarin je znao što to znači i lako sklizne iz sedla udarivši ga dlanom po sapima: -Lovi!- Varg poleti velikom silinom i nakon kratkog ,ali munjevitog lova baci se na zadnje prase u koloni. Prase bolno zaskviči i domalo utihne. Uplašena krmača, kad vidje svoje mladunče u smrtnom zagrljaju okrene se u očajnoj hrabrosti pokušavši otjerati zvijer. Varg je ugleda i ne ispuštavši ubijeno prase, oštro pogleda krmaču i nakostriješi se dajući joj do znanja da ne prilazi!
Krmača se ponovo okrene i nestane u guštiku kao što se iznenada i pojavila.
-Bravo!- veselo je vikao Vargazarin trčeći do onog mjesta gdje je varg već trgao meko meso praseta. On ga blago odgurne od lovine i pohvalivši ga, nožem odreže jednu zadnju nogu. Varg mu dopusti kao što bi to morao i vođi čopora. Vargazarin ga blago potapša po krznenim leđima. -Ti si pravi majstor. Uvijek me učiniš ponosnim! - i shvati da mu govori kao što bi vjerojatno otac rekao sinu nakon uspješna lova. Meso koje je odrezao uvije u komad gruba lanenog platna i gurne u torbu velikodušno prepustivši ostatak veprića zaslužnom lovcu.
Ubrzo se vrate u tabor. kad ga je rasedlao varg se zadovoljno zavuče u lišće na jedno suho mjesto ispod drugog drveta i brundajući zaspe sit i zadovoljan.
Vargazarin priđe vatri koja je bila sada manja ali je u njoj bilo još dobrog žara. -jeste li vi već svi jeli?- Oni su samo umorno klimali glavama prelijeni da mu odgovore. Priđe mu Fergi noseći neke začine i bilje.
-Ako hoćeš, spremit ću ti but na moj način- vidjevši poveći komad svježe prasetine u njegovim rukama. On obrisa krvave ruke o onu krpu vadeći nož. -Dobro. Samo ne kompliciraj! Neka bude brzo jer sam jako gladan.-reče joj on mršteći se na kruljenje u trbuhu.
Patuljci su već uveliko spavali i u snu narezali nekoliko naramaka drva. Barem je tako zvučalo! Klerso je odsutno buljio u žar tugujući za prijateljem kojeg je sahranio u plitki grob na samom izlazu iz šume. Stalno su mu navirala sjećanja i lijepi dani zajedničkih avantura. Odlazak Nagdara ostavi golemu prazninu u njegovom životu koju nije znao čime popuniti. Drugi su se spremali na spavanje, a Mumba je vježbao disanje miran i kao skamenjen, sjedio je uspravno zatvorenih očiju.
Fergara se približi Vargazarinu noseći mu večeru na drvenoj dasci umjesto tanjura. On je stavi pred sebe i otkine veliki komad lepinje koja se već bila osušila i stvrdnula i poče jesti onako kako on to obično radi . Halapljivo i snažno. To je Fergaru zabavljalo. -Polako! Ne trpaj hranu u sebe! Neće pobjeći.- smješkala se. On je pogleda i malo zastane.
-Što ? Jeli ti to smješno? - upita. -Pa je, kad to gledaš sa strane- On nastavi jesti istim tempom.
Slobodno se zabavljaj! Ne marim! Osim toga, lijepa si kad se smiješ. - i počne još više gristi meso oponašajući varga kako trga komade ispuštajući smiješne zvukove režanja.
Fergara nije mogla suzdržati kikotanje .-Ako budeš neozbiljna…- reče on glumeći ozbiljnost…doći ću u napast pojesti tebe! i baci se na nju grickajući joj bedro i trbuh. Ona vrisnu pokušavajući doći do daha. -Prestani ! To škaklja!-
On raščupan i s prasećim butom u ruci podigne pogled i zagleda se u njene čarobne oči boje bršljana koje svjetlucaše u odsjaju vatre.-
Neću te pojesti ako budeš molila za milost!
-Neću!- kroz smjeh prkosno reče djevojka.
 -Moli! -ponovi on hineći strogoću i ponovo je ugrize.
-Jao! nemoj!-
-Moli!- ponovi on ne mogavši suzdržati smjeh.
-Milost, gospodaru!- tiho prošapta ona uz veliki osmjeh molećivo nabravši obrve. On je slobodnom rukom obuhvati oko struka i snažno privuče sebi gledajući je u oči.
-Sad si se izvukla, ali drugi put neću biti tako velikodušan.-… pa joj pođe prema usnama dati poljubac. Prije nego ju poljubi ona mu obriše masnoću od pečenja oko usta i oboje se počnu kikotati i ljubiti.
Kelso se ustane i ode u mrak ne rekavši ništa.
Oni to primjete i bi im strašno žao. -O bože! reče Fergara puna osjećaja krivice. Pretjerali smo. I Vargazarinu je bilo krivo. Momak je bio ožalošćen i zasmetala ga je njihova ravnodušnost. Vargazarin odloži ono meso i skoči za njim u mrak.
-Klerso!- dođe do njega u dva skoka. -Oprosti! Nismo te htjeli povrijediti. I nama nedostaje Nagdar…reče to shvaćajući koliko to neuvjerljivo zvuči poslije onog njihovog ludiranja…ali Fergara mi znači puno. Ona mi je utočište kojem pažljivo čuvam kako ne bih poludio od ovih strašnih događaja.- pravdao se Vargazarin. Klerso se okrene i pomirljivo reče.
-Ti si danas učinio sve kako treba. Nisi učinio ni jednu pogrešku. Zato nas je sad većina živih i zdravih. Pretpostavljam da ti i Fergara slavite život. To vam ne zamjeram. Zamjeram sebi što sam ga pustio samog tamo u šumu. Da sam bio s njim, možda bi i on sada bio ovdje i smijao se s vama. -Navriješe mu suze. Vargazarin ga zagrli onako muški da pucaju kosti. -Ne krivi sebe.- …tješio ga je…- Nisi mogao ništa učiniti! Ako je bio pravi Agedir, sada je s Gospom od jezera.- Kelsu se ta slika učinu utješnom i njih dvojica se vrate do vatre. Fergara sjede kraj Vargazarina i stavi mu ruke oko vrata . Dugo su tako sjedili  zagrljeni u tišini.



[1] Rapir - vrsta tankog mača kojim se bode , ali ne sječe. Koristi se u dvobojima i ima lijepo ukrašenu zaštitnu košaricu šake.

Sunday, September 26, 2010

DIO DEVETI - NINTH PART

KRV NA SNIJEGU

Klerso je jahao na čelu kolone desetorice u družini grabeći prema klisuri visoko u planinama. Bilo je puno hladnije nego u dolini. Tlo je bilo smrzlo a sitni snijeg je padao kovitlajući se na vjetru. Na ovim nižim padinama još je bilo zelenila i nešto kržljava drveća okrenutog prema škiljavom suncu. No, što su se više penjali , to se zelenilo prorjeđivalo i pejzaž je izgledao sve pustije. Gole stijene kao kosti zemlje stršale su kao ljutiti kameni divovi u jurišu. Huk vjetra s planine bio je njihov bojni poklič.

Vargazarin je pratio pogledom sve jahače u skupini odgovorno svjestan zadatka zapovjednika. To još nije nikada činio (... Kao, u ostalom, i mnogo drugih stvari.) pa je bio dvostruko oprezniji i brižljiviji.

pomno je pregledavao opremu i oružje kod svakoga iz skupine. Nekima je i smetala tolika brižnost.

Elohir mu s visoka reče:

- Zar sumnjaš kako sam se pripremio za put kao i mnogo puta prije u mome životu od 120 godina?- posebno naglasivši to stoljeće kao argument težak kao mlinski kamen čovjeku koji je tek devetnaest ljeta. Vargazarin se malo posrami shvativši težinu onoga što mu je vilenjak rekao.

-Ne, ne doista. Samo želim da bude sve uredu do odredišta i nazad. To je sve. Vilenjak sad malo ublaži svoj stav.

-Pohvalno je od tebe što se toliko skrbiš za ljude, ali ipak: imaj malo više povjerenja u nas. Svi ovdje znaju svoje obveze i zadatke. Pogotovo što nas je učitelj osobno izabrao.-

-To je istina... reče Vargazarin...Možda si u pravu. Trebam vam više vjerovati, ali to neće odagnati moju zabrinutost. Ovo činim prvi put, pa mi je jako stalo da sve bude u redu.-

Vilenjak mu namigne uz osmjeh. -Bit će sve u redu. Ništa ne brini.-

Vargazarin ga zahvalno pogleda i kimne mu glavom u znak pozdrava i odjaše prema čelu kolone.

Varduna ga je pratila u stopu . Njen konj nije pokazivao znakove straha u vargovoj blizini. Varg, osim svog jakog vonja, nije pokazivao nikakve prijeteće ni agresivne znakove, pa su se i konji malo opustili. U stvari njemu je godilo veliko društvo. Podsjećalo ga je na život u čoporu koji je toliko volio. Njegov gospodar, planinska prostranstva dobra hrana i obilje vode bilo je sav njegov svijet. Nije ga htio ničim poremetiti.

Na prijevoju, Kelso digne ruku i malo prejako potegnu uzde konja koji se propne. Bio je to znak upozorenja.

Vargazarin pojuri naprijed do prethodnice.

-Što je Klerso?- upita Vargazarin.

-Pogledaj!- on pokaza rukom na malu udolinu sa strašnim prizorom.

Zemlja je bila posuta ljudskim leševima. Čuo se strašan jauk žene i plač djeteta. Cijela družina pojuri dolje. Stadoše na pedeset koraka a Vargazarin skoči iz sedla s mačem u ruci ogledajući se lijevo i desno i pregledavajući leševe da vidi jeli koji daje znake života.

Bili su to Muri. Divlje ljudsko pleme koje je krstarilo prostranstvima u nomadskom načinu života stalno u potrazi za vodom, hranom i skloništem.

On priđe uplašenoj ženi koja je na grudima stezala dijete. Kad joj se primakao ona se počne odmicati u smrtnom strahu, možda ne za sebe koliko za dijete koje je okretala na drugu stranu želeći ga zaštititi od naoružanih došljaka.

Vargazarin prepozna taj silni strah i shvati da u ruci ima isukan mač.

-Pst, dobro je, sad je sve u redu neće ti nitko nauditi.- Žena vrisnu kad vidje da joj se približava varg. Vargazarin ga oštro zaustavi o okrenu od žene. -Evo, neći ti on ništa. Što se ovdje dogodilo?

-Aguapa namas, aguapa, ai!- poče žena brzo govoriti i iz nje provali bujica nepoznatih riječi uz jako gestikuliranje rukama i mišićima lica.

Vargazarin se ustade iz čučnja i okrene se prema svojoj skupini. -Zna li netko ovaj jezik?-

Jurgarson sjaši i vodeći konja za povodac, priđe ženi. Skine brončanu kacigu da joj izgleda manje strašno.

-Kaamu deigo?[1] -Upita Jurgarson ženu na Murskom.

Žena mu je brzo govorila očiju punih suza i dalje stežući dijete.

-Kaže da su ih napali Gnollovi. – okrene se prema Vargazarinu.

-Postavili su im zasjedu i sve se dogodilo u trenu.-

-Pitaj je kamo su otišli .-

Dando mi urgavat?- Upita Jurgarson uplakanu ženu.

-Jut, jut![2]- Reče nesretnica pokazujući rukom na sjever.

Jurgarson se okrene i zausti da prevede, ali ga Klerso preduhitri.

-Da . To smo i mi razumjeli.-

Fergara je, puna brige i suosjećanja prišla ženi.

-Pitaj je je li ranjena ona ili dijete.-

Jurgarson je upita, a žena na trenutak zastade ne vjerujući strancima. Jurgarson je blagim riječima ohrabri.

Ona mu nešto reče i poče snažno mrdati glavom, kao da nešto nikako ne želi.

-Rekla je da se odmaknemo svi osim vidarice.-

Fergara skine svoju torbu s ramena.

-Čuli ste je odmaknite se dalje. Sigurno se stidi.-

To je bilo istina. Zakoni njenog plemena nalažu da ne smije otkrivati golu put neznancima.

Oni se odmaknuše pregledavajući poginule. Bili su to mlađi muškarci. Ratnici išarani tetovažama i plemenskim bojama. Ukupno osam mrtvih . Imali su strašne rane i dosta odsječenih udova . Bili su strašno unakaženi i krvi je bilo posvuda.

-Tko je ovo mogao napraviti?- U šoku upita Jorik sav zgađen i uznemiren.

Vargazarin upita nakon kratke stanke –Što su to Gnollovi?-

-Varduna se u čudu okrene prema njemu …-Ti ne znaš!?-

-Ne. Iskreno, nikad nisam ni čuo za njih.- odgovori Vargazarin.

-Mumba pokrije jedno truplo prašnjavim ogrtačem.

-Gnollovi su zvijeri. Hodaju na dvije noge i imaju ruke kao mi, ali imaju glave slične hijenama ili vukovima i šakalima. Imaju neku primitivni inteligenciju i jezik ali su po svemu stvorenja iz samog pakla. U mojoj zemlji smo ih skoro istrijebili, pa su pobjegli ovamo, na sjever. Isprva su ovdje mislili da su vukodlaci, ali su vremenom uvidjeli razlike. Oni nemajuvukodlačke nadnaravne moći. Ne pretvaraju se u vukodlake na mjesečini, nego se takvi okote.-

Brzo polije ruke vodom iz mješinice sa sedla bojeći se zaraze jer su trupla jako zaudarala.

Za to vrijeme Fergara je oprala i previla ranu na bedru mlade žene. Privijajući joj svježe listove neke biljke koja je dezinficirala ranu i ublažavala bolove. Sad, na drugi pogled, uočiše lijepe crte lica i zdravu građu tijela s dugim nogama. Imala je duboke smeđe oči oivičene crni obrvama podebljane čađom.

Ponovo joj priđe Jurgarson postavljajući joj pitanja, a ona je nevoljko odgovarala shrvana bolom i užasom koji je netom proživjela.

On ju je umirivao i ohrabrivao blagim riječima njenog jezika koji je lijepo zvučao kad ih on izgovara.

Iako su ljudi iz kraljevstva gotovo uvijek ratovali s Murima, napose zbog njihovih silnih pljački stoke, sad nisu mogli ostaviti unesrećenu ženu na milost i nemilost zvijerima i surovoj planini. U ovim uvjetima bez njihove pomoći bila bi osuđena na smrt. Ona i dijete.

Mumba skupi drva i založi vatru dok su drugi odvukli poginule pod jednu stijenu i pokrili ih njihovom krvavom odjećom. Varduna je skupljala njihove razbacane stvari i oštećeno oružje jer su, izgleda ono što je bilo imalo bolje, Gnollovi ponijeli sa sobom.

Jurgarson priđe Vargazarinu oko kojeg su bili Klerso i Elohir.

-Žena kaže da se zove Kalisa. Bili su u lovu na divokoze jer im je preko zime ponestalo mesa pa su morali obnoviti zalihe. Ona je obrađivala meso koje ratnici ulove jer to muškarci ne rade, a dijete je morala nositi sa sobom jer ga nije imala kome ostaviti na čuvanje. Njihov logor dolje je pet vrsta odavde prema istoku. Ima ih pedesetak. Kaže da u logoru ima još četrnaest ratnika.-

Svi su ga napeto slušali.

-Zašto su ih napali?- Upita Elohir.

Jurgarson obrisa znoj s čela.

-To je nisam pitao. Sad ću. – i ponovo čučne pored ranjene žene. Vrati se za nekoliko trenutaka.

-Kaže da su vidjeli njihov tovar pokriven kožama, pa su mislili da nosimo patuljačko oružje. Kad su vidjeli da oružja nema poludjeli su i onda se dogodilo ono najgore. Kaže da se ona pravila mrtva a djetetu je stisnula usta da ne plače.-

Strahota!- Uzdahnu Varduna iskreno dirnuta ljutskom patnjom.

Vargazarin je već smišljao što će učiniti.

-Oni traže našu robu. Ne znam kako su saznali, ali im je namjera očita. Moramo ih stići i pobiti. Pogotovo zbog ovoga što su napravili.- pokaza rukom na leševe murskih lovaca.

-Idi pitaj ju koliko je bilo napadača.- Reče Jurgarsonu i on ode do ranjenice.

-Kaže da ih je bilo oko dvadeset.-

Vargazarin u trenu donese odluku.

-Idemo za njima. Mi smo u sedlima , a oni su pješice.-

Pritegnu remen o pojasu i namjesti opremu na vargu. Uzjaši i pođe prema sjeveru čvrsto stežući štit i uzde u ljevici.

-Fergara! Ti i Jurgarson se pobrinite da žena dođe do njihovog logora. Ako ne dođemo do zalaska sunca krenite za nama.-

Fergara mu kimne glavom. Jurgarson je bio malo razočaran što neće moći u potjeru nego mora glumiti dadilju, ali bez pogovora mahne rukom zapovjedniku misije i pođe ugrijati vodu za ranu.

Fergara ustade i viknu:

-Čuvaj se!- No njen glas je zatomio topot kopita osam srditih jahača koji su odjurili prema sjeveru u potjeru za ubojicama i pljačkašima. Da ju je čuo, osjetio u njenom glasu duboku zabrinutost za njega osobno. Nije to bila samo prijateljska briga. U tom poviku bilo je nešto od one strepnje zaljubljenih koji se rastaju i kad im razdvajanje teško pada. To nitko nije ni primjetio. Pa se Fergara vrati ranjenici i njenom djetetu.

-Jeli uzavrela voda?- upita Jurgarsona nagnutog nad lonac na vatri.

-Sad će. Samo što nije.-

-Gdje si naučio Murski jezik? -upita Fergara Nordiskog ratnika. On se nasmije i nastavi ložiti vatru. -Kad sam bio mali, imali smo robinju murkinju koja me je čuvala. Ona nije mogla imati djece pa me je jako zavoljela. U jednom trenutki Nordiskim se skoro nisam ni služio. Otac je bio jako ljut pa sam s njm potajice razgovarao na njenom jeziku. Čudno!... reče Jurgarson...- Odmah sam se sjetio svega, iako ga nisam govorio barem deset godina.-

Osam srditih jahača grabilo je uzagrepce uz guduru šibani oštrim iglicama smrekovine kroz koju su jahali. Varg je nepogrješivo slijedio trag mirisa Gnollova koji je bio pomiješan s mirisom krvi njihovih žrtava s neopranih ruku.

Gnollovi su znatno krupniji od ljudi. Zli i podmukli. Time vrlo opasni protivnici svakome.

Koristili su se sjekirama i mačetama, poznavali su oklop i štit. Poneki je nosio i kacigu , a skoro svi – praćke.

Osim oružja imali su jake kandže i vučije čeljusti jakog ugriza.

No mladi progonitelji nisu imali straha.

Nakon sat jahanja iza jednog prijevoja izbiše na strminu i ugledaše razbojnike kako grabe prema Karak-Zirnu. Gradu patuljaka ukopanom u srce planine.

-Za njima! – viknu Vargazarin …

-Udri žestoko! Hija!- Isukaše mačeve i poletješe za Gnollovima.

Isprva među razbojnicima nasta metež i kolebanje, ali se brzo središe i uz strašne krike i tuljene vučijeg čopora potegnuše oružja i pojuriše u kreševo.

Sraz je bio strašan.

Odmah frknu par vukolikih glava. Varg je uz urlik i krvavih očiju i bijelih iskešenih očnjaka srnuo na prvu žrtvu na koju je naletio i tako ga strašno počeo trgati da se Vargazarin prvi put iskreno uplašio i skoro pao iz sedla. Varg ga je bacao kao krpenu lutku dok je krv štrcala. Kad se stabilizirao, pritegne uzde da mirnije siđe. Prebaci jednu nogu i samo blago spuzne na zemlju. –Sad na njih! Trgaj ih! – bez milosti naredi krotitelj vukova svome monstruoznom prijatelju.

Drugi su već bili do lakata u krvi i borbi. Ljuto sječivo je paralo krzno i kožnate oklope Gnollova dok su ovi uzvraćali istom mjerom.

Vargazarin jednom Gnollu odbije snažan udarac i izbaci ga iz ravnoteže . Zvijer mu otkri nezaštićeni bok i on iskoristi priliku i zari mu mač duboko u slabine. Zvijer glasno skiknu i stropošta se na zaleđenu zemlju.

Mumba i Nagdar su jednog krupnog razbojnika stjerali u kut između dviju stijena dok je ovaj instinktom ranjene zvijeri razmahivao zahrđalom mačetom pokušavši dokopati im se vratova strašno režeći i keseći duge slinave očnjake. Mumba skoči i u letu mu zada udarac u sljepoočnicu golom šakom tako jako kao da ga je udario malj. Gnoll zatetura i u padu očajnički zamahne i razdere mačetom Nagdaru ruku. Ovaj vrisne od bijesa i boli i stisnutih zuba ga počne nemilice sjeći. Uskoro se zauvijek smirio. Nagdar ga je bo vrhom mača nekoliko puta kao da ne vjeruje da je mrtav. Mumba ga uhvati za ruku i okrene prema drugim razbojnicima koji su preostali. Elohir ih je u prvom naletu poskidao trojicu svojim lukom i čeličnim strijelama, pa skočio s konja oboružan mačem i drevnom vilenjačkom vještinom bliske borbe. Ubio je još jednoga gnolla glasno i jarosno kriknuvši u pobjedničkom zanosu munjevito se okrenuvši prema drugima.

Snijeg je padao sve jače, a kraljevi bojovnici udarali sve žešće. Uskoro se broj Gnollova prepolovi.

Sad se krkljanac rasčistio. Gnolovi su se povlačili svejednako okrenuta oružja u pravcu napadača.

Varduna ih je nemilosrdno skidala jednog po jednog samostrijelom iz daljine. Činila je to s konja, mirne ruke i oka preko svojih suboraca, a gnollovi, bijesni, nisu mogli do nje doprijeti.

Kad im je Varg prišao s boka i kao demon smrti uletio u uzdrmane redove, srčanost im se potpuno izgubi i prevaga bitke prijeđe na stranu Vargazarinovih boraca.

Nasta nemilosrdno klanje i smrt zapleše svoj makabrijski ples. Sve to u kratkom vremenu ni jedan Gnoll više nije stajao uspravno.

Kratki, ali žestoki okršaj bio je gotov. Nakratko nasta muk. Čuo se samo stravični zvuk iz Vargova grla još uvijek razdražen krvlju i borbom.

Vargazarin na brzinu prebroji svoje borce. Kad vidje da su svi tu uskliknu:

-Pobjeda!- digavši visoko mač niz koji se sljevala krv pomješana s pahuljama snijega.

Mumba je imao veliku kvrgu na glavi od udarca kijačom.

Demijan je imao veliku ranu na nozi, a Nagdar je imao rasječenu podlakticu iz koje je jako krvarilo.

Klerso je ostao bez konja kojeg mu je u posljednjem trzaju rasporio umirući Gnoll.

Ali svi su bili tu. Bili su živi. Bili su pobjednici.

Njihovi povici orili su se planinama nošeni jekom. Nije ih mogao u ovoj pustoši nitko čuti osim samih bogova koji su gustim snijegom častili pobjednike.

Sad je Varduna preuzela ulogu vidarice i previla rane suborcima. Klerso je tužno skinuo svoju opremu s mrtvog konja.

-Zbogom prijatelju- reče. –Nadam se da postoji neki konjski raj. Tamo si bogme, zaslužio otići-

Mrtvo konjsko oko zurilo je u sivo nebo dok mu je tanki mlaz krvi istjecao iz gubice.

Tek kad se sve smirilo Vargazarin pregleda varga, detaljno, od glave do repa tražeći neku ranu. Bio je zadovoljan. Varg je bio umoran, ali neozlijeđen. Snažno ga zagrli prošaptavši:

-Moja junačino. Dobro si im pokazao!- Pa ga počeše iza uha točno tamo gdje je volio . U trenu se strašni div pretvori u malo štene koje se mazi i zacvili kao da mu je dva mjeseca. Svi se okrenuše prema njima i dalje začuđeni misterijom koja prati Vargazarina i njegova varga. Tada svi osjetiše strahopoštovanje prema snazi i vještini koju nisu mogli ni sanjati. Tada su vidjeli što čini usklađenost Vargazarina sa svojim golemim vukom i znali su da će njih dvojica zasigurno ući u legende jer im je to namjenila sudbina. O njima će bardovi pjevati pjesme u tamnim krčmama a skaldovi skladati sage uz logorske vatre.

Nitko od njih nije znao da im je ovo tek jedna od prvih zajedničkih borbi i da su oni tek odvažni početnici.

Uskoro se vratiše na ono poprište pogibije Murskih lovaca. Jurgarson je mrtve pokopao tek u plitke grobove prekrivši ih hrpama kamenja. Fergara je bila odvela ženu i dijete u murski logor. Vraćala se u pratnji šamana i tri ratnika.

Šaman je bio starac odlučna pogleda i lica izboranog kao hrastova kora. Bilo je nekog visokog dostojanstva i životne mudrosti u tom licu.

Ratnici su bili nervozni. Pregledali su detaljno okolinu tražeći amulete koji su otpali s mrtvih ratnika.

Tek dvadesetak koraka dalje vargazarin je zapovijedio napraviti privremeni tabor s ognjištem da ugriju promrzle udove i ponovo nahrane životinje.

Dok su drugi odmarali i pili pivo, Vargazarin je pokušao uspostaviti komunikaciju sa starcem.

Njegova kvrgava šaka obojana crvenim zemljanim okerom uperi prst u Vargazarina...

-Deido daam du masat? Iggaman ish tu Varah.[3] - reče starac pa se okrene Jurgarsonu očima mu dajući znak da prevede.

Ja sam Vargazarin. Zapovijednik sam. našli smo tvoje ljude i kaznili njihove ubojice. Nadam se da nismo prekršili vaše običaje što smo ih sahranili?-

Jurgarson mu prevede. Starac je bio oslonjen na dugo kvrgavo koplje s malom kuninom lubanjom i perjem odmah ispod bodila. bio je vrlo smiren. Pažljivo je slušao Nordijca, a onda se ponovo okrene Vargazarinu i duboko se nakloni. To je bio onaj univerzalni jezik koje je svako biće razumjelo. Vargazarin mu odgovori naklonom.

Starac reče još jednu dugu melodičnu, skoro otpjevanu rečenicu koja je zvučala kao molitva.

Jurgarson je prevede:- Kaže da si časno postupio, mada nisi znao pogrebne običaje Mura. Duhovi njegovih ratnika neće zalutati jer ih je ispratila krv i osveta. U Sunčevom lovištu oni su sada mirni i zadovoljni zahvaljujući tebi.

Starac polako priđe grobovima i po svakom pospe crveni oker pjevajući tužaljku. Živi ratnici Mura mirno su stajali s oružjem u ruci i dalje šuteći. Vargazarin vidje njihovu duboku pomirenost sa smrću, i to ga malo iznenadi. Imao je drugačije mišljenje o divljacima. Sad je shvatio da imaju svoje duboke i drevne običaje, lijep i razvijen jezik. Duhovni život, čak i pravila lijepog ponašanja, dok su na bojnom polju nemilosrdne ubojice. Čak ponekad i ljudožderi!

Vargove reakcije su Vargazarinu bile, nekako najbolji indikator situacije. On se okrene prema njemu da vidi kako se ovaj ponaša. Varg je netremice motrio šamana ali je bio miran i mahao je repom.

kad je šaman završio molitvu, priđe Jurgarsonu i objesi mu mali kameni amulet oko vrata. Sličan takav, samo od zelenog kamena objesi oko vrata Vargazarinu. Nakloni se ponovo i polako, bez pozdrava nestane u šikari i stjenju praćen svojim ratnicima.

-Da čujem ... -reče Vargazarin...-Što smo to dobili? - upita Jurgarsona.

-Nećeš vjerovati!: ja sam dobio titulu "Prijatelja Velikog Medvjeda" a ti si "Osvetnik mrtvih". Veliki medvjed je totem njihova plemena. Osvetnik mrtvih je jedna od najvećih počasti nekome izvan plemena. To je kao na našem dvoru glavni bijeli mag, savjetnik kralja Dobromira. To je vrlo moćan amulet. Ne bih se čudio da ima neke tajne moći-

Vargazarin je bio ponosan. Toliko stvari i toliko zanimljivih ljudi upoznao je samo tijekom tri dana. Više nego u njegovom cijelom životu! Slučaj je tako htio da je od svakoga po nešto dobio. stisne u džepu mjedenu britvicu koju mu je poklonio Hanami i zadovoljno se nasmije. Opipa bradu koja je već bockala.

-Sad bih se konačno, mogao i obrijati. Imali još tog piva ili ste sve popili bez mene?- Upita suputnike i sjede s njima u topli krug oko vatre.

Fergara je imala pune ruke posla s ranjenima, ali im rane nisu bile teške, pa su svi bili dobro raspoloženi.

Sad su osjećali, više nego prije povezanost i zajedničku sudbinu. Učinili su nešto važno. To su napravili ispravno i Vargazarinov autoritet vođe rastao je sve više.

-Sad vidim -...reče Elohir...- zašto je baš tebe izabrao učitelj za zapovjednika skupine!-

-Još ne znam jeli ispravno odlučio -...nasmije se Vargazarin mrdajući glavom. Fergara ga je gledala sa sve više zatomljenog žara i oči su joj krijesile željom. Dođe sjesti kraj njega onako kao jučer dodirujući mu koljeno. Varduna je hladno pogleda jasno čitajući znakove ženskog jezika. Fergara uhvati njezin pogled, ali ga izdrži i odgovori joj istim takvim pokazujući svoju duhovnu moć otpora čarobnici koju je, u najmanju ruku, smatrala sebi ravnom.

Demijan je stiskao svoju ranu na nozi mršteći se. Fergara mu je zašila ranu i pažljivo je isprala i previla da se ne zagadi.

Klerso je grijao promrzle prste na vatri i uvuče glavu dublje u vuneni ovratnik surke. -Ali me je naš prijatelj Nordisk oduševio svojim znanjem stranih jezika! - reče ...-Stvarno, gdje si naučio murski?-

-Već sam pričao Fergari. Dadilja mi je bila Murkinja.-

-Ah, da ...-podrugljivo , ali i optužujuće dobaci Jorik...- Vi još imate robove!-

-Sesla nije bila moja robinja. Nego robinja moga oca. Ja nikada nisam imao, niti želim imati roba. Osim toga ,Sesla mi je bila druga majka. Od nje sam dobio topline i ljubavi kao malo koje dijete. -

-Znam kako joj je bilo...- ubaci se u razgovor Vargazarin . -....i ja sam bio rob.- Varduna je jela veliku žutu jabuku naslonjena na prtljagu prekrivenu pokrivačem.

-I kod nas u Nardu ima robova. Na dvoru ih ima po pet na svakog slobodnjaka. Zato je Nard najbogatije carstvo na jugu. Naraslo je na besplatnoj radnoj snazi.-

Vilenjaci su se tome iskreno čudili. Njihov duh slobode i časti nije mogao ni zamisliti da neko inteligentno biće posjeduješ kao životinju. Jako su to osuđivali, ali su znali da ništa ne mogu promijeniti. Poznavali su ljudski rod i njegovu neutaživu želju da nekome vladaju, upravljaju i zapovijedaju.

Onaj koji je postigao visoki položaju vilenjačkom društvu, to je mogao postići samo svojim iznimnim djelima i zaslugama. Gotovo naporedo s utjecajem išlo je i golemo poštovanje cijelog društva. Nitko visoki položaj kod njih nikada nije izborio golom silom. Moć je izvirala iz stoljetne mudrosti i pravednosti. Požrtvovnih i velikih dijela o kojima pjevaju pjesme.

Ako je ikada itko među ljudima postigao divljenje i naklonost vilenjaka , sigurno je to u potpunosti i zaslužio.

Ponovno su prostrli vreće za spavanje uz vatru. Vargazarin je odlučio da će ovdje noćiti, jer su dobar dio dana izgubili ganjajući Gnollove. Polazak je sutra s prvim zrakama sunca.

Noću je napadao snijeg.

Ujutro se razdanilo nešto prije zbog odbljeska snijega vidljivost je bila odlična. U kotlini se spustila magla. Kako su odmicali uz leđa planine onako je i magla ostajala za njima.

Imali su još dobra dva dana jahanja. Išli su nešto sporije zbog gubitka jednog konja. Klerso je prebacio sedlo na tovarnog konja, a opremu s njega ravnomjerno su rasporedili svima.

Na prvoj zaravni nađoše darove koje su im ostavili Muri. Bilo je to meso divokoze umotano u tri kože i manja košara puna voća i plodova.

Iznenađeni, ali zahvalni pokupiše to i nastaviše uzbrdo. Zalihe svježeg mesa uvijek dobro dođu. (pogotovo kad morate hraniti nekoga kao što je varg!)

Nakon još jednog visokog i strmog prijevoja u daljini na jedno tri vrste ugledaše obrise grada. Ukopan u stijeni izgledao je monumentalno. Njegove lijepe i pravilne linije hvalile su vrijedne patuljačke majstore iz davnina kao nijemi svjedok mijenjanja lica Starog Svijeta.

Ovaj vidljivi dio bio je kao vrh sante leda koji samo nagovještava punu veličinu i sjaj grada ispod površine. Ispod zemlje.

Kad su se počeli spuštati na prostrani plato pred njih u susret izađoše patuljački rendžeri uvijek budni i oprezni ljubomorno čuvajući svoj grad-dragulj u utrobi planine. Kad se zna da je Karak-Zirn jedan od najvećih rudnika dijamanata na svijetu, onda je njihov oprez bio potpuno opravdan.

Ispred kapije su morali predati svo oružje i ostaviti životinje. One i oružje nisu mogli unutar zidina po strogim, više stoljećima starim, propisima kojih su se svi, bez iznimaka pridržavali.

Kad su ušlu u prvu utvrdu bijahu iznenađeni jačinom i opremljenošću gradske straže. Bijahu to maleni, ali gordi i moćni ratnici čvršći od stijena na kojima žive. Nosili su lijepe kacige urešene zlatnim zmajevima i oklope od čistog mitrila koji je sjao kao sunce u zimsko jutro svojim očaravajućim sjajem ni srebra, ni zlata a čvrstoćom tri puta jačom od čelika.. Svi gardisti su nosili bijele rukavice od fine kunovine a brade su im sezale gotovo do gležanja ukrašene nakitom i dragim kamenjem. Na njihovim sjekirama i bojnim čekićima nije bilo centimetra koji nije bio izrezbaren i ukrašen isprepletenim mitskim životinjama koje se bore.

Cijela družina promatrala ih je s velikim zanimanjem.Samo su se vilenjaci malo nelagodno osjećali u patuljačkom društvu, no to nisu pokazivali .

Gardisti to primjetiše pa ih obli val taštine. Nekako su se još više šepurili u svojim opremama pokazujući svima svoju izvrsnost. No uistinu, samo rijetki i nepobjedivi patuljački ratnici imali su tu privilegiju služiti gradsku stražu Karak-Zirna. Gotovo da nije postojale časnije službe za jednog patuljka kao što je ova.

Dočeka ih zapovjednik straže ljubazno im nudeći jelo i piće u dugačkom holu s isto tako dugačkim niskim stolom za kojim je bilo svakakvog svijeta. Uglavnom patuljaka iz svih krajeva, što se vidjelo po njihovoj odjeći i boji puti, ali i ljudskih i vilenjačkih trgovaca dragocijenim kamenjem.

On je imao informacije o njihovom dolasku i stroge naputke što mu je činiti. Do kralja i središta grada nisu imali ni izgleda doći!

uskoro se oformila kolona natovarenih mazgi i trideset patuljačkih rendžera pratnje. S njima je išlo i nekoliko majstora kovača i oružara kao ispomoć kraljevoj vojsci koju je kralj patuljaka Senardin Hladnoglav I obećao Sagranijskom kralju za rat. Tako su se produbljivale i učvršćivale političke i prijateljske veze. Između ljudi i patuljaka one postoje stoljećima. Ne bez uzajamne koristi.

Načelu patuljačke kolone stajao je Tove.

Na glavi je nosio kacigu s krilima i to je svima odmah privuklo pozornost. Bio je visok oko četiri lakta i pet palaca i gotovo isti toliko širok. Kosu je pleo u pletenice mišje sive boje s istom takvom bradom i brkovima koji su mu potpuno skrivali usta, ali nisu mogli zadržati njegov prodorni glas i sklonost verbalnom izražavanju bez kraja.

Svoj govor obilato je pomagao micanjem gustih sivih obrva koje su stršale i dizale se kao krila ptića koji pokušava poletjeti!

Snažne ruke su mu pomagale u izražavanju osjećaja i naredbi tako da je govorenje na njegov način bilo oblik aktivne tjelovježbe.

Po reakcijama ostalih patuljaka u skupini dalo se zaključiti da Tove doista zna što radi. Sve je radio precizno i rutinski. Vjerojatno je nebrojeno mnogo karavana dragocjenosti otpratio s planine.

Vargazarin je podigao ruku još jedanput provjeravajući da su svi na broju i kolona duga gotovo jednu vrstu krenula je put ravnice.

Sad su put poznavali i mogli su poduzeti posebne mjere sigurnosti na opasnim i strmim mjestima. ponegdje se put sužavao toliko da su mogli proći samo jedan po jedan. Na sreću, nisu izgubili ni jednog čovjeka (ni patuljka!) i ni jednu tovarnu životinju.

Tove je stalno vikao: -Polako, ne žurite nikuda! Sve može čekati! Strpljivo, strpljivo!- i svi su ga slušali. kad su sišli u sigurnije predjele gdje je i put bio širi i sigurniji svi su bili opušteniji i putovanje je bilo ugodno.

Vargazarin je sjahao i pješice išao uz Tovea da mogu razgovarati. jako ga je zanimalo sve u vezi s tajanstvenim i veličanstvenim gradom, a Tove mu je pričao, ne bez ponosa o gradu na dugačko i naširoki i potanko! U priči nisu ni primjetili da je snijeg ostao iza njih i da su sada na golom kamenom putu prošaranom kržljavim grmljem.

Vargazarin je njemu, zauzvrat ispričao događaj s Murima a kasnije i s Gnollovima.

-Te su zvjeri nekako saznale za naš tovar! - Klikne jarosno Tove lupivši snažno šakom u dlan prepun bijesa.

-Ma da znaš da sumnjam kako ih je netko poslao! Muri su im slučajno bili žrtve!-

Vargazarin počne zaključivati u stilu isljednika.

-…Ali oni nisu znali tko vozi tovar oružja! Da su znali, ne bi napali pogrešnu skupinu!-

- Točno!- Toveu oči zasjaše. Obožavao je dobru priču. Pogotovo ako ima misteriozan zaplet.

-Ali..-ponovo mudruje Tove škiljeći na jedno oko značajno dignuvši kažiprst u zrak…

-Ako napadaju Mure, onda nisu u savezu s goblinima i orkovima. Za čiji su džep radili to ja tebe, mladiću pitam!?- Usklikne na kraju zadovoljan svojim briljantnim zaključkom.

_...E to vam, gospodine uistinu ne bih znao reći!- Odgovori Vargazarin šutajući kamenčiće po putu .

Možda postoji neki treći, tajanstveni naručitelj za kojeg još ne znamo!-

-Ma, To ti je sinko, barem lako! - …mudruje Tove…-To je onaj suhi druid šiljouhi iz svetog gaja! Znam ja podlaca! …a gradi se neki svecem! … pa pravednički počne vrtjeti glavom ustobočen na sred ceste. -Uvijek mi je, pravo da ti kažem, bio sumnjiv i mrzak!- zavrti prstom kao da njime buši rupu u zidu.

Vargazarin je branio druida.- Ne znam, gospodine Tove. Druid mi se činio vrlo dobroćudan i dobronamjeran. Da nas je htio ubiti, to je mogao iz potaje još na početku.-

-Pa zar ne shvaćaš, glupo dijete! Tada NISTE imali oružje, a morali ste ga iznijeti iz grada na otvoreno. Onda bi ga on lako ugrabio uz pomoć gnollova. Pa on s njima razgovara kao ja i ti sada!-

Vargazarin stade. Bio je zaprepašten i morao je priznati da je to, vjerojatno istina, sjetivši se kako je razgovarao s Vargom i drugim životinjama.-

-Mrzim što to moram priznati-…reče Vargazarin …ali ste vjerojatno u pravu! Gospodine Tove.-

Pa jasno da sam u pravu - Tove je širio ruke i mrdao bijelim obrvama. jako ga je zabavljalo riješavati zagonetke pa mu je ovo godilo kao dobro pivo. Pogotovo zato što mu se mjesecima nije ništa događalo. Ovo mu je bila prava poslastica!

-Kod mrtvih gnollova nismo našli nikakav dokaz. Ustvari, da budem iskren: nismo ni tražili ništa određeno. Mislili smo da su tu zasjedu gnollovi sami smislili.-

-Ha ! Gnolovi nešto smislili? Sami? - prasnu Tove opet preglasno.-Pa oni nisu sposobni ispeći jare kako treba, a kamoli da nešto smisle sami! Dragi moj mladiću. Ovaj vaš varg za njih je za njih skolastik[4]!-pokaza rukom na varga a ovaj se trgne zajući da se nešto na njega odnosi i nešto promrmlja pokazujući da mu to nije drago.

-Oni imaju tek toliko mozga da se ne pogade tamo gdje spavaju!-Posprdno je oponašao micanje njuške i mahanje repom. Ostali patuljci su se grohotom smijali gledajući brbljavog Tovea kako glumi Gnolla.

-Ne, moj mladiću. Oni to nisu bili sposobni smisliti!-

-Ovako duboko u teritoriju kraljevstva netko smišlja zavjeru i otimačinu velike količine najboljeg oružja…glasno razmišlja Vargazarin…

-Najboljeg, najboljeg-…Tove mu upadne u riječ …

-…što mu vjerojatno-…nastavi mladić…- treba za naoružavanje velike vojne skupine. Što li taj namjerava? - Sad je Vargazarin bio iskreno zabrinut. Ogledao se nervozno po planinskim vrhovima uokolo imajući neki neodređeni osjećaj da ih netko stalno prati. mada još nije bio siguran da je to druid.

-Ovaj slučaj ću morati prijaviti, a dvojim kako ga objasniti knezu!-

-Bilo kako bilo!- …reče Tove…-sad nas se ne može iznenaditi! samo te upozoravam: Otvori četvore oči kad budeš prolazio kroz Sveti gaj! S tim podlacem sam ja već imao okršaj kad smo išli po drva!-

Vargazarin se sjeti što mu je druid pričao o patuljcima. No nikako nije mogao prihvatiti da mu je onaj vilenjak pripremio klopku. Ipak je on u ovim finim nijansama života bio apsolutni početnik!

-Gospodine Tove?-

-Molim ,sinko?-

- Kako da otvorim "Četvore oči"?-

Smijeh se orio gorama. Patuljci su se grohotom smijali. Ne podlo ismijavajući ga, nego onako veselo i zdravo.

I Tove se smijao… -To ti je, sinko, uzrečica! Nešto što ti naglašava da trebaš biti dvostruko oprezniji nego inače!-

-Aha!- sad je i Vargazarin shvatio zašto se smiju pa i on prihvati šalu na svoj račun. taj izraz nikad nije prije čuo, ali je odmah shvatio što znači.

-Znate, gospodine. Ima još tisuće stvari koje moram naučiti. - Tove je bio dirnut. Vidio je pred sobom ljudeskaru od šest stopa koji jaši strašnog varga sa dušom malog dječaka i svakog trena mu je postajao sve draži.

-Znaš, mladiću. Mislim da si predodređen za velika djela. No samo će vrijeme pokazati jesam li bio u pravu.-

-Zaista tako mislite, gospodine?- iskreno upita mladić.

-Nikada u životu nisam izrekao ono što ne mislim. - reče mu patuljak i pritegne pojas koji je na mazgi bio otpustio.



23 Što se dogodilo?

[2] Tamo, tamo!

[3] Jesi li ti zapovjednik? Vidim da jašiš varga.

[4] Učenjak, mudar i učen čovjek.