DIO DVANAESTI - TWELTH PART

TRI UTVRDE

Još jedan dan im je ostao do susreta s konvojem oružja. Sišavši s brda napraviše noćni tabor nakon napornog puta. noć je bila topla i mirna, prava proljetna. Zrak je bio ispunjen mirisima brdskih trava i cvijeća s pašnjaka.

U daljini zavijali su vukovi kao predznaci predstojećih događaja. Mjesec je bio žuti pladanj. Plavičastom svjetlošću obasjavao je tabor gotovo kao dan. Ujutro dojahaše izvidnici s vijestima. U Glogovu dolu ih čeka konvoj s oružjem, a do tamo im je ostalo par sati jahanja. Kad je sunce izašlo Tabora više nije bilo. Kolona se spustila k istoku, a iza njih ostaše samo topla ognjišta i ugažena trava. Kroz Prodol tekao je potok i uz njega bio je jedini prohodan trgovački put. Na mjestima su vrbe nadvijale svoje duge tanke grane k vodi kao djevojke koje peru kosu. Sjenom ispod njih išli su pješaci i konjanici k svom cilju.

Glogov Dol bila je prirodna kraška zaravan u krilu okolnih brda posuta kamenjem i ovdje-ondje rijetkim šumarcima i gajevima. Utabane staze vodile su u svim pravcima. bilo je to važno križanje puteva od istoka prema zapadu i od sjevera ka jugu. Na obroncima brda na sjeveri bila je ruševina grada Vranogriča, utvrde iz prošlosti koju bijahu sagradili patuljci, osvojili ljudi a razorili orkovi.

Goli kameni zidovi, kao kosti zemlje stršali su ponad gustog zelenila koje je osvajalo tlo stopu po stopu. Godinama uporno. Oko potoka bilo je vrlo živo. divljač je dolazila na pojilo a ponekad, s juga ovdje su znali zalutati i lavovi u potrazi za plijenom. Nailaskom vojske sve se živo razbježi. Na južno kraju dola prvo izađoše na čistinu patuljački izvidnici, a za njima i karavana mazgi natovarena dragocijenim tovarom oružja.

Vargazarin da znak za odmor dok je on još objahao nekoliko vrsta uokolo uvjeravajući se kako nema nikakve opasnosti. Preostalo im je jedino pričekati dolazak vojske kako bi nastavili put ka istoku.

Na obzoru se prvo pojaviše zastave. Za njima je izranjala vojska sve bliže i jasnije. Začu se zvuk rogova koji su najavljivali dolazak i pozdrav suborcima. Svi iz karavane oružja skupili su se dočekati ih. Svima je laknulo. Zadatak je bio uspješno obavljen i pored silnih problema i žrtava.

Vargazarin siđe iz sedla i laganim korakom krene prema čelu kolone na kojoj se pojavi visoki lik na vatrenom ždrijepcu. General je zračio nekom snagom koju nije bilo moguće izbjeći. Njegove pronicave oči snimale su mladića koji mu se pješice približavao. Ovlaš pregleda ljude i životinje iza njega uvjeravajući se da je sve u redu i na broju.

sjaši i pođe u susret Vargazarinu.

-Ja sam Vargazarin- reče odmah mladić na dva koraka od generala…- podanik kneza Dobroslava plemenitog Radagona od Breslova . -

Dobro nam došao Vargazarine.- reče general. Ja sam Hrvoje Dvornik i zapovijednik sam kraljeve vojske.- Vargazarin se duboko nakloni onako kako ga je učio Ulrik kad stane ispred plemića višeg ranga.

-Čast mi je upoznati Vas, gospodaru.-

Kako je bilo na putu?- Upita bez suvišnih formalnosti general koji je bio pragmatičan čovjek i od akcije, više nego od etikete i protokola.

-Ovo što ovdje vidite je plod napora cijele moje skupine i hrabrih patuljaka iz Karak- Zirna koji su naš tovar branili po cijenu svojih života.

Priđe mu Tove i duboko se nakloni pred Dvornikom.

-Gospodine generale, Ja sam Tove Hagarsson sin kamenoresca Sigvalda Dugobradog iz Karak-Zirna, vama na usluzi!- epski završi svoje predstavljanje Tove. General mu pruži ruku.

-Čast mi je, gospodine.- Reče general. -Imamo u vojsci još vaših sunarodnjaka. sudeći po njima , s vama smo dobili značajno pojačanje i to ne samo u oružju.-

Okrene se svome kapetanu.

-Dajte ljudima odmor. Ne duže od sata. - reče….

-Na zapovijed gospodaru!- odgovori kapetan šaljući zapovijed dalje.

-Ovdje ćemo se malo odmoriti dok mi ispričate što se sve putem događalo i kakve su novosti iz Breslova.- Dvornik pruži uzde prvom vojniku do sebe. - pođimo pod ono drvo tamo će nam momci složiti klupe i stol, pa možemo nešto prezalogajiti i popiti.- kad to reče, Tove veselo i žustro krene za generalom …- E, Vaša Visosti, baš sam razmišljao kako isprati ovu crnu prašinu iz grla već neko vrijeme!-

Vargazarin mu je u slijedećih sat vremena ispripovijedao put oružja, napad gnollova i zasjedu u Svetom gaju te kako su razotkrili zavjeru grofa Valandera i njegovih ljudi.

Hrvoje plemeniti Dvornik, začudo nije pokazivao znakove ljutnje kao knez.

- Vidiš mladiću, ja sam nekako znao da taj grof nije baš čiste savjesti. Imam previše iskustva u procijenjivanju ljudi da bi to previdio. Po mom sudu, bilo je samo pitanje vremena kad će se takvo što desiti.- Veliki oblak dima izađe iz njegovih usta u pramenovima se dižući u krošnju drveta.

-I to se moralo desiti upravo kad je većina kralju lojalnih plemića u ratu daleko od Stolnog. - malo zašuti razmišljajući dok mu se bore na čelu produbiše i obrve  mu zasjeniše oči.

-Što je vaš knez poduzeo kad je čuo za zavjeru? - upita, a Vargazarin mu potanko opiše kako je knez žurno odjahao u Stolni obavijestiti kralja povevši sa sobom sto i pedeset kopljanika iz Breslova.

-Znači, zavjerenici su razotkriveni. Ne sumnjam da će kralj znati što treba učiniti.- Okrene se prema posluzi …- Hoće li to jelo skoro? I gospoda su gladna kao i ja!-

-Jelo stiže gospodaru.- odgovori jedan mali hrebarski kuhar i mahne rukom svojim pomoćnicima koji počeše donositi pladnjeve mesa i sira pred generala i pratitelje konvoja. Još su tijekom objeda razgovarali a onda nastaviše put jer nije bilo vremena za duži odmor.

Razli se vojska Glogovim Dolom kao rijeka. Žurili su jer ih je čekalo još oko petsto vrsta do cilja: Goblinskih Stepa.

Na putu su ih još čekale tri manje utvrde koje treba osvojiti da im ne bi ostale iza leđa, ali i lutajuće horde orkova i Mura koji znaju brojiti i do stotinu razbojnika. Trebali su počistiti teren i jednom zauvijek riješiti sigurnost istočnih granica kraljevstva.

Vargazarin je nastavljao put s vojskom, kao i Tove i njegovi rendžeri no njegovi prijatelji iz Breslova trebali su se vratiti u grad da pojačaju obranu sada kad je knez s vojskom otišao razbiti zavjeru. sada je obrana grada bila povjerena učitelju reglefu i novacima iz učilišta pa im je svaki vješt borac bio potreban.

-Eto prijatelji…- Vargazarin je otezao ne želeći se brzo rastati s prijateljima s kojima je proveo i lijepe i ružne trenutke. -Vrijeme je za rastanak. Privremeni nadam se.- reče uz osmijeh.

Mumba, Elohir, Klerso, Demijan, Lorik i Varduna siđoše s konja. -Bio si dobar zapovijednik. Drago mi je da smo obavili ovaj važan zadatak.- reče mu Elohir pružajući mu ruku.

Brkati Jurgarson čvrsto mu stisne ruku - Drži se, prijatelju! vidimo se u Breslovu!- Vargazarin se pozdravi sa svima pojedinačno.

Samo je Fergara stajala po strani ustreptala od osjećaja. Kad se Vargazarin pozdravio s ostalima priđe Fergari.

-Fergy, cvijete moj!- Nježno je zagrli i poljubi. Ona je i dalje šutjela gledajući ga vlažnih očiju.

-Obećaj mi….- zape joj riječ u grlu.- Obećaj mi da ćeš se vratiti u grad. - Njemu pade plavi pramen preko lica i on ga maknu rukom gledajući u njene zelene oči kao u dubinu dva planinska jezera.

-Obećavam da ću se vratiti i i da ću te naći ma gdje bila. - široki osmjeh i čvrsti zagrljaj govorio joj je da će to doista i učiniti.

-Znaš…- poče ona tiho.. stalo mi je do tebe. Čuvaj se.- Osjeti neku slatku slabost u njegovom čvrstom zagrljaju i poželi da tako ostane dovijeka. Poljubi ga ne mareći što ih gleda stotinjak ljudi oko njih. Neki su malo glasnije komentirali ali su ipak bili pristojni pa su ih pustili malo nasamo.

Fergara pogleda varga koji ih je netremice pratio pogledom. veselo mu priđe i reče.

-Čuvaj ovog vjetrogonju. Hoćeš li?- Varg progunđa nešto i podiže uši gledajući svoga gospodara. -Znala sam da ćeš razumijeti!- Uz osmijeh reče Fergara i pođe rukom prema dlakavoj glavi varga da ga pomiluje. Na trenutak varg se trgne i pokaže zube. Vargazarin se smrzne.

-Fergy, ne diraj ga!- viknu zabrinut za sigurnost svoje djevojke. No varg ne učini ništa. Onjuši joj ruku vjerojatno osjetivši Vargazarinov miris na njima i dopusti Fergari da ga pomiluje. Vargazarin je bio oduševljen.

-To si do sad uspjela samo ti!- reče prilazeći - Nešto si mu posebno draga, kao i meni.- Niz bijelih zuba bljesnu na suncu u široki osmijeh. Skoči u sedlo i krene prema koloni koja je već krenula.

Stade i okrene se mahnuvši rukom. -Do viđenja prijatelji. U Breslovu!- sad podbode varga i požuri da sustigne vojsku na putu za istok.

Vargazarin je jahao na desnom boku, nešto podalje od glavnine kolone usamljen u tolikom mnoštvu i utonuo u misli. Stalno su mu se vraćale slike oca i brata kojih se kroz maglu sjećao. Očevo lice mu se ukazivalo vedro i nasmijano. Duge plave kose i brkova. Brata se nikako nije mogao sjetiti ma koliko napinjao mozak i trudio se usredotočiti se na sliku iz podsvijesti. Zbog toga je osjećao krivnju. Napinjao se do krajnjih granica pokušavajući prodrijeti kroz koprenu zaborava, ali nije mu uspijevalo. Jedino što je uspio dozvati bila je slika pecanja na potoku. Brat mu je vrlo vješto, zavrnutih nogavica i s ostima u ruci lovio ribe. Sjetio se osjećaja veselja i sreće kad bi koja riba bila izbačena na obalu ali…lika mu se nije sjećao.

Gotovo da su bili prešli pedeset vrsta a on je još bio utonuo u misli. Nije ni primjećivao vrijeme koje protječe. Prejahavši jedan prijevoj pred njima puče ravnica kao prostrti šareni sag. Velika i zelena prošarana šumarcima ispod plavog nebeskog poklopca. Kolona se razdijeli u tri reda po četiri čovjeka širine. Mazge i tovarni konji ostadoše u sredini dobro zaštićeni, a patuljci se pridružiše ostalom pješaštvu na čelu lijeve kolone. Vargazarin je i dalje jahao sam jer ga konjanici nisu htjeli u svojoj blizini bojeći se za konje.Varg se već bio prilično navikao na prisustvo ljudi i   konja. Jedino ga je još zbunjivalo prisustvo patuljaka reskog znojnog mirisa i agresivnih vibracija. Osjećao je to u srži svojih vučjih kostiju. Nije mu bilo jasno kako njegov gospodar ne osjeća strah pred tim agresivnim stvorovima. To ga je malo umirivalo. Možda njegov gospodar zna nešto što on o njima ne zna?

Pod posljednjim velikim drvetom u okolici General Dvornik okupi svoje zapovjednike i kapetane izdajući im zapovijedi i dnevne dužnosti.

General zapali svoju lulu od ružina drva i otpuhne gusti oblak dima nakašljavši se.

-Sad smo na domak cilja. Ali imamo do tamo još ponešto obaviti.- napravi stanku gledajući ljudi koji su ga pozorno slušali pa nastavi…

-Za sada imamo dva zadatka: Dovesti oružje ljudima koji nas čekaju u Kamenjaku. Borcima iz narodnog ustanka i maknuti tri manje utvrde koje su zaposjeli goblini na jugoistoku.-

Razmišljao je koga odabrati za taj zadatak .

-Januse!-

-Izvolite generale!- istupi visoki vitez lijepih crta lica, ne stariji od trideset godina. Svijetlih očiju i svijetle zlatne, kratko pošišane, malo kovrdžave kose u čeličnom oklopu neprocijenjive vrijednosti. Držanje mu je odavalo plemenito porijeklo i snažne ruke su govorile o profesiji :vojnik.

O pojasu mu je visio čelični mač ukrašen zlatom i oniksom.

Dvornik ga promotri zadovoljan svojim izborom.

-Ti ćeš sa svojim ljudima riješiti one male utvrde.- Razmota žutu kartušu od pergamene namotanu na kruškovu palicu. Janus se nagne nad kartu pozorno prateći pravce koje je general pokazivao prstom.

-Ovu kartu su izradili vilenjaci, što znači da je potpuno točna. Dakle kad osvojiš prvu utvrdu, Gomilu, to je ova ovdje… druge dvije bi mogle, po svemu sudeći pasti same od sebe bez borbe.-

Kad vide što ih sljeduje najvjerojatnije da će uhvatiti petama vjetra. Zato nemaj milosti! Bez zarobljenika! Pomlati ih kao skakavce!- čuo se žamor među kapetanima i tihi smijeh na generalovu poredbu. Svi su zavidjeli Janusu na laganom i zabavnom zadatku.

-Pusti ih nekoliko neka pronesu glas  i time si pola posla obavio!-

Janus nije bio toliko samouvjeren. Lice mu je bilo potpuno ozbiljno a obrve su mu mršteći se, pravile sitne bore na čelu.

No ne iz straha. Mislio je na svoje ljude i kako izbjeći veće gubitke.

-Generale, plan je dobar, a ja vam mogu jamčiti kako će biti na vrijeme i potpuno obavljen.-

Dvorniku se ote smješak. -nisam ni sumnjao, plemeniti viteže. vaša ustrajnost i hrabrost vas je preporučila za ovaj zadatak.-

-Hvala gospodine! vojnički odgovori Janus.

-U pomoć će ti doći još pet do šest stotina ljudi Domicijana plemenitog Dugranyija zato ne brini oko potpore. Cijelo kraljevstvo je uz nas.-

Smota kartušu i pruži je vilenjaku.

Dodijeljujem ti komornika, desetora velika i dvadesetora manja kola s kočijašima. Uz njih ide mag i svećenik. to će ti, odvojenom od glavnine, trebati.  Odmah ih sad povedi sa sobom i neka te prati Kainovo proviđenje i junačka sreća!-

-Na vašu zapovijed, generale!- nakloni se vitez i žurno krene prema svome konju. Uskoro stižu dobre vijesti! - nasmije se, uzjaši i podbode vranca. 

Uskoro je manja kolona krenula na jugoistok obaviti "važni sporedni" posao, kako reče jedan vitez. Pratili su ih pogledom dok nisu zamakli za obzor.

Konjanici su se tiho provlačili kroz grmlje nisko raslinje dnom visokog klanca od škriljevca. Ispod konjskih kopita tekla je tanka crta skoro presahlog potoka. Vijugava kolona sporo je odmicala ka istoku dok su prve zrake sunca parale oblake. Duge sijenke pružale su se na zapad prozirne i plave. Cilj im je bio goblinska utvrda na izlazu iz tog  klanca uz sam rub prostranih istočnih stepa. Zauzeše goblini utvrdu prije nekih pet godina istjeravši marljive i mirne doseljenike nevične oružju. Poubijali ih, rastjerali i trajno se naselili u tuđoj kući. Utvrda ima arteški bunar i bila bi odlično uporište i polazna točka za daljnje napredovanje ka istoku. Vitez Janus predvodio je oko tristo i pedeset konjanika, odreda vrsnih i probranih Agedirskih konjanika vitezova. Odraslih na kiši i vjetru, u boju i sedlu. Gotovo da novaka među njima nije ni bilo. po visokim kukovima trčali su s lijeve i desne strane šumski vilenjaci. Strijelci i izviđači, osiguravajući bokove kolone od iznenadnog napada odozgo.

Kad se klisura počela širiti, pred njima se ukaže ravnica. Svi se okupiše oko zapovijednika. Janus sjaši i sveže konja za tanko drvo.

-Nemamo puno vremena. Izvidnicu idu naprijed vidjeti što se gdje nalazi i što su im slabe točke. Moramo računati na iznenađenje, ali se moramo čuvati i prebrzih odluka. Ponovo vam govorim…-kapetani su ga netremice slušali-…Ne podcijenjujte protivnika. Očekujem od vas punu ozbiljnost i odgovornost. svi ste vi profesionalni vojnici, a ovo je samo još jedan posao.- zastane da vidi učinak svojih riječi.

- Dragovoj!- pozove jednog kapetana crne kovrdžave kose i gustih crnih brkova.

-Izvolite gospodaru!- Moraš sa svojim strijelcima zapaliti vrata i što više strijela prebaciti preko palisada. Nadam se da će ih gašenje vatre malo zabaviti.-

-Jeste li ponijeli sve što treba?- oni spremno potvrdiše unaprijed dogovoreni plan.

-Sad, s božjom pomoći braćo! Neka proviđenje bude s nama! Kreni!-

Izvidnici se rastrčaše u pravcu utvrde a jedan eskadron konjice krene naprijed da spriječi možebitni iznenadni napad goblinskih jahača vukova koji uvijek krstare uokolo. S njima se nikad ne zna na čemu si! Oni doista nisu kao druge vojske. Nekad pobjegnu kao sinje kukavice, a nekad se bore do posljednjeg kao da ih vrazi gone! Bez straha i dvoumljenja srljaju u smrt, uz bojne pokliče i vrisku, krvavih očiju i odlučnosti koju imaju samo naj bolji ratnici.

Pala je noć.

 Bojovnici su se spremali za sutrašnju bitku. Konji su nahranjeni i istimareni. Samo straže i izvidnice budno paze logor. U toku noći došli su Čuvaški ratnici. Njih još oko stotinu i pojačali snage napadača. Oni su dobri opkopari i vješti tesari. No nije bilo vremena za izradu većih bojnih sprava. Ipak su oni tijekom noći uz svjetlost baklji napravili od balvana golemog ovna za probijanje vrata. Radili su gotovo do svitanja. Još je bio prekriven daskama koje su bile presvučene sirovim goveđim kožama.

Vrijeme je sporo odmicalo. zapovijednik Janus drijemao je uz drvo dok su neki vojnici oko njega tiho pričali.

Kuhali su čaj i u njega dodavali rakiju da "ugriju kosti" jer je noć svejedno bila hladna iako je preko dana bilo prilično toplo. koji će od njih sutra ostati na bojnom polju? Koji od njih više nikada neće vidjeti svoj dom?

Kapetani su bili budni detaljno razrađivali planove napada. Neki vojnici koji nisu mogli spavati brusili su oružje. Prijeteći zvuk brusnog kamena o hladni čelik nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Vrijeme je protijecalo sporo. 

Kap po kap.

Činilo im se kako nikada neće svanuti. Svi su pogledavali prema istoku nadajući se crvenkastom tračku svijetla iznad obzorja. Neki u sam cik zore zaspaše ne mogavši dočekati svitanje. Pa i to malo sna okrijepi tijelo da izdrži izuzetne napore. Razmišljajući o svome dalekom domu, pjevali su sjetne stare pjesme ulijevajući si dodatnu hrabrost.

U svitanje razvuče se dolinom miris netom pečene slanine. svi tiho i na brzinu doručkovaše, žureću da dostignu prethodnice koje su već krenule. Presudni trenutak bitke bio je sve bliže. Janus je sa strane nadzirao pokret trupa brižan kao otac i strog kao tiranin. Bio je pomiren s onim što će doći. Njegova aura čelične volje i odlučnosti zračila je prema vojnicima koji su je osjećali kao uporište hrabrosti koju su crpili i za sebe.

Kad s blatnjavog tla pređoše na tvrđu zemlju, zvuk stotina konjskih kopita pretvori se u tutanj koji kao da najavljuje oluju. Na oko tri vrste od utvrde bojni red se formirao u tišini. Uz niski brežuljak obrastao niskim grmljem rastrčaše se strijelci, a na desnom boku s južne strane utvrde formirala se skupina konjanika strijelaca. Kroz redove probijao se jedan od jahača sa velikom posudom katrana obješenom o sedlo. Bit će zapaljena kad za to dođe vrijeme. Goblini su spazili opasnost i bubnjevima oglasili poziv na oružje.Vriska i galama. Užasna buka koju su dizali, stvarala je dojam da ih je puno više nego što ih je doista bilo. Na sjeverozapadnoj strani tvrđave u daljini su se vidjeli jahači vukova postrojenih u bojne ešalone pripravni za juriš u bok ljudske vojske.

Janus pošalje kopljanike i pikenire[1] na onu stranu i izda kratke zapovijedi njihovim kapetanima. Pješaci stadoše u pravilan i ravan bojni red sa zelenim stijegom srebrenog orlolava[2] koji se ljeskao na suncu.

Konjanici krenuše na kratki znak trube i pališe strijele jednu za drugom od lučonoše koji je projahao kroz redove. Na drugi otegnuti zvuk trube poletješe rojevi vatrenih strijela prema palisadama.

Većina se zabi u vrata, a rastopljeni i zapaljeni katran poče se cijediti i polako nagrizati drvo plamenom. S grudobrana palisade goblini uzvratiše strijelama  no nisu imali dovoljan domet i na to bijesno vrištali. Teška konjica stala je iza strijelaca zaklanjajući ovna kojeg su nosili pješaci. Zemlja je tutnjala, a zrak je bio naelektriziran. U isto vrijeme trideset goblinskih bojnih kola pod bijesnim varzima uz  zaglušujuće tuljenje i zavijanje zvijeri približavala se punim trkom boku janusove vojske. Pješaci su se ukopali u mjestu iza zida od tvrdih hrastovih štitova. Šiljci kopalja stršali su prijeteće kao oštri zubi neke nemani koja čeka svoj plijen. Na nekih pola vrste od mjesta sudara, goblinska bojna kola zasuše strijele s brijega. Nasta užasna vriska i bijesno režanje. No živi se nisu obazirali na mrtve nego svejednako preko njih srljaše u sraz kao u sudnji dan. Pješaci su bili napeti ali mirni. Znali su da ih i najmanja nedisciplina može stajati vrlo skupo. Kad su goblinski kočijaši vidjeli da se bojni red ne razmiče, malo usporiše ali nisu odustajali. Snažni prasak prolomi se dolinom. Jauk i zveket oružja pomiješa se s urlicima vargova u smrtnom hropcu. Krv i smrt zaogrnu ratnike kao plašt i na trenutak sve se učini kao mitski pakao. 

Kočije su se zabile i zgazile prva dva reda pješaka. Vapaj umirućih miješao se sa zvucima lomljenih kostiju. No preostali redovi kopljanika i dalje su disciplinirano boli gobline i vargove čeličnim vrhovima kopalja zaustavivši plimni val napadača. Sad se u dogovoreni znak redovi kopljanika razmakoše i kroz njih nahrupi teška konjica s oborenim kopljima u punom jurišu bodući što je od napadača ostalo. Sve trajalo kratko.Neka kola već su bila u bijegu. Još je samo horda jahača vukova sa sigurne udaljenosti zasipala ljudske redove rojevima strijela.

Stijeg sa srebrnim orlolavom ostao je uspravan, ponosno se viorio na vjetru  poderan i poprskan krvlju. Kad su smirili i posljednjeg napadača pješaci se okupiše u novi bojni red i zaori se -Hura!- iz svih grla kao znak pobjede u prvom boju bitke.

Za to vrijeme strijelci su zasipali vrata koja su već popuštala plamenim jezicima koji su ih rastakali.

Sada na vrata jurnuše Čuvaši s bojnim ovnom uperenim čelom u drvenu prepreku. Goblini su ih gađali strijelama i kamenjem a oni su tvrdoglavo i uporno udarali glavom ovna u vrata. Svaki udarac odjekivao je kao odbrojavanje trenutka pobijede. Kao zvuk zvona na blagdan.

Svakog palog pješaka zamjenjivala bi dva nova.

-Upri jače! Udri! Udri!- derali su se čuvaški kapetani hrabreći svije ljude da ustraju.

Odjednom se začu škripavi zvuk slomljena drva i nakon još tri udarca teška hrastova vrata popustiše i cijela sekcija zida se s njima uruši povukavši sa sobom u smrt i gobline koji su bili iznad vrata u strijelnicama.

Ljudi nagrnuše sa svih strana sijekući sve pred sobom polako osvajajući metar po metar dvorišta .

Sad se otpor potpuno slomio i goblini su bježali na sve strane pokušavajući spasiti goli život. Najviše uspjeha u bijegu imali su jahači vukova koji su prvi odmaglili niz stepu na istok .

Dok su Čuvaši čistili tvrđavu od posljednjih džepova otpora, konjanici su se skupili u središnjem dvorištu. Janus dojaše do njih skidajući kacigu. kosa mu se od znoja bila slijepila za lice i čelo. Bio je umoran, ali zadovoljan.

-Momci, danas smo napravili dobar posao.- reče osvrćući se oko sebe po tvrđavi gledajući učinak.

-Do podneva imate zadatak uhvatiti svakog zelenokošca u krugu od deset vrsta. Pročešljajte šumarke podignite svaki kamen! Reži bez milosti!-

Konjanici su se smješkali i klimali glavama u znak odobravanja. Jedan vitez isuče mač i podiže ga u zrak:

- Živio gospodar Janus!-viknu…

-Živio!- odgovoriše konjanici uz ovacije. to se Janusu činilo pretjerano, pa ih utiša, ali mu je svakako godilo.

Pozove komornika:

 -Vitale, skupi sav plijen na jednu hrpu i podijeli pravedno svim borcima. ostavi samo desetinu za troškove.

Cijelu utvrdu raskužite vapnom. Ovo mora ponovo postati ljudsko stanište. Sve što je kraljevska imovina to i ostaje. To nosimo Dvorniku.

Doista bilo je dosta stvari koje su goblini napljačkali svih ovih godina. bilo je odjeće s kraljevskim grbom i oružja s kraljevskim žigom nekih nesretnika koji su stradali u kraljevoj službi. Našli su i dva sedla s grbom Agedirske kneževske konjušnice. No sve ostalo bilo je za podijelu. Od toga tek nešto malo zlatnika i srebrnjaka.

Ranari i svećenici zbrinjavali su ranjene i pripremali mrtve za dostojan obred.

Još nekoliko sati Čuvaši su skupljali i spaljivali mrtve gobline i derali vargova dragocijena krzna.

Predvečer, kad su obavili glavninu posla i doveli utvrdu u kakav-takav red sjedoše da tu pobjedu i proslave uz vino i pečenje. Mnogi su, iscrpljeni odmah zaspali, no oni izdržljiviji pili su do dugo u noć.

Novo jutro pozdravio je topli ljetni pljusak i sprao nečistoću s dvorišta. Dok voda otjecala u bisernim potočićima zasja sunce i cijela utvrda zablista. Janus se popne na trijem glavne kuće koja je dominirala dvorištem. Uz njega je stajao vilenjački izvidnik.

-Uvijek me je čudilo, gospodine zapovijedniče, kako ljudi imaju tu strahovitu moć prilagodbe! -Janus ga pogleda ponosna ali bez oholosti.

-To je ono što, čini se, vama vilenjacima nedostaje.- Znao je na što vilenjak misli kad to kaže. Osjeća žal za prošlim vremenima kad su vilenjaci vladali svijetom. Taj primat su izgubili jer se nisu mogli prilagoditi novom dobu.

-Svaka rasa ima neke svoje vrline i mane. Osim goblina, naravno!- obojica prasnuše u smijeh koji se razlije dvorištem.

Pred kapijom koju su tesari upravo skrpali začuje se bubanj. Stražar sa šetnice vikne : - Idu naši!-

Pješaci žurno rastvoriše vrata i kroz njih uđoše prvo stjegonoše sa stijegovima ponosa mnogih bitaka. Sagranijska konjica. Njih još oko pet stotina. Kad su se poredali u dvorištu koje odjednom postade tijesno, ujahaše zapovijednik i njegovi kapetani.

Prvi je bio Domicijan plemeniti Dugranyi  u zatamnjenom poluoklopu s visokom kacigom zmajevih vitezova.

-Kakva čast biti prvi koji će ti čestitati!- veselo reče Domicijan lako skočivši iz sedla pred Janusa obraćajući mu se onim tonom kojim razgovaraju dobri prijatelji.

-Hvala. No mogao si ipak malo požuriti pa da se i ti uključiš u slavlje među pobjednicima.-

Domicijan skine kacigu i uspne se trima stepenicama pruživši ruku. Bio je markantan više nego lijep. Smeđokos i tamne puti s jakim nosom i istaknutim obrvama. jake muške brade i široka vrata. Vječiti smiješak činio ga je privlačnim.

-Ljut sam na sebe što sam zakasnio, ali opet mislim da je to bila sitnica koju si lako mogao riješiti bez asistencije.- reče srdačno se rukujući sa starim prijateljem.

-Pa , dobro mi došli Sagranijski bojovnici u povraćeni dio kraljevstva.- Reče Janus blago aludirajući na povlašteni položaj Sagrana u kraljevstvu.

-Zvučiš kao Agedirski separatist.- prekori ga Domicijan.- No iskupio si se svojim djelima za svoj dugi jezik.-

-Izvoli sjesti, naručit ću nam neki okrepljujući doručak.- dobaci Janus pokazujući rukom u jedan od dva stolca na trijemu ispred kojeg je bio improvizirani stol napravljen od nekih vrata. Čak je brava ostala.

-To bi mi baš godilo.- reče Domicijan …- Još kad bi pronašao neke pitke tekućine, a da nije ni voda ni kozije mlijeko!- razvuče lice u osmijeh.

-Pa, prijedlog nije loš! Gotovo kao da sam se i sam toga dosjetio! - Janus mu odgovori i pođe na rub trijema do ograde.

-Vicko! Zovi moga slugu neka odmah donese doručak. Ako se ne pojavi u dva treptaja oka, živog ću ga oderati!-

-Da gospodaru!- kratko odgovori vojnik i otrči tražiti Janusova slugu koji je švrljao uokolo pokušavajući pronaći nešto za sebe od plijena.

---

[1] Piket - koplje dugo preko 6 metara . pikenir- kopljanik s piketom.

[2] Orlolav - mitsko biće s glavom i krilima orla, a tijelom i repom lava - Grifon, Gipho.

DIO JEDANAESTI - ELEVENTH PART

ZAVJERENICI

Dargard. Tvrda kula na ušću Rijeke Plite u Bijelo more na vrhu sive stijene kočoperno para oblake silnom snagom. Grad sazdan od kamena iz okoline nalikovaše divu na straži zagledan u pučinu. Kao da izaziva, svjestan svoje moći. U njemu stoluju Valanderi već generacijama. Gordi ratnici i plemići koji upravljaju podanicima od Mariota na istoku do obala Crvenoga Mora na zapadu preko Rudogore. Bogat je to komad zemlje prepun blaga i ruda, nepreglednih šuma i prostranih pašnjaka s nebrojenim grlima stoke i divljači. Obitelj Valander silno je bogata. S bogatstvom ide i politički utjecaj kojeg im nikada nije nedostajalo. Tek, posljednji u nizu te plemenite loze poželio je nešto više od bogatstva i utjecaja. Poželio je krunu Sagranijskog kraljevstva, najmoćnijeg na zapadu.

Ejder[1] plemeniti Valander od Dargarda bijaše u punoj snazi i najboljim godinama. Sa svojih trideset i osam već se bio proslavio širom zemlje učestvujući aktivno u ratovima i šireći slavu Kraljevstva na sve strane svijeta. I sam je u nekim pohodima vodio vojsku i to vrlo uspješno porazivši mnoge neprijatelje. Nečuveno se obogatio . Danima su tovari plijena pristizali u Dargard povećavajući njegovu glad za onim što nije imao. Krunu. Ultimativni predmet njegovih želja i snova.

Bio je visok i vitak. Crna duga kosa uvijek mu je bila pažljivo začešljana unatrag, a brada mu bijaše ukusno podrezana i oblikovana. Prodorne plave oči jedino su skrivali jaki očni kapci koji su mu otac i djed ostavili u naslijeđe. Uvijek je nosio najfinija krzna, najrijeđu svilu i naj skuplje oklope. Bio je okružen lijepim ženama i umjetnicima. Pijo najfinija vina i jeo probrana jela kao malo tko u Starom svijetu.

U mladosti je bio oženjen,  no nikada nije imao djece. Žena mu je umrla mlada pod neobičnim i čudnim okolnostima. Liječnici i magi koji su je liječili kunu se da je bila sustavno trovana u razdoblju od dvije godine dok, sirota nije potpuno okopnjela i umrla. Nisu imali nikakva dokaza! Nije bilo tragova otrova ali su svi pokazatelji govorili da je tako. Ni liječnici Vilinskog naroda koji su dovođeni iz daleka za masnu cijenu nisu mogli tu cijenu opravdati. Uvijek su se povlačili poraženi uz obvezatno…"Učinili smo sve što je u našoj moći…".

Kad je gospa Hella plemenita Valander De Bourzack umrla imala je veličanstven pogreb. Za tu priliku naručene su čudesne crne ruže iz Narda koje su hitno dopremljene iz daleke južne zemlje. I sam kralj Dobromir II nazočio je tom tužnom skupu. No Ejder nije dugo tugovao . mjesec dana kasnije doveo je jednu mladu plemkinju iz Komrina koja ga je tješila. Njene riječi i jecaji utjehe čuli su se noćima s prozora tvrde kule Dargarda. Uskoro se broj tješteljica povećao na tri, pa na sedam.

Ejder Plemenit Valander je u nekoliko mjeseci bio više puta u Stolnom gdje ima vilu samom predvorju citadele i aktivno je učestvovao u upravljanju zemljom i pripremama za rat. Osobno je vrbovao kralju naj odanije plemstvo nagovarajući ih da pođu u rat protiv Goblina na istoku. Kažu da je slušatelje podizao na noge domoljubnim zanosom koji im je davao krila i učvrstio u pravednom gnjevu prema razbojnicima s istoka.

-Ja sam, nažalost, spriječen svojim krhkim zdravljem.- Pravdao se on…- Liječnici tvrde da ne bih više izdržao u sedlu i da bih ozbiljno ugrozio svoj život izlažući se naporima. Dok su ga plemići slušali u glavnoj prijemnoj dvorani, Ejder zagrmi nadahnuto:

 -…No, znajte jedno: moje će srce biti s vama cijelim putem i svim sredstvima kojima budem mogao poduprijet ću našu slavnu vojsku u tom konačnom obračunu.- Malo zastane da vidi učinak svojih riječi, pa nastavi…

- Neutješan sam, kažem Vam jer neću biti tamo s mačem u ruci, ali ću s vama živjeti svaki trenutak do konačne pobjede! -

U dvorani se prolomi pljesak i skandiranje. Ejder je samo tiho stajao. Uspravan i gord. Ni jedan mišić na licu mu se nije pomaknuo. Njegova crnozlatna odora sjala je kao oklop ističući se na plavozelenoj kraljevskoj pozadini. Kralj mu je osobno prišao i čestitao na nadahnutim riječima.

-Ja sam, pače vama zahvalan Vaša visosti što ste mi dopustili toliku čast da se obratim junacima naše vojske.- Reče hineći poniznost Ejder starom kralju držeći za za ruku s pečatnim prstenom kraljevske časti koji je toliko žarko želio. Valerisija, kraljevna koja je sjedila do oca na desnoj strani nije mu čestitala. Imala je neki neobjašnjivi zazor od tog čovjeka po svojoj ženskoj intuitivnoj prirodi osjećala je da nije iskren, mada nije mogla dokučiti njegove motive i namjere.

Nedugo nakon toga dana kad je vojska već bila na istoku u prvim bojevima. Ejder Valander počeo je okupljati svoje pristaše planirajući veliki preokret u politici Sagranije koji, znao je, neće moći proći bez žrtava. Ali pravednost njegova nauma, kako je vjerovao, morala je imati cijenu i on ju je bio spreman platiti. Tuđim životima.

Sad kad je njegov plan da se dokopa velike količine dobrog oružja iz Crnih planina propao, bio mu je ugrožen i sam život. Brzo i bez razmišljanja, čim je čuo lošu vijest pošalje svoje najodanije ubojice s višegodišnjim stažom i stotinama žrtava na Vargazarinovu skupinu. Shvaćao je vrlo jasno da ako konvoj uspije doći do Breslova i kažu što o njegovom naumu znaju, cijela akcija pada u vodu i on s njom.

Znao je isto tako da su svi Agediri listom na strani kralja Dobromira i da Knez  Dobroslav Radagon neće olako prijeći preko tih vijesti . Ejder je znao Koliko je Dobroslav silno opasan protivnik. Morao je to spriječiti prije nego što se stvari izmaknu kontroli.

Te noći dok su Vargazarinovi ljudi i patuljci iz pratnje spavali ubojice su jahale kroz tamu i kišu šibajući konje do krvi i posljednjih snaga.

Pred zoru su bili na domak cilju. U Simranu su im jataci priredili svježe konje i oni nastaviše trku s vremenom. Konvoju je trebao još jedan dan jahanja do Breslova. Ubojice su ih trebale dostići i poubijati tako da uklone sve optužujuće znakove koji su ukazivili na njihova gospodara.

Valander se za svaku sigurnost sklonio u Komrin kod jednog od svojih ljudi koji je isto tako sudjelovao u zavjeri odakle je još pojačao pripreme da preduhitri istinu.

Jedinog preživjelog iz propale misije nabavke oružja svojeručno je zaklao pred prestavljenim dvorjanima zavjereničkog jataka u Kormiru. Nije mu mogao oprostiti pogrešku. Bez ikakve emocije na licu obrisa krvavi mač o nesretnikovu košulju i reče.

-Nosite mi to smeće s očiju!-

Od Dargarda je krenulo u nekoliko kolona po par stotina zavjerenika koji su se trebali sastati na nekom tajnom mjestu blizu Stolnog čekajući znak za akciju. Na čelu te male vojske bio je Guntar. Valanderov najodaniji pas i okrutni ubojica koji je iza sebe imao dugu listu zločina o kojima se samo govorkalo.

Valander mu je obećao zapovjedništvo kraljevske straže kad on dođe na vlast pa se ovaj svim srcem trudio i molio bogovima da plan uspije. To bi mu omogućilo nezamisliv skok na društvenoj ljestvici što mu je bilo droga koja ga je opijala do ludila.

Većina ga se zavjerenika bojala, ali i cijenila njegove vještine i iskustvo.

Ti ljudi bili su spremni umrijeti za svoga gospodara, a da mnogi nisu ni znali za koje će se ciljeve uistinu boriti.

---

[1] Ejder - na jeziku vilinskog naroda- "Zmaj"

JEDAN DAN

Samo jedan dan dijelio je Vargazarinovu skupinu s konvojem oružja od uspješno obavljenog zadatka. Nakon niza borbi i gubitaka dogurali su do tih desetak sati posljednjeg dijela puta na koji krenuše odmah u zoru lijepog proljetnog dana. Kišni su se oblaci razišli otvarajući put suncu koje je grijalo njihove promrzle kosti. Svi bijahu raspoloženi osim zarobljenika Harimana, malog debelog činovnika koji je išao u koloni pod budnim okom patuljaka i njihova oštrog oružja. U glavi mu se rojiše crne misli.

Zemlja raskvašena od sinoćnje kiše ljepila mu se za fine gradske cipele, nesvikle na prljavštinu i kal.

Vargazarin je odjahao malo naprijed izviđajući teren i pokušavao se orjentirati u prostoru. Orijentacija je također bila jedna od vještina koje je naučio od Reglefa. Sjetivši se učitelja prođe mu kroz glavu koliko je već naučenih vještina morao primijeniti i bijaše mu na tome iskreno zahvalan.

Kambrija je i dalje bila dosadna i pusta. samo su ih pratila crna jata nebrojenih vrana a gdjekad bi im kroz vidokrug promakla kakva divljač.

Kad dođoše do kamenom popločanog puta znali su da su blizu cilju. Sad je već i zemlja bila obrađena a pred njima je, s lijeve i desne strane puta bio uredno obrezan voćnjak kroz koji su trebali proći.

Varg je neumorno kaskao tako da ga je Vargazarin morao usporavati jer su natovarene životinje išle puno sporije.

Mumba, Elohir i Lorik jahali su na desnom boku kolone gledajući prema zapadu.

Do njih uz kolonu stupali su patuljci čvrsti i neumorni, no ipak za jahače malo pre spori. Tove je stupao ponosno na čelu kolone kao Mitski ratnik Asgarda sa svojom sjajnom krilatom kacigom i sjekirom na ramenu. Snježno bijele rukavice od kunovine, potpuno čiste i neuprljane, podsjećale su promatrače da je i on bio član patuljačke garde Karak-Zirna, prijestolnice svih patuljaka.

Nakon kiše dan zasja svježinom a nebo bijaše plavo i čisto kao djevojački rubac. Rubom šume su se na mjestima protezali dugački vodeni ritovi zaostali od kiša i u njima mnoštvo vodenih ptica. Deset jahača išlo je naprijed prema gradu dok se konvoj , teško natovaren oružjem sporo pomicao prema jugu. Tovarne životinje su već bile prilično iscrpljene, a patuljci su ih naizmjence šibali i vukli za uzde da idu brže.

Jedan usamljeni brijeg koji je stršao ponad ravnice obrastao grmljem i šumicom graba i bukve ispriječio im se na putu. Pođoše ga zaobići sunčanom stranom gdje je put bio suh i tvrd. Ne sluteći opasnost, jahali su opušteno putem razgovarajući o gradu i njegovim užicima.

Vargov nepogrešivi njuh prvi otkrije opasnost i skrivene ljude u šikari. Isprva oprezno spusti uši i nakostiješi leđa grgljajući i brundajući tiho usredotočen na šumicu.

-Nešto je osjetio!-reče Vargazarin spuštenog glasa koji zvučaše kao šapat. Svi nabrzinu potegoše oružje. Djevojke koje su bile na začelju pograbiše samostrijele.

Varg snažno trgnu i poletje u grmlje bez upozorenja iskeženih očnjaka.Vargazarin ga više nije mogao kontrolirati i kao i obično, brzo i vješto spuzne iz sedla na zemlju puštajući predatoru nesmetani napad.-Traži!- ...viknu ...-Lovi!-...

Te kratke riječi u vargovom uhu su se pretvarale u zapovijedi koje prepoznaje i odgovarao je na njih kao što bi odgovorio svome vođi čopora u zajedničkom lovu. Tijekom vremena izgradili su jasan prijateljski, ali i hijerarhijski odnos. Ta hijerarhija u vargovu umu bila je jedini sustav koji poznaje. Vargazarin je morao paziti da ostane alfa mužjak u vargovim očima jer dotle je imao njegovu naklonost i poslušnost. Nije smio pokazivati slabosti .To bi moglo biti fatalno ako varg izgubi duhovno uporište i osjeti se dovoljno moćnim da preuzme primat u nekom zamišljenom čoporu kojem je vjerovao da pripada.

Protrči kroz grmlje i nepogrešivo naleti na plijen. U grmlju su bili skriveni Valanderovi ljudi poslani da poubijaju sve svjedoke zavjere njihova gospodara. Prvi ubojica koji se našao pod velikim šapama varga vrisnu pokušavajući se osloboditi vučjeg zagrljaja.

Sve se dogodi u dijeliću sekunde i napadnuti vojnik nije ni stigao reagirati. Vrisnu još jednom i utihnu zauvijek slomljena vrata. Varg diže krvavu gubicu tražeći novu žrtvu. Pridruže mu se ostali iz družine s isukanim mačevima pregledavajući grmlje. Ubojice shvatiše kako im je plan iznenađenja propao, pa se odlučiše za izravni napad. Izveli su to profesionalno i munjevito. Odjednom su svi iz družine imali suparnika s kojim su se odmjeravali. Patuljci su dolje na putu stjerali mazge u krug i okružili ih s oružjem u rukama kao čopor ovčarskih pasa ugroženo stado.

Tove skine s leđa mali hrastov samostrijel i u njega zatakne strijelicu hitajući prema poprištu borbe.

Tamo u šumi vodila se ogorčena borba. Valanderovi ljudi odjeveni u crne kožnate oklope opasno su napadali i zadavali opasne udarce koji su zahtijevali od Vargazarinove družine nadljudske napore i vještinu. Demijan je jednog ubojicu raskolio golemom sjekirom što na trenutak pokoleba drugog napadača .U tom trenutku Demijanu u pomoć priskoči Elohir s dva kratka mača u rukama nasrnuvši na napadača takvom snaga da ga obori na zemlju i uz grleni poklič probije mu grudi s dva sječiva. Za to vrijeme su Kelso i Varduna udruženim snagama potiskivali dvojicu napadača u srazu čelika i vještine. Jedan ubojica je, skriven iza stabla naciljao samostrijelom Lorika okrenutog leđima. Upravo u trenutku kad je ispuštao smrtonosni projektil na njega skoči varg u jarosnom bijesu hvatajući ga zubima za desnu ruku . Ovaj glasnu kriknu osjetivši snažne očnjake duboko u mesu i čuvši krckanje vlastitih kostiju. Uskoro se potpuno umirio a varg podivljao od krvi okrene se sljedećoj žrtvi.

Visoki suhonjavi ubojica rijetke crne kose shvati daje boj izgubljen . Znojeći se, grčevito je stiskao dršku rapira okrenutog prema vargu koji mu se polako i pobjednički približavao nakostriješenih leđa. Ubojica drekne propuklim glasom: ---Povlači se!- ne skidajući oka s goleme zvijeri koja mu se približavala.

Varg srnu na njega, no iskusni ubojica vještim pokretom izbježe napad i zauzvrat snažno ošine varga rapirom po njušci. Varg skiknu ustuknuvši od oštre boli koja mu prođe cijelim tijelom. U tih par sekundi ubojica uoči svoju priliku i nestade u grmlju na trenutak. Svi ostali njegovi suborci, njih sedam živih slijediše njegov primjer i uskoro su bili u sedlima skrivenih konja. Poput duhova nestaše isto onako misteriozno kako su i došli.

-Bando razbojnička!- derao se Elohir istrčavši na čistinu s lukom u ruci . Pažljivo nacilja, bez žurbe i ispusti dugu strijelicu čeličnog vrha. Osam prilika su se na konjima brzo udaljavale. Odjednom jedan konj stade bez jahača dok su drugi nastavili bijeg ne osvrćući se.

Skupina se sastade oko Elohira koji je spremao oružje. Demijanu se otvorila stara rana, a Vargazarin je  brižno čistio Vargovu ranu na njušci koja je krvarila. Varg je bio van sebe od naleta adrenalina i mirisa krvi. Kesio je zube i kolutao očima. U ovakvom stanju bio je vrlo opasan čak i za Vargazarina. Ovaj je to znao pa se trudio biti što autoritativniji i stroži ne pokazujući bilo kakav strah ili slabost.

-Lezi!- dreknu Vargazarin pokazujući prstom na zemlju.

-Lezi!- ponovi glasnije i s prijetnjom u glasu. Varg je škrgutao i vrtio se u krug ali se polako spuštao dok potpuno ne legne na suho lišće.

Vargazarin iz mješinice naspe vode na krpu i pažljivo mu očisti ranu, a ovaj se trzao na svaki dodir koji ga je povrijeđivao.

Tove je ubio jednog napadača samostrijelom a Varduna je jednog teško ranila. Sad se družinaokupi oko tog jedinog preživjelog. Fergara dotrči vidjeti ranjenika. Kad se uvjeri da mu nema pomoći samo se odmakne bez riječi. Ranjenik je bio iskusan borac od nekih četrdeset snažne građe i duge kose. Ležao je ispod drveta polako kopneći. snaga ga je napuštala i njegovo lice poprimi pepeljastu boju, a disanje mu postade kratko i plitko.

Vargazarin dođe do njega.

-Tko vas je poslao?- bez okolišanja postavi pitanje.

Ranjenik je dahtao pokušavajući nešto reći.

-Onda? Hoćešli reći ili ne?- bio je nestrpljiv mladi zapovijednik vraćajući mač u korice.

Ranjenik sad prostenja:

-V...aland...er! -s mukom izusti.

Tove progunđa psovku.

Ranjenik s molbom u glasu reče Vargazarinu. -Za mene više nema ...nade.- dahtao je bijel kao kreč.

-Samo te molim za uslugu brze smrti.-

Vargazarin je znao što to znači, ali to nije nikada činio i skameni se od same pomisli da mora ubiti bespomoćnog čovjeka.

Pogleda u Fergaru očekujući stručno mišljenje. Ona samokimne glavom sklopivši oči što mu je dalo blagoslov za ono što ima učiniti.

-Neka ti bogove sude.- reče Vargazarin i prekrati mu muke brzim i oštrim potezom.

Na trenutak mu se zavrti u glavi i u dušu navre strašan val krivnje kao crni dim koji se zavlači u svaki kut i tamo ostaje dugo dugo.

Skupina je bila na broju. patuljci dotjeraše tovar nedirnut.

-Možda će se vratiti.- reče Elohir brišući svoje oružje. -Očito je da smo opasno pomrsili planove tom Valanderu. Sumnjam da će nam tek tako pustiti da javimo knezu u Breslovu. Ovo je bilo pre lako. -

Vargazarin uzjaši …- Nisu se nadali da ćemo pružiti ovakav otpor. No sigurno je da sad imamo utrku s vremenom. Moramo prije stići do grada nego se oni ponovo organiziraju. Zato moramo na put odmah. Bez zadržavanja.

Tove potegnu zadnje gutljaje piva iz mješinice. -Zapovjedniče, mi smo spremni.-reče i digne sjekiru u zrak pokazujući svojim rendžerima pravac kretanja. -Pokret!-

Konvoj krenu a patuljci šibahu životinje gazeći blato preko Kambrijske ravnice prema Breslovu i sigurnosti.

Iako bijahu teško natovareni, prelazili su vrstu za vrstom sve bolje i bliže gradu. pogotovo što su se dokopali popločanog puta koji im je olakšavao hodnju. varegovu njušku Fergara je većbila previla Kraljolistom nekoliko puta i čudesno djelovanje te biljke već se vidjelo prostim okom. zbog svojih čudesnih moći iscjeljivanja bila je gotovo iskorijenjena. Zato je svakom vidaru bilo od presudne važnosti imati barem malu količinu u zalihama.

Zastali su samo jednom da napoje konje i Demijanu previju ranu koja se opet otvorila.

U predvečerje ugledaše na obzoru istočnu stranu grada i visoku branič kulu u sredini.

Imali su prijeći još oko deset vrsta do sigurnosti.

-Požurimo!- Kratko zapovijedi Vargazarin i potjera varga na taj posljednji napor prije odmora svejednako osluškujući okolinu i gajeve koji su bili skrovište potencijalnim napadačima. Mučila ga je ta izvjesnost napada. Znao da ne mogu i ne smiju odustati. Isto kao i napadači koji su morali izvršiti zadatak po cijenu vlastitih života.

Njega preplavi neki seljački prkos. -Hoćete naše kože? E to ćemo još vidjeti!-

Reče za sebe gledajući na željeni cilj u plavičastoj daljini.

nakon dvije vrste imali su prijeći potok. kad se približiše na dvjesta koraka ugledaše pet crnih konjanika vitezova na mostu s dugim turnirskim kopljima u punoj bojnoj spremi prijetećih pogleda. Vargazarin zaustavi kolonu a patuljci stjeraju mazge na hrpu.

-Stoj!- Viknu potežući oružje. konjanici su mirno stajali na mostu preko kojeg je moglo proći upravo petorica konjanika naporedo.

Ništa nisu govorili, nisu prijetili ni psovali samo su stajali i prijeteće okrenuli vrhove kopalja prema njima.

To nije bilo sve. Vargazarin je to znao. Oni su bili tu samo da prepriječe prijelaz preko mosta. Prava opasnost bila je negdje ove s ove strane potoka. To isto uoči i Elohir i potegnu luk okrećući se prema šumici s lijeve strane.

U tom trenutku navališe konjanici uz strašnu viku i bojni poklič s obje strane kolone. Nije bilo vremena za strategiju nego svi potegnuše oružje braneći gole živote. Nasta sraz i borci se pomiješaše s napadačima dok je sumrak polako hvatao u svoj zagrljaj cijeli kraj. Ona petorica na mostu i dalje su stajala ne uključujući se u borbu. Varduna je samostrijelom oborila dvojicu, dok su drugi navaljivali sječivom na ubojice. Sad su se napadači i njoj približili pa nije imala vremena ponovo napuniti samostrijel.

Skoncentrira se i glasno izrekne magijske riječi. U tom trenutku čarolija ledenog bodeža prođe kroz grudi najbližeg napadača i on se sruši s izrazom iznenađenja na licu. Varduna potrči prema Demijanu u zaklon njegovih snažnih mišica pripremajući drugu čaroliju. demijan je zaštiti svojim tijelom i vješto skine drugog napadača iz sedla svojom bojnom sjekirom. Elohir je s dvije oštrice sjekao Valanderove vojnike odbijajući udarce precizno i čvrsto kažnjavajući svaku protivničku pogrešku u tom smrtnom plesu. Dvojica napadača probiše se do mazgi i počeše mačevima udarati životinje koje padaše jedna za drugom. Patuljci su se izbezumili i uz bojne pokliče nasrnuli na ubojice braneći dragocijeni tovar.

Prednost iznenađenja polako je prelazila u prednost vještine napadnutih. Tove zasječe svoju žrtvu i preko njega ugleda one konjanike na mostu. Skine svoj samostrijel i precizno nanišani. No onaj konjanik kojeg je gađao podiže teški štit i odbije strijelicu namjenjenu njegovim grudima. Sad sva petorica okrenuše koplja i i isprva laganim trkom a kasnije galopom zaletješe se donoseći smrt.

Hrabri patuljci im se ispriječiše na putu i bijahu pregaženi. Nasta strašna vriska i smrt pokosi četvoricu pod kopitima teških bojnih konja. No drugi im priskočiše u pomoć i, maleni kakvi jesu ne mogoše dokučiti visoke jahače nego napadoše konje udarajući ih sjekirama po nogama. Nesretne životinje su padale u vrisci, agoniji boli i smrti. Crni konjanici padoše na zemlju s mačevima u ruci nastavivši svoj zadatak. Kad se već činilo da će prevladati i pobiti sve u družini začuje se bojni rog Agedira koji je ječao gorama. Tutanj kopita približavao se jače i jače.

Svima se vrati nada koju su gotovo izgubili i sad jače i žešće nastaviše udarati svladavajući jednog po jednog napadača. Crni konjanici ubiše još jednog rendžera izgubivši gotovo sve saveznike koji su im priskočili iz šume. Vargazarin srnu na jednoga visokog deliju s dvoručnim teškim mačem odbivši mu sječivo u stranu. Ovaj se spretno dočeka na ruku i u padu nogom saplete Vargazarina izbacivši i njega iz ravnoteže. Obojica su sad bili na kamenom putu. No napadač je bio spretniji i spremno ustane prvi snažno zamahnuvši teškim dvoručnjakom pokušavši raskoliti Vargazarinovu glavu. On krajnjim naporom podiže štit koji dočeka strahoviti udarac od kojeg se raspadne u triješće. Ruka mu na trenutak utrne a bol mu munjevito prođe cijelim tijelom. On se četveronoške povlačio unazad pokušavajući ustati. Još jedan udarac kao strašni sud sjevnu prema njema a on ga odbije svojim mačem za kojeg više nije bio siguran da će podnijeti i treći udarac.

Kad je demonski crni vitez podigao mač da mu zada treći i posljedni udarac, varg mu skoči za vrat i zari očnjake u meso. Vitez se stropošta na tlo obliven vlastitom krvlju a varg ga strašno poče trgati i gristi obnevidio od bijesa. Vargazarin ustade prepuštajući napadača njegovoj strašnoj sudbini i pohita u pomoć ostalima.

Agedirska ophodnja primjetila je borbu u daljini i priskočila im u pomoć. Kad su vidjeli tovar oružja znali su o čemu se radi i odmah su se uključili u borbu.

Klerso je probo još jednog crnog viteza dok su patuljci zatukli ostalu trojicu.

Sve je bilo brzo gotovo. Par preživjelih su pokušali pobjeći ali ih je agedirska konjica brzo pohvatala i svezane dovela do mosta.

Prizor je bio strašan. Posvuda su ležali mrtvi napadači, patuljci i mazge prerezanih vratova još uvijek pod samarima i tovarom.

-Vargazarin umiri razjarenog varga i odvede ga malo u stranu tiho mu šapćući na uho dok se ovaj nije potpuno smirio.

Tove i rendžeri stajali su oko svojih mrtvih drugova bez riječi i s tugom koju se ne da opisati riječima. Tuga koja u tišini razdire dušu . bol zbog gubitka koja ne stane u narodnu pjesmu. Gubitak prijatelja koje poznaju više od dvjesta godina!

Zapovijednik konjice, visoki crnokosi momak tankih brkova i sjajnog oklopa sjaši vraćajući mač u korice.

_Što se ovdje, zaboga, dogodilo?- pregledavao je mrtve napadače.

-Pa ovo su Sagrani!- zaprepašteno utvrdi mladić - Jesu li to razbojnici?-

Vargazarin pristupi i predstavi se.

Ja sam Vargazarin. Zapovijednik ovog konvoja, a ovi mrtvi su zavjerenici protiv kralja.- reče trljajući desnicu da odagna obamrlost.

-Jeste li sigurni, gospodine?-Agedirski konjanici nisu mogli vjerovati svojim ušima. prvi put su čuli za zavjeru i obuze ih bijes dok su slušali što im govori Vargazarin.

-Na žalost, potpuno sam siguran. Napali su nas kako bi nas  spriječili objaviti njihove planove.-

Zapovijednik provuče prste kroz kosu razmišljajući.

-Onda treba brzo djelovati ako je kralj još u opasnosti. Zna li naš knez za ovo?- upita .

 -Ne još.- odgovori mu Vargazarin - Ali čim stignemo u grad idemo mu reći. On će sigurno znati što poduzeti.-

Onda nemamo puno vremena- reče crnokosi zapovijednik -Požurimo u Breslov!- i podbode ostrugama konja niz put preko mosta.

Uskoro su bili u Gradu u kojem na ove vijesti nasta opća uzbuna i strka. Knez nije čekao da mu Vargazarin dođe predati izvješće, nego pohita pred njih da čuje sve iz prve ruke.

Vargazarin je bio umoran i htio je što prije zbrinuti ranjene ne zaboravljajući ni mrtve patuljke iz pratnje.

-Prvo vas molim…- reče zapovijedniku gradske straže kad uđoše preko kapije…- da hitno pronađete Moradinovog svećenika da se pobrine za ove pale junake.- Tove ga pogleda sa zahvalnošći ne rekavši ništa. -Ovakve hrabre momke nisam u svom životu sreo.- Zapovijednik straže priđe patuljcima upoznavši se s njima .

-Gospodo, moradinov svećenik Gilly Gromoviti stanuje tu nedaleko trga. Odmah ću ga izvijestiti.-

Tove skine kacigu sa znojne glave i tutnu je pod pazuho.

-Možemo li obaviti pogrebni obred?-

Da.- reče zapovjednik. - Naravno! to je najmanje što za te momke možemo učiniti. Strpite se pola sata. odmah se vraćam!- I otrči niz trg prema Moradinovom malom hramu do pola ukopanom u tlo s velikim kamenim kipom patuljačkog Boga s čekićem i štitom.

Fergara je već sa dvojicom druida koji su preuzeli ranjene davala naputke što im je činiti i kakve su im povrede.

Izgledala je shrvano i umorno. Znojna kosa sljepljeno joj je visila preko ramena, ali onaj sjaj u očima koji je nosila nije gasnuo. Naprotiv! Sad je isijavao njeni nepresušnu energiju i onu unutrašnju ljepotu koja je iskreno plijenila pogled.

Varduna je imala posjekotinu na ruci i samo ju je ovlaš previla krpom otrgnutom od bijele lanene košulje. No njeno držanje govorilo je tisuću riječi. Kao da je za ovih posljednjih par dana odrasla i stekla neku fluidnu mudrost koju sada nosi na licu kao orden. Nekako je očvrsnula i izoštrila čula. Sudjelovala je u borbama i izašla kao pobjednica. Osjećala je zadovoljstvo i ponos koji ju je grijao iznutra.

Stražari su palili prve ulične svjetiljke a grad je vrvio ljudima kao u pol dana. Svi su bili uzbuđeni iznenadnim novostima i živo su ih prepričavali. Patuljački rendžeri nisu se prepuštali ni tugovanju ni odmoru za kojim su čeznuli kao za bukarom dobrog piva. Rastovarali su preživjele mazge noseći im svježu vodu i sijeno a dragocijeni tovar koji je već sad odnio toliko žrtava spremali su u gradsko skladište pod stražom.

Knez dojaše niz glavnu ulicu od citadele u pratnji učitelja Reglefa i dvojice svojih kapetana.

-Hvala gospi od Jezera da ste uspjeli!- Reče Dobroslav Radagon od Breslova sjahujući iz sedla visokog sivca. Reglef vješto skoči na zemlju pohitavši do svojih učenika.

Srce mu se stegne predosjećajući najgore.

-Gdje je Nagdar?- Upita učitelj u duši znajući odgovor. Svi su šutjeli pognutih glava. Klerso mu priđe i tiho mu reče tužnu istinu. Reglef mu stavi ruku na rame preplavljen tugom i osjećajem gubitka.

Ispitivao ga je potankosti događaja a Klerso mu je tiho govorio skoro šapatom koji se gubio u gomili. No na učiteljevom licu mogli su se čitati osjećaji.

Knez je za to vrijeme ispitivao Vargazarina koji mu je ujedno podnosio izvješće s cijelog puta.

-Kako sam nepristojan!- koreći samog sebe progunđa knez.

-Idemo do citadele sigurno ste željni dobre večere i odmora.-…družina je zahvalno prihvatila poziv.

Uskoro su bili u kneževoj prijemnoj dvorani okruženi naj uglednijim građanima i vojnicima. Bila je tu i glavna svećenica iz hrama Gospe od jezera. i dok je Vargazarin prepričavao protekle događaje na putu, trpeza se neprimjetno punila jelima i pićima.

razgovor se nastavio i tijekom večere.

-Pa, ne mogu vjerovati onome što sam čuo!- zabrinuto će knez. -Grof Valander! To ni u snu ne bih sanjao!-

Vargazarin izvadi zlatni simbol s likom zmaja.

-Vaša Visosti! Tog grofa ne poznajem i do jučer za njega nisam niti čuo , ali ovo su mi dali kao dokaz da se radi doista o tom čovjeku.- i pruži sjajni predmet knezu . Kad ga Dobroslav uze u ruku, bijesno tresnu s njim o stol.

-Ejder![1] Pa naravno, pasji pokvareni i podli skot!- grmio je knez.

-Skupo će platiti svoju izdaju!- zagleda se u zlatnog zmaja. -Baš sad kad smo u ratu i kad naši borci ginu na bojnom polju štiteći kraljevstvo od razbojnika, on kao zmija u njedrima, sprema pobunu! E tome ćemo uskoro stati na kraj!- reče s nekim posebnim tonom za kojeg nije bilo sumnje da će svoj naum surovo i brzo provesti u djelo.

-…A vi gospodo, učinili ste za kraljevstvo takvu uslugu čije veličine i posljedica vjerojatno niste ni svjesni!- Još uvijek je bio uzbuđen.

-Elina! pa gdje je ta cura kad je trebam?- tiha, neugledna ženica dođe do stola žurnim korakom.

-Zvali ste me gospodaru?-

-Deder natoči mi još vina, i gostima isto! -Ona bez riječi donese visoki srebrni vrč i nalije vino knezu u pehar. On ga iskapi na dušak i pruži pehar prema Elini ni ne gledajući je. Ona ponovno naspe srebrnu posudu ukrašenu dragim kamenjem u kneževoj ruci i izgubi se iza zastora.

-Grofe Valanderu! - reče za sebe knez.

-Sad sam ja na potezu!-…reče zloslutno smišljajući plan.

Sutradan su od ranog jutra spremali nastavak puta kolone prema Glogovu dolu gdje su se trebali sastati s Dvornikovom vojskom i predati im dragocijeni tovar. Bijahu svježi i odmorni. Popunjenih zaliha i obnovljene opreme koja im je oštećena putem. Dobili su i pet novih odmornih mazgi. Sad je uz družinu knez pridodao još pet Agedirskih kopljanika u punoj ratnoj spremi kao pojačanje. Za to vrijeme Breslovski okrug je digao na noge stotinu i pedest konjanika koji odmah kreću prema Stolnom upozoriti kralja u sudjelovati u slamanju zavjerenika.

Sad kad je plan razotkriven to je bila više kaznena ekspedicija.

Kad je konvoj s oružjem izlazio iz grada na južna vrata pred zidinama bijaše svrstana postrojba s plavozelenom zastavom čekajući kneza. On izjaše u sjajnom oklopu prekriven crvenim plaštom visok i moćan na sivom ždrijepcu i "Herdalom", osvetnikom za pojasom koji je već duže vrijeme mirovao. Čarobni mač čudesnih moći ponovo je imao zadaću i kao i uvijek pomoći će svome nositelju kazniti zlo.

Vargazarin ugleda prekrasan lijepo oblikovan crni balčak i sjeti se kad ga je prvi put vidio na podignutom tronu i plišanom jastuku. Sad je bio za pojasom jednog od ponajboljih ratnika u kraljevstvu. Knez diže ruku i konjanici okrenuše put zapada i glavnog grad. Malo zastade i okrene se prema Vargazarinu mahnuvši mu kao starom prijatelju. To se Vargazarinu učini posebno laskavo jer je jako cijenio kneza i još nije shvaćao kakvo djelo je učinio da je zaslužio toliko njegovo poštovanje. On upravi varga prema čelu kolone i vikne…

-Pokret!- Trebali su samo jedan dan jahanja do Glogova Dola. Veselio se što će vidjeti generala Dvornika o kojem je toliko slušao. Osjećao je kako sudjeluje u događajima koji će za dugo obilježiti povijest svijeta i promijeniti lice zemlje.

Fergara ga je pratila u stopu. Svježe okupana i odmorna. blistala je kao zvijezda danica. Varg stade i pogleda ženu na konju iza sebe kao da je čeka da ih sustigne. Znao je da njen miris jako godi njegovu gospodaru. Fergara dođe gotovo na deset stopa, ali njen konj nije odavao znake uznemirenosti. Nakon svih ovih događaja i on se priviknuo na prisustvo golemog vuka. Konji se brzo privikavaju.  

Kad je knez Dobroslav Radagon došao u Stolni, događaju su se počeli odvijati vrlo brzo. Kralj je, naravno, bio zaprepašten činjenicom da ga je izdao čovjek kojemu je beskrajno vjerovao i još k tome bio mu bliski rođak.

Pred kraljem u svečanoj dvorani stajao je knez mokar od kiše dok je kralj sjedio u svome rezbarenom stolcu ljutit i mrk.

-Dakle, svaki put kad povjerujem kako imam odlične i povjerljive suradnike, razočaram se i iznenadim. Grof Valander mi nije bio ni na pameti. Mada, sada gledajući iz ove perspektive vidim da je on bio jedini logičan odabir!- ustane se i počne nervozno šetati amo tamo. Smišljao je daljnje poteze. Znao je isto tako da ne smije oklijevati jer bi to izazvalo sumnje u njegovu odlučnost.

Knez je i dalje stajao ne mičući se i držeći svoju čeličnu kacigu u rukama.

-Vaša visosti! Zavjeru ćemo na samo jedan vaš mig ugušiti do večeri sutrašnjeg dana. Ovaj čin izdaje ne zaslužuje milost!

Kneže!- Brecnu se kralj i oštro ga pogleda - Samo ja odlučujem u ovom kraljevstvu tko što zaslužuje. Nemojte mi sugerirati što mi je činiti! Predugo sam na ovom mjestu, a da ne bih znao! - prekori ga kralj, a Radagon samo pokorno obori pogled.

Kapetani kraljeve garde nepomično su stajali čekajući kraljev pravorijek pa da polete u akciju.

Visoki crnokosi Sildifar i njegov serežan Gandulis već su bili izdali pripremne zapovijedi za gardu, mada kralj još za vijest nije ni znao.

Sildifar, bojovnik s juga iz Veligrada bio je već petnaestak godina u službi kralja Dobromira i naredao junačkih dijela o kojima se nadaleko priča. Bio je spreman poginuti za starog kralja i Dobromir je to znao. Zato ga je neizmjerno cijenio.

-Valander je bio naumio preoteti prijestolje Valerisiji- reče kralj nervozno zabacujući rub plašta preko koljena. - Nažalost, sam je sebi presudio. došlo je vrijeme naplate računa.- stade mrk kao jesenji oblak i teških ruku spuštenih uz tijelo. grudi su mu se nadimale od bijesa.

-Sildifare!- Izvolite, vaša visosti! -Kapetan istupi na svijetlo u plavozelenoj odori i s kacigom pod rukom. -Vodiš akciju! Nema čekanja, nema milosti! Ejdera Valandera mi dovedite živog u verigama da ga cijeli grad vidi. Hoću tog crva živog!- udari šakom u dlan kao da mrvi orah.

-Na zapovijed moj gospodaru!- spremno odgovori Kapetan i on i njegov serežan izađoše na glavna vrata uz obvezan duboki naklon žureći u potjeru jer je vremena bilo malo.

-Valander ima saveznike. zasigurno one ulizice iz Morovana. Njih također treba uhitit i ispitati da se vidi jesu li sudjelovali u zavjeri.-

Knez je i dalje stajao čekajući zapovijed.

 -Kralj se sad okrene njemu… -Dobroslave, tvoj zadatak je Dargard!- knez ne reče ništa. Znao je da se Valanderova kula neće lako predati i da će morati ići na opsadu. No on čvrste volje i odlučnosti sam oklimne glavom- Bit će mi čast, moj gospodaru.-

Kralj sjedne u visoki stolac obasjan suncem odozgor kroz kupolu dvorane. Sad se vidjelo da je star.

-Uz tebe i tvoje ljude idu i tri satnije gradske straže i jedan veliki odred Čuvaša, ako bude otpora pa budete morali provaljivati u tvrđavu. Ipak, prvo upotrijebi sva diplomatska sredstva kako bi ih pridobio da se predaju bez prolijevanja krvi!-

-Učinit ću sve što je potrebno, moj gospodaru. - odgovori knez.

-Valjda u tom gradu još postoji meni odanih ljudi? Poštedi sve koji budu surađivali, i kreni odmah!-

Riječ koju je čekao kao da mu upali unutarnji stijenj koji na kraljev znak poče gorjeti i treba se ugasiti kad obavi zadatak. Oštro vojnički okrene se na petama i žurno izjuri iz dvorane zaboravivši se nakloniti.

Dobromir ponovo provjeri straže u dvorcu i zapovijedi svojim stražarima naj stroži režim propuštanja posjetitelja u dvorac. Nitko, ni ptica nije mogla uletjeti bez kraljeva znanja. Opreza nikad dosta! Kralj je znao da bi Valander u očaju bio u stanju napraviti svašta pa je mudro preduhitrio njegove iznenadne poteze.

-Bolji sam ja igrač od tebe, Ejdere Valanderu.- govorio je kralj sam sa sa sobom. -Zato sam ja kralj, a ti nisi! Nikada nećeš ni biti!- zasja mu ratnički sjaj u očima. Onaj isti koji ga je vodio kroz bezbrojne bitke i dvoboje u mladosti.

Njegovi savjetnici i svećenici osjećali su se potpuno nepotrebno  Znali su da kralj donosi samostalno odluke i da njihova nazočnost samo predstavlja jednu vrstu dekoracije dvoru. mada su bili gotovo potpuno suvišni, pažljivo su čuvali svoj visoki položaj kojeg je kralj velikodušno tolerirao.

Princeza Valerisija je bila u istočnom, najvišem i najbolje čuvanom krilu dvorcu potpuno izuzeta od briga i straha. Njezin položaj kralj je ljubomorno čuvao netaknutim  uljepšavajući vijesti koje su svakog trena stizale po tekličima sa svih strana. No Valerijsia nije bila glupa. Imala je i ona svoje kuloarske izvore vijesti. Jako dobro je ona shvaćala što se događa i što će se uskoro dogoditi, no nije strahovala i imala je u svog oca veliko povjerenje. Već sada je shvaćala kako njen izbor muža ima dalekosežne posljedice po sudbinu kraljevstva i obuze je neka neobjašnjiva strepnja i osjećaj bremena odgovornosti u procijepi između želje za pravom ljubavlju i odgovornosti svoga položaja princeze i prve dame kraljevstva.

na visokoj kuli gledala je kroz prozor koji je bio okrenut pučini otvorenog mora. Gledala je bijela jedra brodova i razmišljajući o sudbinama ljudi koje će ovisiti o njenim odlukama. Ona je, kao žena nešto drugačije doživljavala moć koju ima. Za razliku od muškaraca, više se brinula kako popraviti stvari i održati ravnotežu nego kako s time upravljati.

---

[1] Zmaj