DIO JEDANAESTI - ELEVENTH PART

ZAVJERENICI

Dargard. Tvrda kula na ušću Rijeke Plite u Bijelo more na vrhu sive stijene kočoperno para oblake silnom snagom. Grad sazdan od kamena iz okoline nalikovaše divu na straži zagledan u pučinu. Kao da izaziva, svjestan svoje moći. U njemu stoluju Valanderi već generacijama. Gordi ratnici i plemići koji upravljaju podanicima od Mariota na istoku do obala Crvenoga Mora na zapadu preko Rudogore. Bogat je to komad zemlje prepun blaga i ruda, nepreglednih šuma i prostranih pašnjaka s nebrojenim grlima stoke i divljači. Obitelj Valander silno je bogata. S bogatstvom ide i politički utjecaj kojeg im nikada nije nedostajalo. Tek, posljednji u nizu te plemenite loze poželio je nešto više od bogatstva i utjecaja. Poželio je krunu Sagranijskog kraljevstva, najmoćnijeg na zapadu.

Ejder[1] plemeniti Valander od Dargarda bijaše u punoj snazi i najboljim godinama. Sa svojih trideset i osam već se bio proslavio širom zemlje učestvujući aktivno u ratovima i šireći slavu Kraljevstva na sve strane svijeta. I sam je u nekim pohodima vodio vojsku i to vrlo uspješno porazivši mnoge neprijatelje. Nečuveno se obogatio . Danima su tovari plijena pristizali u Dargard povećavajući njegovu glad za onim što nije imao. Krunu. Ultimativni predmet njegovih želja i snova.

Bio je visok i vitak. Crna duga kosa uvijek mu je bila pažljivo začešljana unatrag, a brada mu bijaše ukusno podrezana i oblikovana. Prodorne plave oči jedino su skrivali jaki očni kapci koji su mu otac i djed ostavili u naslijeđe. Uvijek je nosio najfinija krzna, najrijeđu svilu i naj skuplje oklope. Bio je okružen lijepim ženama i umjetnicima. Pijo najfinija vina i jeo probrana jela kao malo tko u Starom svijetu.

U mladosti je bio oženjen,  no nikada nije imao djece. Žena mu je umrla mlada pod neobičnim i čudnim okolnostima. Liječnici i magi koji su je liječili kunu se da je bila sustavno trovana u razdoblju od dvije godine dok, sirota nije potpuno okopnjela i umrla. Nisu imali nikakva dokaza! Nije bilo tragova otrova ali su svi pokazatelji govorili da je tako. Ni liječnici Vilinskog naroda koji su dovođeni iz daleka za masnu cijenu nisu mogli tu cijenu opravdati. Uvijek su se povlačili poraženi uz obvezatno…"Učinili smo sve što je u našoj moći…".

Kad je gospa Hella plemenita Valander De Bourzack umrla imala je veličanstven pogreb. Za tu priliku naručene su čudesne crne ruže iz Narda koje su hitno dopremljene iz daleke južne zemlje. I sam kralj Dobromir II nazočio je tom tužnom skupu. No Ejder nije dugo tugovao . mjesec dana kasnije doveo je jednu mladu plemkinju iz Komrina koja ga je tješila. Njene riječi i jecaji utjehe čuli su se noćima s prozora tvrde kule Dargarda. Uskoro se broj tješteljica povećao na tri, pa na sedam.

Ejder Plemenit Valander je u nekoliko mjeseci bio više puta u Stolnom gdje ima vilu samom predvorju citadele i aktivno je učestvovao u upravljanju zemljom i pripremama za rat. Osobno je vrbovao kralju naj odanije plemstvo nagovarajući ih da pođu u rat protiv Goblina na istoku. Kažu da je slušatelje podizao na noge domoljubnim zanosom koji im je davao krila i učvrstio u pravednom gnjevu prema razbojnicima s istoka.

-Ja sam, nažalost, spriječen svojim krhkim zdravljem.- Pravdao se on…- Liječnici tvrde da ne bih više izdržao u sedlu i da bih ozbiljno ugrozio svoj život izlažući se naporima. Dok su ga plemići slušali u glavnoj prijemnoj dvorani, Ejder zagrmi nadahnuto:

 -…No, znajte jedno: moje će srce biti s vama cijelim putem i svim sredstvima kojima budem mogao poduprijet ću našu slavnu vojsku u tom konačnom obračunu.- Malo zastane da vidi učinak svojih riječi, pa nastavi…

- Neutješan sam, kažem Vam jer neću biti tamo s mačem u ruci, ali ću s vama živjeti svaki trenutak do konačne pobjede! -

U dvorani se prolomi pljesak i skandiranje. Ejder je samo tiho stajao. Uspravan i gord. Ni jedan mišić na licu mu se nije pomaknuo. Njegova crnozlatna odora sjala je kao oklop ističući se na plavozelenoj kraljevskoj pozadini. Kralj mu je osobno prišao i čestitao na nadahnutim riječima.

-Ja sam, pače vama zahvalan Vaša visosti što ste mi dopustili toliku čast da se obratim junacima naše vojske.- Reče hineći poniznost Ejder starom kralju držeći za za ruku s pečatnim prstenom kraljevske časti koji je toliko žarko želio. Valerisija, kraljevna koja je sjedila do oca na desnoj strani nije mu čestitala. Imala je neki neobjašnjivi zazor od tog čovjeka po svojoj ženskoj intuitivnoj prirodi osjećala je da nije iskren, mada nije mogla dokučiti njegove motive i namjere.

Nedugo nakon toga dana kad je vojska već bila na istoku u prvim bojevima. Ejder Valander počeo je okupljati svoje pristaše planirajući veliki preokret u politici Sagranije koji, znao je, neće moći proći bez žrtava. Ali pravednost njegova nauma, kako je vjerovao, morala je imati cijenu i on ju je bio spreman platiti. Tuđim životima.

Sad kad je njegov plan da se dokopa velike količine dobrog oružja iz Crnih planina propao, bio mu je ugrožen i sam život. Brzo i bez razmišljanja, čim je čuo lošu vijest pošalje svoje najodanije ubojice s višegodišnjim stažom i stotinama žrtava na Vargazarinovu skupinu. Shvaćao je vrlo jasno da ako konvoj uspije doći do Breslova i kažu što o njegovom naumu znaju, cijela akcija pada u vodu i on s njom.

Znao je isto tako da su svi Agediri listom na strani kralja Dobromira i da Knez  Dobroslav Radagon neće olako prijeći preko tih vijesti . Ejder je znao Koliko je Dobroslav silno opasan protivnik. Morao je to spriječiti prije nego što se stvari izmaknu kontroli.

Te noći dok su Vargazarinovi ljudi i patuljci iz pratnje spavali ubojice su jahale kroz tamu i kišu šibajući konje do krvi i posljednjih snaga.

Pred zoru su bili na domak cilju. U Simranu su im jataci priredili svježe konje i oni nastaviše trku s vremenom. Konvoju je trebao još jedan dan jahanja do Breslova. Ubojice su ih trebale dostići i poubijati tako da uklone sve optužujuće znakove koji su ukazivili na njihova gospodara.

Valander se za svaku sigurnost sklonio u Komrin kod jednog od svojih ljudi koji je isto tako sudjelovao u zavjeri odakle je još pojačao pripreme da preduhitri istinu.

Jedinog preživjelog iz propale misije nabavke oružja svojeručno je zaklao pred prestavljenim dvorjanima zavjereničkog jataka u Kormiru. Nije mu mogao oprostiti pogrešku. Bez ikakve emocije na licu obrisa krvavi mač o nesretnikovu košulju i reče.

-Nosite mi to smeće s očiju!-

Od Dargarda je krenulo u nekoliko kolona po par stotina zavjerenika koji su se trebali sastati na nekom tajnom mjestu blizu Stolnog čekajući znak za akciju. Na čelu te male vojske bio je Guntar. Valanderov najodaniji pas i okrutni ubojica koji je iza sebe imao dugu listu zločina o kojima se samo govorkalo.

Valander mu je obećao zapovjedništvo kraljevske straže kad on dođe na vlast pa se ovaj svim srcem trudio i molio bogovima da plan uspije. To bi mu omogućilo nezamisliv skok na društvenoj ljestvici što mu je bilo droga koja ga je opijala do ludila.

Većina ga se zavjerenika bojala, ali i cijenila njegove vještine i iskustvo.

Ti ljudi bili su spremni umrijeti za svoga gospodara, a da mnogi nisu ni znali za koje će se ciljeve uistinu boriti.

---

[1] Ejder - na jeziku vilinskog naroda- "Zmaj"

JEDAN DAN

Samo jedan dan dijelio je Vargazarinovu skupinu s konvojem oružja od uspješno obavljenog zadatka. Nakon niza borbi i gubitaka dogurali su do tih desetak sati posljednjeg dijela puta na koji krenuše odmah u zoru lijepog proljetnog dana. Kišni su se oblaci razišli otvarajući put suncu koje je grijalo njihove promrzle kosti. Svi bijahu raspoloženi osim zarobljenika Harimana, malog debelog činovnika koji je išao u koloni pod budnim okom patuljaka i njihova oštrog oružja. U glavi mu se rojiše crne misli.

Zemlja raskvašena od sinoćnje kiše ljepila mu se za fine gradske cipele, nesvikle na prljavštinu i kal.

Vargazarin je odjahao malo naprijed izviđajući teren i pokušavao se orjentirati u prostoru. Orijentacija je također bila jedna od vještina koje je naučio od Reglefa. Sjetivši se učitelja prođe mu kroz glavu koliko je već naučenih vještina morao primijeniti i bijaše mu na tome iskreno zahvalan.

Kambrija je i dalje bila dosadna i pusta. samo su ih pratila crna jata nebrojenih vrana a gdjekad bi im kroz vidokrug promakla kakva divljač.

Kad dođoše do kamenom popločanog puta znali su da su blizu cilju. Sad je već i zemlja bila obrađena a pred njima je, s lijeve i desne strane puta bio uredno obrezan voćnjak kroz koji su trebali proći.

Varg je neumorno kaskao tako da ga je Vargazarin morao usporavati jer su natovarene životinje išle puno sporije.

Mumba, Elohir i Lorik jahali su na desnom boku kolone gledajući prema zapadu.

Do njih uz kolonu stupali su patuljci čvrsti i neumorni, no ipak za jahače malo pre spori. Tove je stupao ponosno na čelu kolone kao Mitski ratnik Asgarda sa svojom sjajnom krilatom kacigom i sjekirom na ramenu. Snježno bijele rukavice od kunovine, potpuno čiste i neuprljane, podsjećale su promatrače da je i on bio član patuljačke garde Karak-Zirna, prijestolnice svih patuljaka.

Nakon kiše dan zasja svježinom a nebo bijaše plavo i čisto kao djevojački rubac. Rubom šume su se na mjestima protezali dugački vodeni ritovi zaostali od kiša i u njima mnoštvo vodenih ptica. Deset jahača išlo je naprijed prema gradu dok se konvoj , teško natovaren oružjem sporo pomicao prema jugu. Tovarne životinje su već bile prilično iscrpljene, a patuljci su ih naizmjence šibali i vukli za uzde da idu brže.

Jedan usamljeni brijeg koji je stršao ponad ravnice obrastao grmljem i šumicom graba i bukve ispriječio im se na putu. Pođoše ga zaobići sunčanom stranom gdje je put bio suh i tvrd. Ne sluteći opasnost, jahali su opušteno putem razgovarajući o gradu i njegovim užicima.

Vargov nepogrešivi njuh prvi otkrije opasnost i skrivene ljude u šikari. Isprva oprezno spusti uši i nakostiješi leđa grgljajući i brundajući tiho usredotočen na šumicu.

-Nešto je osjetio!-reče Vargazarin spuštenog glasa koji zvučaše kao šapat. Svi nabrzinu potegoše oružje. Djevojke koje su bile na začelju pograbiše samostrijele.

Varg snažno trgnu i poletje u grmlje bez upozorenja iskeženih očnjaka.Vargazarin ga više nije mogao kontrolirati i kao i obično, brzo i vješto spuzne iz sedla na zemlju puštajući predatoru nesmetani napad.-Traži!- ...viknu ...-Lovi!-...

Te kratke riječi u vargovom uhu su se pretvarale u zapovijedi koje prepoznaje i odgovarao je na njih kao što bi odgovorio svome vođi čopora u zajedničkom lovu. Tijekom vremena izgradili su jasan prijateljski, ali i hijerarhijski odnos. Ta hijerarhija u vargovu umu bila je jedini sustav koji poznaje. Vargazarin je morao paziti da ostane alfa mužjak u vargovim očima jer dotle je imao njegovu naklonost i poslušnost. Nije smio pokazivati slabosti .To bi moglo biti fatalno ako varg izgubi duhovno uporište i osjeti se dovoljno moćnim da preuzme primat u nekom zamišljenom čoporu kojem je vjerovao da pripada.

Protrči kroz grmlje i nepogrešivo naleti na plijen. U grmlju su bili skriveni Valanderovi ljudi poslani da poubijaju sve svjedoke zavjere njihova gospodara. Prvi ubojica koji se našao pod velikim šapama varga vrisnu pokušavajući se osloboditi vučjeg zagrljaja.

Sve se dogodi u dijeliću sekunde i napadnuti vojnik nije ni stigao reagirati. Vrisnu još jednom i utihnu zauvijek slomljena vrata. Varg diže krvavu gubicu tražeći novu žrtvu. Pridruže mu se ostali iz družine s isukanim mačevima pregledavajući grmlje. Ubojice shvatiše kako im je plan iznenađenja propao, pa se odlučiše za izravni napad. Izveli su to profesionalno i munjevito. Odjednom su svi iz družine imali suparnika s kojim su se odmjeravali. Patuljci su dolje na putu stjerali mazge u krug i okružili ih s oružjem u rukama kao čopor ovčarskih pasa ugroženo stado.

Tove skine s leđa mali hrastov samostrijel i u njega zatakne strijelicu hitajući prema poprištu borbe.

Tamo u šumi vodila se ogorčena borba. Valanderovi ljudi odjeveni u crne kožnate oklope opasno su napadali i zadavali opasne udarce koji su zahtijevali od Vargazarinove družine nadljudske napore i vještinu. Demijan je jednog ubojicu raskolio golemom sjekirom što na trenutak pokoleba drugog napadača .U tom trenutku Demijanu u pomoć priskoči Elohir s dva kratka mača u rukama nasrnuvši na napadača takvom snaga da ga obori na zemlju i uz grleni poklič probije mu grudi s dva sječiva. Za to vrijeme su Kelso i Varduna udruženim snagama potiskivali dvojicu napadača u srazu čelika i vještine. Jedan ubojica je, skriven iza stabla naciljao samostrijelom Lorika okrenutog leđima. Upravo u trenutku kad je ispuštao smrtonosni projektil na njega skoči varg u jarosnom bijesu hvatajući ga zubima za desnu ruku . Ovaj glasnu kriknu osjetivši snažne očnjake duboko u mesu i čuvši krckanje vlastitih kostiju. Uskoro se potpuno umirio a varg podivljao od krvi okrene se sljedećoj žrtvi.

Visoki suhonjavi ubojica rijetke crne kose shvati daje boj izgubljen . Znojeći se, grčevito je stiskao dršku rapira okrenutog prema vargu koji mu se polako i pobjednički približavao nakostriješenih leđa. Ubojica drekne propuklim glasom: ---Povlači se!- ne skidajući oka s goleme zvijeri koja mu se približavala.

Varg srnu na njega, no iskusni ubojica vještim pokretom izbježe napad i zauzvrat snažno ošine varga rapirom po njušci. Varg skiknu ustuknuvši od oštre boli koja mu prođe cijelim tijelom. U tih par sekundi ubojica uoči svoju priliku i nestade u grmlju na trenutak. Svi ostali njegovi suborci, njih sedam živih slijediše njegov primjer i uskoro su bili u sedlima skrivenih konja. Poput duhova nestaše isto onako misteriozno kako su i došli.

-Bando razbojnička!- derao se Elohir istrčavši na čistinu s lukom u ruci . Pažljivo nacilja, bez žurbe i ispusti dugu strijelicu čeličnog vrha. Osam prilika su se na konjima brzo udaljavale. Odjednom jedan konj stade bez jahača dok su drugi nastavili bijeg ne osvrćući se.

Skupina se sastade oko Elohira koji je spremao oružje. Demijanu se otvorila stara rana, a Vargazarin je  brižno čistio Vargovu ranu na njušci koja je krvarila. Varg je bio van sebe od naleta adrenalina i mirisa krvi. Kesio je zube i kolutao očima. U ovakvom stanju bio je vrlo opasan čak i za Vargazarina. Ovaj je to znao pa se trudio biti što autoritativniji i stroži ne pokazujući bilo kakav strah ili slabost.

-Lezi!- dreknu Vargazarin pokazujući prstom na zemlju.

-Lezi!- ponovi glasnije i s prijetnjom u glasu. Varg je škrgutao i vrtio se u krug ali se polako spuštao dok potpuno ne legne na suho lišće.

Vargazarin iz mješinice naspe vode na krpu i pažljivo mu očisti ranu, a ovaj se trzao na svaki dodir koji ga je povrijeđivao.

Tove je ubio jednog napadača samostrijelom a Varduna je jednog teško ranila. Sad se družinaokupi oko tog jedinog preživjelog. Fergara dotrči vidjeti ranjenika. Kad se uvjeri da mu nema pomoći samo se odmakne bez riječi. Ranjenik je bio iskusan borac od nekih četrdeset snažne građe i duge kose. Ležao je ispod drveta polako kopneći. snaga ga je napuštala i njegovo lice poprimi pepeljastu boju, a disanje mu postade kratko i plitko.

Vargazarin dođe do njega.

-Tko vas je poslao?- bez okolišanja postavi pitanje.

Ranjenik je dahtao pokušavajući nešto reći.

-Onda? Hoćešli reći ili ne?- bio je nestrpljiv mladi zapovijednik vraćajući mač u korice.

Ranjenik sad prostenja:

-V...aland...er! -s mukom izusti.

Tove progunđa psovku.

Ranjenik s molbom u glasu reče Vargazarinu. -Za mene više nema ...nade.- dahtao je bijel kao kreč.

-Samo te molim za uslugu brze smrti.-

Vargazarin je znao što to znači, ali to nije nikada činio i skameni se od same pomisli da mora ubiti bespomoćnog čovjeka.

Pogleda u Fergaru očekujući stručno mišljenje. Ona samokimne glavom sklopivši oči što mu je dalo blagoslov za ono što ima učiniti.

-Neka ti bogove sude.- reče Vargazarin i prekrati mu muke brzim i oštrim potezom.

Na trenutak mu se zavrti u glavi i u dušu navre strašan val krivnje kao crni dim koji se zavlači u svaki kut i tamo ostaje dugo dugo.

Skupina je bila na broju. patuljci dotjeraše tovar nedirnut.

-Možda će se vratiti.- reče Elohir brišući svoje oružje. -Očito je da smo opasno pomrsili planove tom Valanderu. Sumnjam da će nam tek tako pustiti da javimo knezu u Breslovu. Ovo je bilo pre lako. -

Vargazarin uzjaši …- Nisu se nadali da ćemo pružiti ovakav otpor. No sigurno je da sad imamo utrku s vremenom. Moramo prije stići do grada nego se oni ponovo organiziraju. Zato moramo na put odmah. Bez zadržavanja.

Tove potegnu zadnje gutljaje piva iz mješinice. -Zapovjedniče, mi smo spremni.-reče i digne sjekiru u zrak pokazujući svojim rendžerima pravac kretanja. -Pokret!-

Konvoj krenu a patuljci šibahu životinje gazeći blato preko Kambrijske ravnice prema Breslovu i sigurnosti.

Iako bijahu teško natovareni, prelazili su vrstu za vrstom sve bolje i bliže gradu. pogotovo što su se dokopali popločanog puta koji im je olakšavao hodnju. varegovu njušku Fergara je većbila previla Kraljolistom nekoliko puta i čudesno djelovanje te biljke već se vidjelo prostim okom. zbog svojih čudesnih moći iscjeljivanja bila je gotovo iskorijenjena. Zato je svakom vidaru bilo od presudne važnosti imati barem malu količinu u zalihama.

Zastali su samo jednom da napoje konje i Demijanu previju ranu koja se opet otvorila.

U predvečerje ugledaše na obzoru istočnu stranu grada i visoku branič kulu u sredini.

Imali su prijeći još oko deset vrsta do sigurnosti.

-Požurimo!- Kratko zapovijedi Vargazarin i potjera varga na taj posljednji napor prije odmora svejednako osluškujući okolinu i gajeve koji su bili skrovište potencijalnim napadačima. Mučila ga je ta izvjesnost napada. Znao da ne mogu i ne smiju odustati. Isto kao i napadači koji su morali izvršiti zadatak po cijenu vlastitih života.

Njega preplavi neki seljački prkos. -Hoćete naše kože? E to ćemo još vidjeti!-

Reče za sebe gledajući na željeni cilj u plavičastoj daljini.

nakon dvije vrste imali su prijeći potok. kad se približiše na dvjesta koraka ugledaše pet crnih konjanika vitezova na mostu s dugim turnirskim kopljima u punoj bojnoj spremi prijetećih pogleda. Vargazarin zaustavi kolonu a patuljci stjeraju mazge na hrpu.

-Stoj!- Viknu potežući oružje. konjanici su mirno stajali na mostu preko kojeg je moglo proći upravo petorica konjanika naporedo.

Ništa nisu govorili, nisu prijetili ni psovali samo su stajali i prijeteće okrenuli vrhove kopalja prema njima.

To nije bilo sve. Vargazarin je to znao. Oni su bili tu samo da prepriječe prijelaz preko mosta. Prava opasnost bila je negdje ove s ove strane potoka. To isto uoči i Elohir i potegnu luk okrećući se prema šumici s lijeve strane.

U tom trenutku navališe konjanici uz strašnu viku i bojni poklič s obje strane kolone. Nije bilo vremena za strategiju nego svi potegnuše oružje braneći gole živote. Nasta sraz i borci se pomiješaše s napadačima dok je sumrak polako hvatao u svoj zagrljaj cijeli kraj. Ona petorica na mostu i dalje su stajala ne uključujući se u borbu. Varduna je samostrijelom oborila dvojicu, dok su drugi navaljivali sječivom na ubojice. Sad su se napadači i njoj približili pa nije imala vremena ponovo napuniti samostrijel.

Skoncentrira se i glasno izrekne magijske riječi. U tom trenutku čarolija ledenog bodeža prođe kroz grudi najbližeg napadača i on se sruši s izrazom iznenađenja na licu. Varduna potrči prema Demijanu u zaklon njegovih snažnih mišica pripremajući drugu čaroliju. demijan je zaštiti svojim tijelom i vješto skine drugog napadača iz sedla svojom bojnom sjekirom. Elohir je s dvije oštrice sjekao Valanderove vojnike odbijajući udarce precizno i čvrsto kažnjavajući svaku protivničku pogrešku u tom smrtnom plesu. Dvojica napadača probiše se do mazgi i počeše mačevima udarati životinje koje padaše jedna za drugom. Patuljci su se izbezumili i uz bojne pokliče nasrnuli na ubojice braneći dragocijeni tovar.

Prednost iznenađenja polako je prelazila u prednost vještine napadnutih. Tove zasječe svoju žrtvu i preko njega ugleda one konjanike na mostu. Skine svoj samostrijel i precizno nanišani. No onaj konjanik kojeg je gađao podiže teški štit i odbije strijelicu namjenjenu njegovim grudima. Sad sva petorica okrenuše koplja i i isprva laganim trkom a kasnije galopom zaletješe se donoseći smrt.

Hrabri patuljci im se ispriječiše na putu i bijahu pregaženi. Nasta strašna vriska i smrt pokosi četvoricu pod kopitima teških bojnih konja. No drugi im priskočiše u pomoć i, maleni kakvi jesu ne mogoše dokučiti visoke jahače nego napadoše konje udarajući ih sjekirama po nogama. Nesretne životinje su padale u vrisci, agoniji boli i smrti. Crni konjanici padoše na zemlju s mačevima u ruci nastavivši svoj zadatak. Kad se već činilo da će prevladati i pobiti sve u družini začuje se bojni rog Agedira koji je ječao gorama. Tutanj kopita približavao se jače i jače.

Svima se vrati nada koju su gotovo izgubili i sad jače i žešće nastaviše udarati svladavajući jednog po jednog napadača. Crni konjanici ubiše još jednog rendžera izgubivši gotovo sve saveznike koji su im priskočili iz šume. Vargazarin srnu na jednoga visokog deliju s dvoručnim teškim mačem odbivši mu sječivo u stranu. Ovaj se spretno dočeka na ruku i u padu nogom saplete Vargazarina izbacivši i njega iz ravnoteže. Obojica su sad bili na kamenom putu. No napadač je bio spretniji i spremno ustane prvi snažno zamahnuvši teškim dvoručnjakom pokušavši raskoliti Vargazarinovu glavu. On krajnjim naporom podiže štit koji dočeka strahoviti udarac od kojeg se raspadne u triješće. Ruka mu na trenutak utrne a bol mu munjevito prođe cijelim tijelom. On se četveronoške povlačio unazad pokušavajući ustati. Još jedan udarac kao strašni sud sjevnu prema njema a on ga odbije svojim mačem za kojeg više nije bio siguran da će podnijeti i treći udarac.

Kad je demonski crni vitez podigao mač da mu zada treći i posljedni udarac, varg mu skoči za vrat i zari očnjake u meso. Vitez se stropošta na tlo obliven vlastitom krvlju a varg ga strašno poče trgati i gristi obnevidio od bijesa. Vargazarin ustade prepuštajući napadača njegovoj strašnoj sudbini i pohita u pomoć ostalima.

Agedirska ophodnja primjetila je borbu u daljini i priskočila im u pomoć. Kad su vidjeli tovar oružja znali su o čemu se radi i odmah su se uključili u borbu.

Klerso je probo još jednog crnog viteza dok su patuljci zatukli ostalu trojicu.

Sve je bilo brzo gotovo. Par preživjelih su pokušali pobjeći ali ih je agedirska konjica brzo pohvatala i svezane dovela do mosta.

Prizor je bio strašan. Posvuda su ležali mrtvi napadači, patuljci i mazge prerezanih vratova još uvijek pod samarima i tovarom.

-Vargazarin umiri razjarenog varga i odvede ga malo u stranu tiho mu šapćući na uho dok se ovaj nije potpuno smirio.

Tove i rendžeri stajali su oko svojih mrtvih drugova bez riječi i s tugom koju se ne da opisati riječima. Tuga koja u tišini razdire dušu . bol zbog gubitka koja ne stane u narodnu pjesmu. Gubitak prijatelja koje poznaju više od dvjesta godina!

Zapovijednik konjice, visoki crnokosi momak tankih brkova i sjajnog oklopa sjaši vraćajući mač u korice.

_Što se ovdje, zaboga, dogodilo?- pregledavao je mrtve napadače.

-Pa ovo su Sagrani!- zaprepašteno utvrdi mladić - Jesu li to razbojnici?-

Vargazarin pristupi i predstavi se.

Ja sam Vargazarin. Zapovijednik ovog konvoja, a ovi mrtvi su zavjerenici protiv kralja.- reče trljajući desnicu da odagna obamrlost.

-Jeste li sigurni, gospodine?-Agedirski konjanici nisu mogli vjerovati svojim ušima. prvi put su čuli za zavjeru i obuze ih bijes dok su slušali što im govori Vargazarin.

-Na žalost, potpuno sam siguran. Napali su nas kako bi nas  spriječili objaviti njihove planove.-

Zapovijednik provuče prste kroz kosu razmišljajući.

-Onda treba brzo djelovati ako je kralj još u opasnosti. Zna li naš knez za ovo?- upita .

 -Ne još.- odgovori mu Vargazarin - Ali čim stignemo u grad idemo mu reći. On će sigurno znati što poduzeti.-

Onda nemamo puno vremena- reče crnokosi zapovijednik -Požurimo u Breslov!- i podbode ostrugama konja niz put preko mosta.

Uskoro su bili u Gradu u kojem na ove vijesti nasta opća uzbuna i strka. Knez nije čekao da mu Vargazarin dođe predati izvješće, nego pohita pred njih da čuje sve iz prve ruke.

Vargazarin je bio umoran i htio je što prije zbrinuti ranjene ne zaboravljajući ni mrtve patuljke iz pratnje.

-Prvo vas molim…- reče zapovijedniku gradske straže kad uđoše preko kapije…- da hitno pronađete Moradinovog svećenika da se pobrine za ove pale junake.- Tove ga pogleda sa zahvalnošći ne rekavši ništa. -Ovakve hrabre momke nisam u svom životu sreo.- Zapovijednik straže priđe patuljcima upoznavši se s njima .

-Gospodo, moradinov svećenik Gilly Gromoviti stanuje tu nedaleko trga. Odmah ću ga izvijestiti.-

Tove skine kacigu sa znojne glave i tutnu je pod pazuho.

-Možemo li obaviti pogrebni obred?-

Da.- reče zapovjednik. - Naravno! to je najmanje što za te momke možemo učiniti. Strpite se pola sata. odmah se vraćam!- I otrči niz trg prema Moradinovom malom hramu do pola ukopanom u tlo s velikim kamenim kipom patuljačkog Boga s čekićem i štitom.

Fergara je već sa dvojicom druida koji su preuzeli ranjene davala naputke što im je činiti i kakve su im povrede.

Izgledala je shrvano i umorno. Znojna kosa sljepljeno joj je visila preko ramena, ali onaj sjaj u očima koji je nosila nije gasnuo. Naprotiv! Sad je isijavao njeni nepresušnu energiju i onu unutrašnju ljepotu koja je iskreno plijenila pogled.

Varduna je imala posjekotinu na ruci i samo ju je ovlaš previla krpom otrgnutom od bijele lanene košulje. No njeno držanje govorilo je tisuću riječi. Kao da je za ovih posljednjih par dana odrasla i stekla neku fluidnu mudrost koju sada nosi na licu kao orden. Nekako je očvrsnula i izoštrila čula. Sudjelovala je u borbama i izašla kao pobjednica. Osjećala je zadovoljstvo i ponos koji ju je grijao iznutra.

Stražari su palili prve ulične svjetiljke a grad je vrvio ljudima kao u pol dana. Svi su bili uzbuđeni iznenadnim novostima i živo su ih prepričavali. Patuljački rendžeri nisu se prepuštali ni tugovanju ni odmoru za kojim su čeznuli kao za bukarom dobrog piva. Rastovarali su preživjele mazge noseći im svježu vodu i sijeno a dragocijeni tovar koji je već sad odnio toliko žrtava spremali su u gradsko skladište pod stražom.

Knez dojaše niz glavnu ulicu od citadele u pratnji učitelja Reglefa i dvojice svojih kapetana.

-Hvala gospi od Jezera da ste uspjeli!- Reče Dobroslav Radagon od Breslova sjahujući iz sedla visokog sivca. Reglef vješto skoči na zemlju pohitavši do svojih učenika.

Srce mu se stegne predosjećajući najgore.

-Gdje je Nagdar?- Upita učitelj u duši znajući odgovor. Svi su šutjeli pognutih glava. Klerso mu priđe i tiho mu reče tužnu istinu. Reglef mu stavi ruku na rame preplavljen tugom i osjećajem gubitka.

Ispitivao ga je potankosti događaja a Klerso mu je tiho govorio skoro šapatom koji se gubio u gomili. No na učiteljevom licu mogli su se čitati osjećaji.

Knez je za to vrijeme ispitivao Vargazarina koji mu je ujedno podnosio izvješće s cijelog puta.

-Kako sam nepristojan!- koreći samog sebe progunđa knez.

-Idemo do citadele sigurno ste željni dobre večere i odmora.-…družina je zahvalno prihvatila poziv.

Uskoro su bili u kneževoj prijemnoj dvorani okruženi naj uglednijim građanima i vojnicima. Bila je tu i glavna svećenica iz hrama Gospe od jezera. i dok je Vargazarin prepričavao protekle događaje na putu, trpeza se neprimjetno punila jelima i pićima.

razgovor se nastavio i tijekom večere.

-Pa, ne mogu vjerovati onome što sam čuo!- zabrinuto će knez. -Grof Valander! To ni u snu ne bih sanjao!-

Vargazarin izvadi zlatni simbol s likom zmaja.

-Vaša Visosti! Tog grofa ne poznajem i do jučer za njega nisam niti čuo , ali ovo su mi dali kao dokaz da se radi doista o tom čovjeku.- i pruži sjajni predmet knezu . Kad ga Dobroslav uze u ruku, bijesno tresnu s njim o stol.

-Ejder![1] Pa naravno, pasji pokvareni i podli skot!- grmio je knez.

-Skupo će platiti svoju izdaju!- zagleda se u zlatnog zmaja. -Baš sad kad smo u ratu i kad naši borci ginu na bojnom polju štiteći kraljevstvo od razbojnika, on kao zmija u njedrima, sprema pobunu! E tome ćemo uskoro stati na kraj!- reče s nekim posebnim tonom za kojeg nije bilo sumnje da će svoj naum surovo i brzo provesti u djelo.

-…A vi gospodo, učinili ste za kraljevstvo takvu uslugu čije veličine i posljedica vjerojatno niste ni svjesni!- Još uvijek je bio uzbuđen.

-Elina! pa gdje je ta cura kad je trebam?- tiha, neugledna ženica dođe do stola žurnim korakom.

-Zvali ste me gospodaru?-

-Deder natoči mi još vina, i gostima isto! -Ona bez riječi donese visoki srebrni vrč i nalije vino knezu u pehar. On ga iskapi na dušak i pruži pehar prema Elini ni ne gledajući je. Ona ponovno naspe srebrnu posudu ukrašenu dragim kamenjem u kneževoj ruci i izgubi se iza zastora.

-Grofe Valanderu! - reče za sebe knez.

-Sad sam ja na potezu!-…reče zloslutno smišljajući plan.

Sutradan su od ranog jutra spremali nastavak puta kolone prema Glogovu dolu gdje su se trebali sastati s Dvornikovom vojskom i predati im dragocijeni tovar. Bijahu svježi i odmorni. Popunjenih zaliha i obnovljene opreme koja im je oštećena putem. Dobili su i pet novih odmornih mazgi. Sad je uz družinu knez pridodao još pet Agedirskih kopljanika u punoj ratnoj spremi kao pojačanje. Za to vrijeme Breslovski okrug je digao na noge stotinu i pedest konjanika koji odmah kreću prema Stolnom upozoriti kralja u sudjelovati u slamanju zavjerenika.

Sad kad je plan razotkriven to je bila više kaznena ekspedicija.

Kad je konvoj s oružjem izlazio iz grada na južna vrata pred zidinama bijaše svrstana postrojba s plavozelenom zastavom čekajući kneza. On izjaše u sjajnom oklopu prekriven crvenim plaštom visok i moćan na sivom ždrijepcu i "Herdalom", osvetnikom za pojasom koji je već duže vrijeme mirovao. Čarobni mač čudesnih moći ponovo je imao zadaću i kao i uvijek pomoći će svome nositelju kazniti zlo.

Vargazarin ugleda prekrasan lijepo oblikovan crni balčak i sjeti se kad ga je prvi put vidio na podignutom tronu i plišanom jastuku. Sad je bio za pojasom jednog od ponajboljih ratnika u kraljevstvu. Knez diže ruku i konjanici okrenuše put zapada i glavnog grad. Malo zastade i okrene se prema Vargazarinu mahnuvši mu kao starom prijatelju. To se Vargazarinu učini posebno laskavo jer je jako cijenio kneza i još nije shvaćao kakvo djelo je učinio da je zaslužio toliko njegovo poštovanje. On upravi varga prema čelu kolone i vikne…

-Pokret!- Trebali su samo jedan dan jahanja do Glogova Dola. Veselio se što će vidjeti generala Dvornika o kojem je toliko slušao. Osjećao je kako sudjeluje u događajima koji će za dugo obilježiti povijest svijeta i promijeniti lice zemlje.

Fergara ga je pratila u stopu. Svježe okupana i odmorna. blistala je kao zvijezda danica. Varg stade i pogleda ženu na konju iza sebe kao da je čeka da ih sustigne. Znao je da njen miris jako godi njegovu gospodaru. Fergara dođe gotovo na deset stopa, ali njen konj nije odavao znake uznemirenosti. Nakon svih ovih događaja i on se priviknuo na prisustvo golemog vuka. Konji se brzo privikavaju.  

Kad je knez Dobroslav Radagon došao u Stolni, događaju su se počeli odvijati vrlo brzo. Kralj je, naravno, bio zaprepašten činjenicom da ga je izdao čovjek kojemu je beskrajno vjerovao i još k tome bio mu bliski rođak.

Pred kraljem u svečanoj dvorani stajao je knez mokar od kiše dok je kralj sjedio u svome rezbarenom stolcu ljutit i mrk.

-Dakle, svaki put kad povjerujem kako imam odlične i povjerljive suradnike, razočaram se i iznenadim. Grof Valander mi nije bio ni na pameti. Mada, sada gledajući iz ove perspektive vidim da je on bio jedini logičan odabir!- ustane se i počne nervozno šetati amo tamo. Smišljao je daljnje poteze. Znao je isto tako da ne smije oklijevati jer bi to izazvalo sumnje u njegovu odlučnost.

Knez je i dalje stajao ne mičući se i držeći svoju čeličnu kacigu u rukama.

-Vaša visosti! Zavjeru ćemo na samo jedan vaš mig ugušiti do večeri sutrašnjeg dana. Ovaj čin izdaje ne zaslužuje milost!

Kneže!- Brecnu se kralj i oštro ga pogleda - Samo ja odlučujem u ovom kraljevstvu tko što zaslužuje. Nemojte mi sugerirati što mi je činiti! Predugo sam na ovom mjestu, a da ne bih znao! - prekori ga kralj, a Radagon samo pokorno obori pogled.

Kapetani kraljeve garde nepomično su stajali čekajući kraljev pravorijek pa da polete u akciju.

Visoki crnokosi Sildifar i njegov serežan Gandulis već su bili izdali pripremne zapovijedi za gardu, mada kralj još za vijest nije ni znao.

Sildifar, bojovnik s juga iz Veligrada bio je već petnaestak godina u službi kralja Dobromira i naredao junačkih dijela o kojima se nadaleko priča. Bio je spreman poginuti za starog kralja i Dobromir je to znao. Zato ga je neizmjerno cijenio.

-Valander je bio naumio preoteti prijestolje Valerisiji- reče kralj nervozno zabacujući rub plašta preko koljena. - Nažalost, sam je sebi presudio. došlo je vrijeme naplate računa.- stade mrk kao jesenji oblak i teških ruku spuštenih uz tijelo. grudi su mu se nadimale od bijesa.

-Sildifare!- Izvolite, vaša visosti! -Kapetan istupi na svijetlo u plavozelenoj odori i s kacigom pod rukom. -Vodiš akciju! Nema čekanja, nema milosti! Ejdera Valandera mi dovedite živog u verigama da ga cijeli grad vidi. Hoću tog crva živog!- udari šakom u dlan kao da mrvi orah.

-Na zapovijed moj gospodaru!- spremno odgovori Kapetan i on i njegov serežan izađoše na glavna vrata uz obvezan duboki naklon žureći u potjeru jer je vremena bilo malo.

-Valander ima saveznike. zasigurno one ulizice iz Morovana. Njih također treba uhitit i ispitati da se vidi jesu li sudjelovali u zavjeri.-

Knez je i dalje stajao čekajući zapovijed.

 -Kralj se sad okrene njemu… -Dobroslave, tvoj zadatak je Dargard!- knez ne reče ništa. Znao je da se Valanderova kula neće lako predati i da će morati ići na opsadu. No on čvrste volje i odlučnosti sam oklimne glavom- Bit će mi čast, moj gospodaru.-

Kralj sjedne u visoki stolac obasjan suncem odozgor kroz kupolu dvorane. Sad se vidjelo da je star.

-Uz tebe i tvoje ljude idu i tri satnije gradske straže i jedan veliki odred Čuvaša, ako bude otpora pa budete morali provaljivati u tvrđavu. Ipak, prvo upotrijebi sva diplomatska sredstva kako bi ih pridobio da se predaju bez prolijevanja krvi!-

-Učinit ću sve što je potrebno, moj gospodaru. - odgovori knez.

-Valjda u tom gradu još postoji meni odanih ljudi? Poštedi sve koji budu surađivali, i kreni odmah!-

Riječ koju je čekao kao da mu upali unutarnji stijenj koji na kraljev znak poče gorjeti i treba se ugasiti kad obavi zadatak. Oštro vojnički okrene se na petama i žurno izjuri iz dvorane zaboravivši se nakloniti.

Dobromir ponovo provjeri straže u dvorcu i zapovijedi svojim stražarima naj stroži režim propuštanja posjetitelja u dvorac. Nitko, ni ptica nije mogla uletjeti bez kraljeva znanja. Opreza nikad dosta! Kralj je znao da bi Valander u očaju bio u stanju napraviti svašta pa je mudro preduhitrio njegove iznenadne poteze.

-Bolji sam ja igrač od tebe, Ejdere Valanderu.- govorio je kralj sam sa sa sobom. -Zato sam ja kralj, a ti nisi! Nikada nećeš ni biti!- zasja mu ratnički sjaj u očima. Onaj isti koji ga je vodio kroz bezbrojne bitke i dvoboje u mladosti.

Njegovi savjetnici i svećenici osjećali su se potpuno nepotrebno  Znali su da kralj donosi samostalno odluke i da njihova nazočnost samo predstavlja jednu vrstu dekoracije dvoru. mada su bili gotovo potpuno suvišni, pažljivo su čuvali svoj visoki položaj kojeg je kralj velikodušno tolerirao.

Princeza Valerisija je bila u istočnom, najvišem i najbolje čuvanom krilu dvorcu potpuno izuzeta od briga i straha. Njezin položaj kralj je ljubomorno čuvao netaknutim  uljepšavajući vijesti koje su svakog trena stizale po tekličima sa svih strana. No Valerijsia nije bila glupa. Imala je i ona svoje kuloarske izvore vijesti. Jako dobro je ona shvaćala što se događa i što će se uskoro dogoditi, no nije strahovala i imala je u svog oca veliko povjerenje. Već sada je shvaćala kako njen izbor muža ima dalekosežne posljedice po sudbinu kraljevstva i obuze je neka neobjašnjiva strepnja i osjećaj bremena odgovornosti u procijepi između želje za pravom ljubavlju i odgovornosti svoga položaja princeze i prve dame kraljevstva.

na visokoj kuli gledala je kroz prozor koji je bio okrenut pučini otvorenog mora. Gledala je bijela jedra brodova i razmišljajući o sudbinama ljudi koje će ovisiti o njenim odlukama. Ona je, kao žena nešto drugačije doživljavala moć koju ima. Za razliku od muškaraca, više se brinula kako popraviti stvari i održati ravnotežu nego kako s time upravljati.

---

[1] Zmaj