Još jedan dan im je ostao do susreta s konvojem oružja. Sišavši s brda napraviše noćni tabor nakon napornog puta. noć je bila topla i mirna, prava proljetna. Zrak je bio ispunjen mirisima brdskih trava i cvijeća s pašnjaka.
U daljini zavijali su vukovi kao predznaci predstojećih događaja. Mjesec je bio žuti pladanj. Plavičastom svjetlošću obasjavao je tabor gotovo kao dan. Ujutro dojahaše izvidnici s vijestima. U Glogovu dolu ih čeka konvoj s oružjem, a do tamo im je ostalo par sati jahanja. Kad je sunce izašlo Tabora više nije bilo. Kolona se spustila k istoku, a iza njih ostaše samo topla ognjišta i ugažena trava. Kroz Prodol tekao je potok i uz njega bio je jedini prohodan trgovački put. Na mjestima su vrbe nadvijale svoje duge tanke grane k vodi kao djevojke koje peru kosu. Sjenom ispod njih išli su pješaci i konjanici k svom cilju.
Glogov Dol bila je prirodna kraška zaravan u krilu okolnih brda posuta kamenjem i ovdje-ondje rijetkim šumarcima i gajevima. Utabane staze vodile su u svim pravcima. bilo je to važno križanje puteva od istoka prema zapadu i od sjevera ka jugu. Na obroncima brda na sjeveri bila je ruševina grada Vranogriča, utvrde iz prošlosti koju bijahu sagradili patuljci, osvojili ljudi a razorili orkovi.
Goli kameni zidovi, kao kosti zemlje stršali su ponad gustog zelenila koje je osvajalo tlo stopu po stopu. Godinama uporno. Oko potoka bilo je vrlo živo. divljač je dolazila na pojilo a ponekad, s juga ovdje su znali zalutati i lavovi u potrazi za plijenom. Nailaskom vojske sve se živo razbježi. Na južno kraju dola prvo izađoše na čistinu patuljački izvidnici, a za njima i karavana mazgi natovarena dragocijenim tovarom oružja.
Vargazarin da znak za odmor dok je on još objahao nekoliko vrsta uokolo uvjeravajući se kako nema nikakve opasnosti. Preostalo im je jedino pričekati dolazak vojske kako bi nastavili put ka istoku.
Na obzoru se prvo pojaviše zastave. Za njima je izranjala vojska sve bliže i jasnije. Začu se zvuk rogova koji su najavljivali dolazak i pozdrav suborcima. Svi iz karavane oružja skupili su se dočekati ih. Svima je laknulo. Zadatak je bio uspješno obavljen i pored silnih problema i žrtava.
Vargazarin siđe iz sedla i laganim korakom krene prema čelu kolone na kojoj se pojavi visoki lik na vatrenom ždrijepcu. General je zračio nekom snagom koju nije bilo moguće izbjeći. Njegove pronicave oči snimale su mladića koji mu se pješice približavao. Ovlaš pregleda ljude i životinje iza njega uvjeravajući se da je sve u redu i na broju.
sjaši i pođe u susret Vargazarinu.
-Ja sam Vargazarin- reče odmah mladić na dva koraka od generala…- podanik kneza Dobroslava plemenitog Radagona od Breslova . -
Dobro nam došao Vargazarine.- reče general. Ja sam Hrvoje Dvornik i zapovijednik sam kraljeve vojske.- Vargazarin se duboko nakloni onako kako ga je učio Ulrik kad stane ispred plemića višeg ranga.
-Čast mi je upoznati Vas, gospodaru.-
Kako je bilo na putu?- Upita bez suvišnih formalnosti general koji je bio pragmatičan čovjek i od akcije, više nego od etikete i protokola.
-Ovo što ovdje vidite je plod napora cijele moje skupine i hrabrih patuljaka iz Karak- Zirna koji su naš tovar branili po cijenu svojih života.
Priđe mu Tove i duboko se nakloni pred Dvornikom.
-Gospodine generale, Ja sam Tove Hagarsson sin kamenoresca Sigvalda Dugobradog iz Karak-Zirna, vama na usluzi!- epski završi svoje predstavljanje Tove. General mu pruži ruku.
-Čast mi je, gospodine.- Reče general. -Imamo u vojsci još vaših sunarodnjaka. sudeći po njima , s vama smo dobili značajno pojačanje i to ne samo u oružju.-
Okrene se svome kapetanu.
-Dajte ljudima odmor. Ne duže od sata. - reče….
-Na zapovijed gospodaru!- odgovori kapetan šaljući zapovijed dalje.
-Ovdje ćemo se malo odmoriti dok mi ispričate što se sve putem događalo i kakve su novosti iz Breslova.- Dvornik pruži uzde prvom vojniku do sebe. - pođimo pod ono drvo tamo će nam momci složiti klupe i stol, pa možemo nešto prezalogajiti i popiti.- kad to reče, Tove veselo i žustro krene za generalom …- E, Vaša Visosti, baš sam razmišljao kako isprati ovu crnu prašinu iz grla već neko vrijeme!-
Vargazarin mu je u slijedećih sat vremena ispripovijedao put oružja, napad gnollova i zasjedu u Svetom gaju te kako su razotkrili zavjeru grofa Valandera i njegovih ljudi.
Hrvoje plemeniti Dvornik, začudo nije pokazivao znakove ljutnje kao knez.
- Vidiš mladiću, ja sam nekako znao da taj grof nije baš čiste savjesti. Imam previše iskustva u procijenjivanju ljudi da bi to previdio. Po mom sudu, bilo je samo pitanje vremena kad će se takvo što desiti.- Veliki oblak dima izađe iz njegovih usta u pramenovima se dižući u krošnju drveta.
-I to se moralo desiti upravo kad je većina kralju lojalnih plemića u ratu daleko od Stolnog. - malo zašuti razmišljajući dok mu se bore na čelu produbiše i obrve mu zasjeniše oči.
-Što je vaš knez poduzeo kad je čuo za zavjeru? - upita, a Vargazarin mu potanko opiše kako je knez žurno odjahao u Stolni obavijestiti kralja povevši sa sobom sto i pedeset kopljanika iz Breslova.
-Znači, zavjerenici su razotkriveni. Ne sumnjam da će kralj znati što treba učiniti.- Okrene se prema posluzi …- Hoće li to jelo skoro? I gospoda su gladna kao i ja!-
-Jelo stiže gospodaru.- odgovori jedan mali hrebarski kuhar i mahne rukom svojim pomoćnicima koji počeše donositi pladnjeve mesa i sira pred generala i pratitelje konvoja. Još su tijekom objeda razgovarali a onda nastaviše put jer nije bilo vremena za duži odmor.
Razli se vojska Glogovim Dolom kao rijeka. Žurili su jer ih je čekalo još oko petsto vrsta do cilja: Goblinskih Stepa.
Na putu su ih još čekale tri manje utvrde koje treba osvojiti da im ne bi ostale iza leđa, ali i lutajuće horde orkova i Mura koji znaju brojiti i do stotinu razbojnika. Trebali su počistiti teren i jednom zauvijek riješiti sigurnost istočnih granica kraljevstva.
Vargazarin je nastavljao put s vojskom, kao i Tove i njegovi rendžeri no njegovi prijatelji iz Breslova trebali su se vratiti u grad da pojačaju obranu sada kad je knez s vojskom otišao razbiti zavjeru. sada je obrana grada bila povjerena učitelju reglefu i novacima iz učilišta pa im je svaki vješt borac bio potreban.
-Eto prijatelji…- Vargazarin je otezao ne želeći se brzo rastati s prijateljima s kojima je proveo i lijepe i ružne trenutke. -Vrijeme je za rastanak. Privremeni nadam se.- reče uz osmijeh.
Mumba, Elohir, Klerso, Demijan, Lorik i Varduna siđoše s konja. -Bio si dobar zapovijednik. Drago mi je da smo obavili ovaj važan zadatak.- reče mu Elohir pružajući mu ruku.
Brkati Jurgarson čvrsto mu stisne ruku - Drži se, prijatelju! vidimo se u Breslovu!- Vargazarin se pozdravi sa svima pojedinačno.
Samo je Fergara stajala po strani ustreptala od osjećaja. Kad se Vargazarin pozdravio s ostalima priđe Fergari.
-Fergy, cvijete moj!- Nježno je zagrli i poljubi. Ona je i dalje šutjela gledajući ga vlažnih očiju.
-Obećaj mi….- zape joj riječ u grlu.- Obećaj mi da ćeš se vratiti u grad. - Njemu pade plavi pramen preko lica i on ga maknu rukom gledajući u njene zelene oči kao u dubinu dva planinska jezera.
-Obećavam da ću se vratiti i i da ću te naći ma gdje bila. - široki osmjeh i čvrsti zagrljaj govorio joj je da će to doista i učiniti.
-Znaš…- poče ona tiho.. stalo mi je do tebe. Čuvaj se.- Osjeti neku slatku slabost u njegovom čvrstom zagrljaju i poželi da tako ostane dovijeka. Poljubi ga ne mareći što ih gleda stotinjak ljudi oko njih. Neki su malo glasnije komentirali ali su ipak bili pristojni pa su ih pustili malo nasamo.
Fergara pogleda varga koji ih je netremice pratio pogledom. veselo mu priđe i reče.
-Čuvaj ovog vjetrogonju. Hoćeš li?- Varg progunđa nešto i podiže uši gledajući svoga gospodara. -Znala sam da ćeš razumijeti!- Uz osmijeh reče Fergara i pođe rukom prema dlakavoj glavi varga da ga pomiluje. Na trenutak varg se trgne i pokaže zube. Vargazarin se smrzne.
-Fergy, ne diraj ga!- viknu zabrinut za sigurnost svoje djevojke. No varg ne učini ništa. Onjuši joj ruku vjerojatno osjetivši Vargazarinov miris na njima i dopusti Fergari da ga pomiluje. Vargazarin je bio oduševljen.
-To si do sad uspjela samo ti!- reče prilazeći - Nešto si mu posebno draga, kao i meni.- Niz bijelih zuba bljesnu na suncu u široki osmijeh. Skoči u sedlo i krene prema koloni koja je već krenula.
Stade i okrene se mahnuvši rukom. -Do viđenja prijatelji. U Breslovu!- sad podbode varga i požuri da sustigne vojsku na putu za istok.
Vargazarin je jahao na desnom boku, nešto podalje od glavnine kolone usamljen u tolikom mnoštvu i utonuo u misli. Stalno su mu se vraćale slike oca i brata kojih se kroz maglu sjećao. Očevo lice mu se ukazivalo vedro i nasmijano. Duge plave kose i brkova. Brata se nikako nije mogao sjetiti ma koliko napinjao mozak i trudio se usredotočiti se na sliku iz podsvijesti. Zbog toga je osjećao krivnju. Napinjao se do krajnjih granica pokušavajući prodrijeti kroz koprenu zaborava, ali nije mu uspijevalo. Jedino što je uspio dozvati bila je slika pecanja na potoku. Brat mu je vrlo vješto, zavrnutih nogavica i s ostima u ruci lovio ribe. Sjetio se osjećaja veselja i sreće kad bi koja riba bila izbačena na obalu ali…lika mu se nije sjećao.
Gotovo da su bili prešli pedeset vrsta a on je još bio utonuo u misli. Nije ni primjećivao vrijeme koje protječe. Prejahavši jedan prijevoj pred njima puče ravnica kao prostrti šareni sag. Velika i zelena prošarana šumarcima ispod plavog nebeskog poklopca. Kolona se razdijeli u tri reda po četiri čovjeka širine. Mazge i tovarni konji ostadoše u sredini dobro zaštićeni, a patuljci se pridružiše ostalom pješaštvu na čelu lijeve kolone. Vargazarin je i dalje jahao sam jer ga konjanici nisu htjeli u svojoj blizini bojeći se za konje.Varg se već bio prilično navikao na prisustvo ljudi i konja. Jedino ga je još zbunjivalo prisustvo patuljaka reskog znojnog mirisa i agresivnih vibracija. Osjećao je to u srži svojih vučjih kostiju. Nije mu bilo jasno kako njegov gospodar ne osjeća strah pred tim agresivnim stvorovima. To ga je malo umirivalo. Možda njegov gospodar zna nešto što on o njima ne zna?
Pod posljednjim velikim drvetom u okolici General Dvornik okupi svoje zapovjednike i kapetane izdajući im zapovijedi i dnevne dužnosti.
General zapali svoju lulu od ružina drva i otpuhne gusti oblak dima nakašljavši se.
-Sad smo na domak cilja. Ali imamo do tamo još ponešto obaviti.- napravi stanku gledajući ljudi koji su ga pozorno slušali pa nastavi…
-Za sada imamo dva zadatka: Dovesti oružje ljudima koji nas čekaju u Kamenjaku. Borcima iz narodnog ustanka i maknuti tri manje utvrde koje su zaposjeli goblini na jugoistoku.-
Razmišljao je koga odabrati za taj zadatak .
-Januse!-
-Izvolite generale!- istupi visoki vitez lijepih crta lica, ne stariji od trideset godina. Svijetlih očiju i svijetle zlatne, kratko pošišane, malo kovrdžave kose u čeličnom oklopu neprocijenjive vrijednosti. Držanje mu je odavalo plemenito porijeklo i snažne ruke su govorile o profesiji :vojnik.
O pojasu mu je visio čelični mač ukrašen zlatom i oniksom.
Dvornik ga promotri zadovoljan svojim izborom.
-Ti ćeš sa svojim ljudima riješiti one male utvrde.- Razmota žutu kartušu od pergamene namotanu na kruškovu palicu. Janus se nagne nad kartu pozorno prateći pravce koje je general pokazivao prstom.
-Ovu kartu su izradili vilenjaci, što znači da je potpuno točna. Dakle kad osvojiš prvu utvrdu, Gomilu, to je ova ovdje… druge dvije bi mogle, po svemu sudeći pasti same od sebe bez borbe.-
Kad vide što ih sljeduje najvjerojatnije da će uhvatiti petama vjetra. Zato nemaj milosti! Bez zarobljenika! Pomlati ih kao skakavce!- čuo se žamor među kapetanima i tihi smijeh na generalovu poredbu. Svi su zavidjeli Janusu na laganom i zabavnom zadatku.
-Pusti ih nekoliko neka pronesu glas i time si pola posla obavio!-
Janus nije bio toliko samouvjeren. Lice mu je bilo potpuno ozbiljno a obrve su mu mršteći se, pravile sitne bore na čelu.
No ne iz straha. Mislio je na svoje ljude i kako izbjeći veće gubitke.
-Generale, plan je dobar, a ja vam mogu jamčiti kako će biti na vrijeme i potpuno obavljen.-
Dvorniku se ote smješak. -nisam ni sumnjao, plemeniti viteže. vaša ustrajnost i hrabrost vas je preporučila za ovaj zadatak.-
-Hvala gospodine! vojnički odgovori Janus.
-U pomoć će ti doći još pet do šest stotina ljudi Domicijana plemenitog Dugranyija zato ne brini oko potpore. Cijelo kraljevstvo je uz nas.-
Smota kartušu i pruži je vilenjaku.
Dodijeljujem ti komornika, desetora velika i dvadesetora manja kola s kočijašima. Uz njih ide mag i svećenik. to će ti, odvojenom od glavnine, trebati. Odmah ih sad povedi sa sobom i neka te prati Kainovo proviđenje i junačka sreća!-
-Na vašu zapovijed, generale!- nakloni se vitez i žurno krene prema svome konju. Uskoro stižu dobre vijesti! - nasmije se, uzjaši i podbode vranca.
Uskoro je manja kolona krenula na jugoistok obaviti "važni sporedni" posao, kako reče jedan vitez. Pratili su ih pogledom dok nisu zamakli za obzor.
Konjanici su se tiho provlačili kroz grmlje nisko raslinje dnom visokog klanca od škriljevca. Ispod konjskih kopita tekla je tanka crta skoro presahlog potoka. Vijugava kolona sporo je odmicala ka istoku dok su prve zrake sunca parale oblake. Duge sijenke pružale su se na zapad prozirne i plave. Cilj im je bio goblinska utvrda na izlazu iz tog klanca uz sam rub prostranih istočnih stepa. Zauzeše goblini utvrdu prije nekih pet godina istjeravši marljive i mirne doseljenike nevične oružju. Poubijali ih, rastjerali i trajno se naselili u tuđoj kući. Utvrda ima arteški bunar i bila bi odlično uporište i polazna točka za daljnje napredovanje ka istoku. Vitez Janus predvodio je oko tristo i pedeset konjanika, odreda vrsnih i probranih Agedirskih konjanika vitezova. Odraslih na kiši i vjetru, u boju i sedlu. Gotovo da novaka među njima nije ni bilo. po visokim kukovima trčali su s lijeve i desne strane šumski vilenjaci. Strijelci i izviđači, osiguravajući bokove kolone od iznenadnog napada odozgo.
Kad se klisura počela širiti, pred njima se ukaže ravnica. Svi se okupiše oko zapovijednika. Janus sjaši i sveže konja za tanko drvo.
-Nemamo puno vremena. Izvidnicu idu naprijed vidjeti što se gdje nalazi i što su im slabe točke. Moramo računati na iznenađenje, ali se moramo čuvati i prebrzih odluka. Ponovo vam govorim…-kapetani su ga netremice slušali-…Ne podcijenjujte protivnika. Očekujem od vas punu ozbiljnost i odgovornost. svi ste vi profesionalni vojnici, a ovo je samo još jedan posao.- zastane da vidi učinak svojih riječi.
- Dragovoj!- pozove jednog kapetana crne kovrdžave kose i gustih crnih brkova.
-Izvolite gospodaru!- Moraš sa svojim strijelcima zapaliti vrata i što više strijela prebaciti preko palisada. Nadam se da će ih gašenje vatre malo zabaviti.-
-Jeste li ponijeli sve što treba?- oni spremno potvrdiše unaprijed dogovoreni plan.
-Sad, s božjom pomoći braćo! Neka proviđenje bude s nama! Kreni!-
Izvidnici se rastrčaše u pravcu utvrde a jedan eskadron konjice krene naprijed da spriječi možebitni iznenadni napad goblinskih jahača vukova koji uvijek krstare uokolo. S njima se nikad ne zna na čemu si! Oni doista nisu kao druge vojske. Nekad pobjegnu kao sinje kukavice, a nekad se bore do posljednjeg kao da ih vrazi gone! Bez straha i dvoumljenja srljaju u smrt, uz bojne pokliče i vrisku, krvavih očiju i odlučnosti koju imaju samo naj bolji ratnici.
Pala je noć.
Bojovnici su se spremali za sutrašnju bitku. Konji su nahranjeni i istimareni. Samo straže i izvidnice budno paze logor. U toku noći došli su Čuvaški ratnici. Njih još oko stotinu i pojačali snage napadača. Oni su dobri opkopari i vješti tesari. No nije bilo vremena za izradu većih bojnih sprava. Ipak su oni tijekom noći uz svjetlost baklji napravili od balvana golemog ovna za probijanje vrata. Radili su gotovo do svitanja. Još je bio prekriven daskama koje su bile presvučene sirovim goveđim kožama.
Vrijeme je sporo odmicalo. zapovijednik Janus drijemao je uz drvo dok su neki vojnici oko njega tiho pričali.
Kuhali su čaj i u njega dodavali rakiju da "ugriju kosti" jer je noć svejedno bila hladna iako je preko dana bilo prilično toplo. koji će od njih sutra ostati na bojnom polju? Koji od njih više nikada neće vidjeti svoj dom?
Kapetani su bili budni detaljno razrađivali planove napada. Neki vojnici koji nisu mogli spavati brusili su oružje. Prijeteći zvuk brusnog kamena o hladni čelik nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Vrijeme je protijecalo sporo.
Kap po kap.
Činilo im se kako nikada neće svanuti. Svi su pogledavali prema istoku nadajući se crvenkastom tračku svijetla iznad obzorja. Neki u sam cik zore zaspaše ne mogavši dočekati svitanje. Pa i to malo sna okrijepi tijelo da izdrži izuzetne napore. Razmišljajući o svome dalekom domu, pjevali su sjetne stare pjesme ulijevajući si dodatnu hrabrost.
U svitanje razvuče se dolinom miris netom pečene slanine. svi tiho i na brzinu doručkovaše, žureću da dostignu prethodnice koje su već krenule. Presudni trenutak bitke bio je sve bliže. Janus je sa strane nadzirao pokret trupa brižan kao otac i strog kao tiranin. Bio je pomiren s onim što će doći. Njegova aura čelične volje i odlučnosti zračila je prema vojnicima koji su je osjećali kao uporište hrabrosti koju su crpili i za sebe.
Kad s blatnjavog tla pređoše na tvrđu zemlju, zvuk stotina konjskih kopita pretvori se u tutanj koji kao da najavljuje oluju. Na oko tri vrste od utvrde bojni red se formirao u tišini. Uz niski brežuljak obrastao niskim grmljem rastrčaše se strijelci, a na desnom boku s južne strane utvrde formirala se skupina konjanika strijelaca. Kroz redove probijao se jedan od jahača sa velikom posudom katrana obješenom o sedlo. Bit će zapaljena kad za to dođe vrijeme. Goblini su spazili opasnost i bubnjevima oglasili poziv na oružje.Vriska i galama. Užasna buka koju su dizali, stvarala je dojam da ih je puno više nego što ih je doista bilo. Na sjeverozapadnoj strani tvrđave u daljini su se vidjeli jahači vukova postrojenih u bojne ešalone pripravni za juriš u bok ljudske vojske.
Janus pošalje kopljanike i pikenire[1] na onu stranu i izda kratke zapovijedi njihovim kapetanima. Pješaci stadoše u pravilan i ravan bojni red sa zelenim stijegom srebrenog orlolava[2] koji se ljeskao na suncu.
Konjanici krenuše na kratki znak trube i pališe strijele jednu za drugom od lučonoše koji je projahao kroz redove. Na drugi otegnuti zvuk trube poletješe rojevi vatrenih strijela prema palisadama.
Većina se zabi u vrata, a rastopljeni i zapaljeni katran poče se cijediti i polako nagrizati drvo plamenom. S grudobrana palisade goblini uzvratiše strijelama no nisu imali dovoljan domet i na to bijesno vrištali. Teška konjica stala je iza strijelaca zaklanjajući ovna kojeg su nosili pješaci. Zemlja je tutnjala, a zrak je bio naelektriziran. U isto vrijeme trideset goblinskih bojnih kola pod bijesnim varzima uz zaglušujuće tuljenje i zavijanje zvijeri približavala se punim trkom boku janusove vojske. Pješaci su se ukopali u mjestu iza zida od tvrdih hrastovih štitova. Šiljci kopalja stršali su prijeteće kao oštri zubi neke nemani koja čeka svoj plijen. Na nekih pola vrste od mjesta sudara, goblinska bojna kola zasuše strijele s brijega. Nasta užasna vriska i bijesno režanje. No živi se nisu obazirali na mrtve nego svejednako preko njih srljaše u sraz kao u sudnji dan. Pješaci su bili napeti ali mirni. Znali su da ih i najmanja nedisciplina može stajati vrlo skupo. Kad su goblinski kočijaši vidjeli da se bojni red ne razmiče, malo usporiše ali nisu odustajali. Snažni prasak prolomi se dolinom. Jauk i zveket oružja pomiješa se s urlicima vargova u smrtnom hropcu. Krv i smrt zaogrnu ratnike kao plašt i na trenutak sve se učini kao mitski pakao.
Kočije su se zabile i zgazile prva dva reda pješaka. Vapaj umirućih miješao se sa zvucima lomljenih kostiju. No preostali redovi kopljanika i dalje su disciplinirano boli gobline i vargove čeličnim vrhovima kopalja zaustavivši plimni val napadača. Sad se u dogovoreni znak redovi kopljanika razmakoše i kroz njih nahrupi teška konjica s oborenim kopljima u punom jurišu bodući što je od napadača ostalo. Sve trajalo kratko.Neka kola već su bila u bijegu. Još je samo horda jahača vukova sa sigurne udaljenosti zasipala ljudske redove rojevima strijela.
Stijeg sa srebrnim orlolavom ostao je uspravan, ponosno se viorio na vjetru poderan i poprskan krvlju. Kad su smirili i posljednjeg napadača pješaci se okupiše u novi bojni red i zaori se -Hura!- iz svih grla kao znak pobjede u prvom boju bitke.
Za to vrijeme strijelci su zasipali vrata koja su već popuštala plamenim jezicima koji su ih rastakali.
Sada na vrata jurnuše Čuvaši s bojnim ovnom uperenim čelom u drvenu prepreku. Goblini su ih gađali strijelama i kamenjem a oni su tvrdoglavo i uporno udarali glavom ovna u vrata. Svaki udarac odjekivao je kao odbrojavanje trenutka pobijede. Kao zvuk zvona na blagdan.
Svakog palog pješaka zamjenjivala bi dva nova.
-Upri jače! Udri! Udri!- derali su se čuvaški kapetani hrabreći svije ljude da ustraju.
Odjednom se začu škripavi zvuk slomljena drva i nakon još tri udarca teška hrastova vrata popustiše i cijela sekcija zida se s njima uruši povukavši sa sobom u smrt i gobline koji su bili iznad vrata u strijelnicama.
Ljudi nagrnuše sa svih strana sijekući sve pred sobom polako osvajajući metar po metar dvorišta .
Sad se otpor potpuno slomio i goblini su bježali na sve strane pokušavajući spasiti goli život. Najviše uspjeha u bijegu imali su jahači vukova koji su prvi odmaglili niz stepu na istok .
Dok su Čuvaši čistili tvrđavu od posljednjih džepova otpora, konjanici su se skupili u središnjem dvorištu. Janus dojaše do njih skidajući kacigu. kosa mu se od znoja bila slijepila za lice i čelo. Bio je umoran, ali zadovoljan.
-Momci, danas smo napravili dobar posao.- reče osvrćući se oko sebe po tvrđavi gledajući učinak.
-Do podneva imate zadatak uhvatiti svakog zelenokošca u krugu od deset vrsta. Pročešljajte šumarke podignite svaki kamen! Reži bez milosti!-
Konjanici su se smješkali i klimali glavama u znak odobravanja. Jedan vitez isuče mač i podiže ga u zrak:
- Živio gospodar Janus!-viknu…
-Živio!- odgovoriše konjanici uz ovacije. to se Janusu činilo pretjerano, pa ih utiša, ali mu je svakako godilo.
Pozove komornika:
-Vitale, skupi sav plijen na jednu hrpu i podijeli pravedno svim borcima. ostavi samo desetinu za troškove.
Cijelu utvrdu raskužite vapnom. Ovo mora ponovo postati ljudsko stanište. Sve što je kraljevska imovina to i ostaje. To nosimo Dvorniku.
Doista bilo je dosta stvari koje su goblini napljačkali svih ovih godina. bilo je odjeće s kraljevskim grbom i oružja s kraljevskim žigom nekih nesretnika koji su stradali u kraljevoj službi. Našli su i dva sedla s grbom Agedirske kneževske konjušnice. No sve ostalo bilo je za podijelu. Od toga tek nešto malo zlatnika i srebrnjaka.
Ranari i svećenici zbrinjavali su ranjene i pripremali mrtve za dostojan obred.
Još nekoliko sati Čuvaši su skupljali i spaljivali mrtve gobline i derali vargova dragocijena krzna.
Predvečer, kad su obavili glavninu posla i doveli utvrdu u kakav-takav red sjedoše da tu pobjedu i proslave uz vino i pečenje. Mnogi su, iscrpljeni odmah zaspali, no oni izdržljiviji pili su do dugo u noć.
Novo jutro pozdravio je topli ljetni pljusak i sprao nečistoću s dvorišta. Dok voda otjecala u bisernim potočićima zasja sunce i cijela utvrda zablista. Janus se popne na trijem glavne kuće koja je dominirala dvorištem. Uz njega je stajao vilenjački izvidnik.
-Uvijek me je čudilo, gospodine zapovijedniče, kako ljudi imaju tu strahovitu moć prilagodbe! -Janus ga pogleda ponosna ali bez oholosti.
-To je ono što, čini se, vama vilenjacima nedostaje.- Znao je na što vilenjak misli kad to kaže. Osjeća žal za prošlim vremenima kad su vilenjaci vladali svijetom. Taj primat su izgubili jer se nisu mogli prilagoditi novom dobu.
-Svaka rasa ima neke svoje vrline i mane. Osim goblina, naravno!- obojica prasnuše u smijeh koji se razlije dvorištem.
Pred kapijom koju su tesari upravo skrpali začuje se bubanj. Stražar sa šetnice vikne : - Idu naši!-
Pješaci žurno rastvoriše vrata i kroz njih uđoše prvo stjegonoše sa stijegovima ponosa mnogih bitaka. Sagranijska konjica. Njih još oko pet stotina. Kad su se poredali u dvorištu koje odjednom postade tijesno, ujahaše zapovijednik i njegovi kapetani.
Prvi je bio Domicijan plemeniti Dugranyi u zatamnjenom poluoklopu s visokom kacigom zmajevih vitezova.
-Kakva čast biti prvi koji će ti čestitati!- veselo reče Domicijan lako skočivši iz sedla pred Janusa obraćajući mu se onim tonom kojim razgovaraju dobri prijatelji.
-Hvala. No mogao si ipak malo požuriti pa da se i ti uključiš u slavlje među pobjednicima.-
Domicijan skine kacigu i uspne se trima stepenicama pruživši ruku. Bio je markantan više nego lijep. Smeđokos i tamne puti s jakim nosom i istaknutim obrvama. jake muške brade i široka vrata. Vječiti smiješak činio ga je privlačnim.
-Ljut sam na sebe što sam zakasnio, ali opet mislim da je to bila sitnica koju si lako mogao riješiti bez asistencije.- reče srdačno se rukujući sa starim prijateljem.
-Pa , dobro mi došli Sagranijski bojovnici u povraćeni dio kraljevstva.- Reče Janus blago aludirajući na povlašteni položaj Sagrana u kraljevstvu.
-Zvučiš kao Agedirski separatist.- prekori ga Domicijan.- No iskupio si se svojim djelima za svoj dugi jezik.-
-Izvoli sjesti, naručit ću nam neki okrepljujući doručak.- dobaci Janus pokazujući rukom u jedan od dva stolca na trijemu ispred kojeg je bio improvizirani stol napravljen od nekih vrata. Čak je brava ostala.
-To bi mi baš godilo.- reče Domicijan …- Još kad bi pronašao neke pitke tekućine, a da nije ni voda ni kozije mlijeko!- razvuče lice u osmijeh.
-Pa, prijedlog nije loš! Gotovo kao da sam se i sam toga dosjetio! - Janus mu odgovori i pođe na rub trijema do ograde.
-Vicko! Zovi moga slugu neka odmah donese doručak. Ako se ne pojavi u dva treptaja oka, živog ću ga oderati!-
-Da gospodaru!- kratko odgovori vojnik i otrči tražiti Janusova slugu koji je švrljao uokolo pokušavajući pronaći nešto za sebe od plijena.
Ljepo štivo za prije spavanja, baš si izvlačim ovo, hvala na tekstu!
ReplyDelete