Breslov je prilično veliki grad. Sigurno najveći kojeg je Vargazarin ikada vidio. No, kako je bio blizu granice kraljevstva malo je zaostajao za trgovištima koja su imala bolji položaj na važnijim putevima.
Bilo je to čvrsto, kamenom zidano utvrđenje na brijegu s tri bastiona na kutovima i trideset stopa visokim šesterokutnom branič tornjem na sjeverozapadnoj strani. Utvrda je od grada bila odvojena šancem i koljem, a povezana pokretnim mostom. Donji grad bio je niz lijepo složenih drvenih kuća s lijeve i desne strane vijugave duge ulice. Iz nje su se granali blatnjavi sokaci, ne duži od deset numera[1]. Taj donji dio grada bio je ograđen nasipom i drvenom palisadom[2], a ulazilo se u njega kroz golema hrastova okovana vrata okrenuta prema jugoistoku.
Kraj vrata je bila jedna kamena utvrda obrasla bršljanom za izviđanje i straže, nešto lošije zidana nego u gornjem gradu ali čvrsta i svakako korisna.
Iza kuća su se pružali vrtovi i voćnjaci koji su davali gotovo sve što treba za život. Južno od grada, u nizini, pružale su se svježe poorane duge njive, a na sjeveru i zapadu, na niskim obroncima rasli su vinogradi i pasle ovce.
Da nije bilo ovih silnih ratova, Breslov bi bio vrlo poželjno mjesto za miran i ugodan život.
Umorni , znojni i krvavi dođoše do prvog putokaza:
breslov
Pisalo je vješto urezano u sivi kamen postavljen na povišeno mjesto pored puta. Put je malo zavijao za okuku pored visokih topola zagušenih šikarom. Kad su izašli iza okuke, ugledaše grad i svima lakne u srcu.
Breslov – reče Ulrik pročitavši natpis.
–Požurimo! –Nije mogao dočekati pošten obrok i odmor. Posebno se radovao breslovskim vinima! Ona su poznata u kraljevstvu i Breslovljani kažu: „Tko ga jednom kuša, zauvijek ostaje žedan.“
Topot kopita odzvanjao je drumom. Priđoše drvenim dverima i povikaše: -
_Otvori u ime Kralja!-
Stražar proviri preko zida i vikne:
-Tko ide?- Ulrik mu odgovori službeno i oštro.
-Požuri vojniče! – doda autoritativno. –Imamo ranjenika i nije nam do protokola!-
Vojnik proviri još jednom.
– Uđite na mala vrata!- Viknu.
U tom trenutku otvore se manja vrata desetak metara lijevo od glavnih vrata koja nisu ni primjetili. Ta manja vrata bijahu zarasla u bršljan i draču.
-Nakon kratkog razgovora sa stražom, Ulrik se vrati do Vargazarina.
-Kažu ne možeš na vuku u grad.-
-Pa što da radim?- uznemiri se Vargazarin –Pa vi znate da nije opasan!-
- Znam.- Reče Zapovijednik ...-Ali i ti njih moraš razumijeti: u djetinjstvu su ih plašili Varzima i on je za njih divlja zvijer koja ubija. Što si drugo i očekivao?- Upitno raširi ruke.
Vargazarin klimne glavom.
–Dobro. Smjestit ću ga negdje izvan grada.- Reče mada pojma nije imao gdje ni kako.
Ulrik ponovno ode do stražara.
-Vojniče, odvedi moje momke hitno do ranara i pošalji nekoga da nađe smještaj za vuka. Noćas mu ne smije pasti ni dlaka s glave!-
-Na vašu zapovijed! –stražar oštro salutira i otrči, a zamijeni ga drugi koji siđe sa osmatračnice.
Razgovarali su, gladni novosti. Svi vojnici su mrzili stražarsku dužnost. Ali su se tješili kako su barem ovdje na izvoru svježih vijesti kojih nikad nije bilo dovoljno.
Sa zanimanjem su slušali o napadu Goblina na postaju i o napadu bande Orkova usput.
Kad se prvi stražar, mali rumeni seljak, vratio, pozva Vargazarina.
-Ovuda gospon'.- ...i dalje s velikim strahom pogledavajući na krupnu zvijer. Vargazarin uze povodac i krene za njim. Krenuše desno niz padinu putem zaraslim u vrbine šibe. Između tih vrba bijaše utrt puteljak koji je krivudao oko stotinu stopa, pa se zaustaviše pred drvenim trijemom kolibe posivjele od starosti. Stražar zađe za kolibu pozvavši Vargazarina da pođe za njim. Odostraga je bilo malo dvorište i duga štala potpuno prazna. Jedino je ostalo tek nešto užeglog sijena.
-Evo gospodine- reče stražar..
.-Ovo je stara napuštena postaja poštanskih kočija. Posada se preselila u novu zgradu, a nju više nitko ne koristi.-
Ogleda se oko sebe provjeravajući stanje štale pa nastavi monolog...
-Suha je i može se u njoj prenoćiti. Tu ponekad noće siromašni putnici koji si ne mogu priuštiti prenoćište u gradu.-
Sad je iznutra pogleda i Vargazarin.
-Sviđa mi se.- reče sjetivši se u kakvom je vučjem brlogu odrastao, ovo je bila palača. Uvede Varga, nahrani ga, dade mu vode i zatvori improvizirana vrata koja bijahu zavezana žicom.
-Vojniče!- okrene se Vargazarin stražaru...
-Tko će ga noćas čuvati? -upita.
-I to sam riješio, gospodine. Dolaze dvojica iz tvrđavske posade. Objasnio sam im što im je zadatak. Pouzdani su to momci i nemaju straha. - s ponosom reče stražar, valjda misleći kolika hrabrost treba za ostati sam s vargom preko noći bez njegova gospodara.
-Čuo sam... reče Vargazarin pritežući remenje na sedlu...- da ovdje Varge mrze kao i same Gobline. Zapamti, ovo nije običan Varg i morate ga čuvati kao kraljevu imovinu!-
Na spomen njegova veličanstva, vojnik se nekako ispravi kao u stavu „Pozor!“, i uozbiljeno odgovori: -Svakako gospodine. Kao kraljevu imovinu!-
Vargazarin se vrati istim putem do gradskih vrata. Tamo ga je čekao Ulrik i ona dva vojnika koji su u međuvremenu smjestili ranjenika u hram na liječenje.
Uputiše se glavnom ulicom prema citadeli na brijegu. Ulica je bila popločana svijetlim škriljevcem dok je uz rubove tekla otpadna voda reskog mirisa. Pa ipak je bila uredna i prilično čista. Sitne nagurane kućice s početka ulice postupno su zamjenjivale bogate i velike kuće prema središtu grada. Svuda uokolo trčkarala su bosonoga djeca, psi i kokoši. Grad je bujao životom. Prodavači su se glasno derali hvaleći svoju robu a kupci su komentirali ponuđeno. Sve se stopi i jedan prepoznatljiv zvuk gradske vreve koja je za mladog Vargazarina bila nešto potpuno novo i još nedoživljeno. Bio je ispunjen zvucima, mirisima i bojama kao na šarenoj, cvjetnoj livadi.
Penjući se uzbrdo, ulica se širila u prostrani trg na kojem se trgovalo na otvorenom.
Tu si mogao naći sireve, repu svih vrsta i oblika na čelu s ciklom, odojke, maslac, Kalvados[3] u kozjim mješinama, suho meso, vunene kape i drvene klompe, svete predmete, jeftini nakit, igle, ribarske mreže, limene svjetiljke, krznene rukavice, zaštitu od uroka, mast za opekotine, kožne torbice, orahe, gljive i divlje kruške, med, svijeće, uštavljene kože i lijepa krzna, alatke i keramičke posude ukrašene šarama karakterističnim za agedirski istok. Crvene posude od pečene zemlje i bijele od kaolina[4] s istoka. U sjevernom dijelu bijaše od gruba hrastova drva, postavljen štand na kojem je bila izložena željezna kovačka roba. Vargazarin je s neskrivenim oduševljenjem pregledavao prekrasno ukrašene mačeve i duga tvrda koplja na jasenovim motkama. No, nije tu bilo samo oružje. Bilo je tu oklopa, kaciga pa sve do motika, sjekira i konjskih potkova.
Na drugoj klupi bio je visok i mršav trgovac upalih obraza i rijetke brade.
-Izvolite, gospodo! Kako vas mogu uslužiti?- ljubazni smiješak mu nije silazio s lica. Ispod plavog šešira provirivale su pronicljive oči uokvirene sivim obrvama.
Jedan od vojnika zatraži čavala. Trgovac mu ih ljubazno pokaže, prebroji i naplati uz obvezatan smješak i bujicu pohvala svoje, nadaleko poznate robe.
Vargazarin je zadivljeno razgledavao, ali je znao da si ništa od toga ne može priuštiti jer nije imao ni novčića. Uistinu, nije ni znao pravu vrijednost novca, ni načine kojima se novcem treba služiti.
Ugledavši dugi plašt urešen vezom pletera duž cijelog poruba oči mu zacališe nekim novim sjajem kao nikad do tad. Poželio je imati nešto tako lijepo i ,do tada, za njega neviđeno!
Trgovac je tražio pet zlatnika za taj plašt.
-Ako ste pravi kupac, mladi viteže,- Laskavo ubaci trgovac…- spustit ću vam cijenu na mizernih četiri dukata pa se lijepo rastanemo sretni i vi i ja! - Prebacivao ga je preko ruku i gurao pod nos momku kako bi kod njega još jače potaknuo želju koju je iskusno trgovačko oko odmah prepoznalo.
-Opipajte ovu mekoću. Pravo vuneno sukno od najboljih ovaca u kraljevstvu! -hvastao je svoju robu trgovac.
-Za ovu cijenu, nešto takvo nigdje nećete naći!-
Vojnici su ga ohrabrivali :
-Kupi! Mi ćemo ti posuditi novac!- Vargazarin je oklijevao, no na kraju je ipak popustio lijepo se zahvalivši prijateljima na velikodušnosti. Bio je zbunjen i iznenađen. Ogrnuo se plaštem kao novi kralj na krunidbi. Bio je konačno sretan. Taj osjećaj nije mu bio u životu često, pa ga je još više podizao od zemlje i punio oči suzama.
Hvala, momci. Vratit ću vam čim uzmognem. - Vojnici su ga tapšali po leđima :
-Ma hajde, to je sitnica. Toliko mi popijemo u krčmi za tren oka! Ha ha ha ha!-
-Uzmoći ćeš uskoro. - doda stariji kopljanik.
- Ulrik je rekao da te namjerava primiti u službu, pa ćeš i plaću imati čime vratiti dug.- Vargazarin se trgne i uzbuđeno se zagleda u vojnika...
- Što? Jeli to istina? -
Ha ha ha ! naravno, momče! Ulrik nikad ne laže i uvijek održi ono što je rekao. Često se zna desiti da ispuni i ono što je i u šali rekao ! Ha ha! -
Stari kopljanik bio je dobro raspoložen i ovaj razgovor u društvu uljepšao mu je sive, jednake dane u službi.
Vargazarin u novom ruhu pohita kroz gomilu prema Ulriku koji je upravo kupovao zalihu duhana za hladne dane na granici.
-Zapovjedniče! -dreknu mladić kako bi nadglasao buku gomile. Ulrik se okrene -Što je? -
-Jeli istina da ste obećali primiti me u službu? - Ulrik sa smješkom nastavi pregledavati robu na priprostom štandu od hrastovine praveći se nezainteresiran.-
-Neznam, mladac, ovisi o tebi!- Odgovori zagonetno.
-Samo o tebi ovisi hoćeš li biti primljen u službu, jer ... gledaj, postoje pravila i ograničenja koga možemo, a koga ne možemo primiti. Ako zadovoljiš uvjete...možda. Ne obećavam ništa! -... i nasmije se onako usput vadeći nekoliko srebrnjaka kako bi platio trgovcu.
-Vargazarin je bio sretan jer je prepoznao znakove pozitivnog odgovora u glasu svoga novog prijatelja. Osjećao je i posebnu naklonost ovog starog ratnika prema njemu pa mu s iskrenom zahvalnošću reče:
-Hvala, gospodine. Potrudit ću se da ispunim vaša očekivanja.-
-Pa to se i očekuje od tebe. Ništa manje. Reče zapovjednik pa nastavi: -Vidim da si i ti trgovao... Zgodan komad !- primjeti...
- Ali moramo požuriti! Gospodar Dobroslav Radagon od Breslova nas očekuje.-
Jedan visoki hrast obrastao mahovinom i prepun ptica nadvijao se nad kameni prolaz prema kneževoj palači koja je sjala bjelinom kostiju. Svuda uokolo bijahu lijepo uređene gredice vrta i šišanog grmlja. Oni odavahu kneževu ljubav za lagodni i udobni život daleko od problema i ratova. U tom vrtu, tako neobično mirnom i čudnovatom za Stari svijet ocrtavala se sva kneževa životna filozofija.
Tek na samom ulazu opaziše dvojicu, skoro skrivenih stražara koji ih upitaše za razlog dolaska. Jedan od stražara prepozna Ulrika i nakon uljudnog pozdrava i pregleda dozvole, porazgovara s njim upitavši za stanje na granici. Ulrik mu kratko odgovori i njih dvojica uđoše u predvorje u obliku hodnika s dva reda prozora. Hodnik je vodio u prvu prostoriju koja je bila lijepo uređena i čista. Na zidovima bijahu tapiserije s prizorima iz lova i ratova. Na sredini zida rezbarena hrastova vrata vodila su do kneževih odaja.
Iznad vrata bijahu dva grba: grb kraljevstva i obiteljski grb kneza Dobroslava pl. Radagona od Breslova s osmokrakom zvijezdom u sredini.
Kad su ušli u poluzamračenu prostoriju, Ulrik i Vargazarin osvrnuše se oko sebe tražeći pogledom njegovu visost.
Ugledaše ga pored prozora osvijetljenog mliječnom svjetlošću kroz guste zavjese.
-Ah, stigli ste! - veselo reče knez. -Baš su mi javili da stižete što mi je odlična prilika saznati novosti s granice.-
-Vaša Visosti-...iako su bili osobni prijatelji, Ulrik nije zaboravio protokol i etiketu. Odajući počast knezu, na neki način je i sebi davao sigurnost da je sve u redu. Poredak stvari je onakav kakav treba biti. Knezovi su i dalje ono što bi trebali biti, a on, vojnik tamo je gdje mu je mjesto u svemiru. To mu je ulijevalo samopouzdanje.
Vargazarin je izoštrenim čulom njuha uživao u opojnim mirisima sandalovine, cvijeća i mirte koji se širio prostorijom iz malog plamenika s mirisnim uljem.
S velikim zanimanjem prouči lik kneza kojeg prvi put vidi. Osjećao je strahopoštovanje jer je vidio reakciju Ulrika koji je bio neobično pokoran. Taj ga dojam zbuni jer još nije vidio zapovjednika u pokornom položaju. Instikti su mu govorili da je ovo osoba vrlo visokog ranga koji upravlja životima ovog dijela kraljevstva. Duboko se nakloni oponašajući Ulrika.
Knez je bio srednjeg rasta i čvrste, trbušaste građe. Imao je oko četrdeset godina. No cijeli njegov lik odavao je energičnog i snažnog čovjeka. Kosa mu se prorijedila na čelu čineći karakterističan oblik zalizaka dok je pozadi nosio dužu kosu do ramena. Imao je lijepo pošišanu i njegovanu bradu koja mu je zamjenjivala nedostatak kose s čela.
No Vargazarina su posebno dojmile kneževe oči. bile su ledeno plave i pogled su činile prodornim poput munje. Bore u kutovima usana i očiju odavale su da se u životu podjednako brinuo i smijao. Nosio je srednje dugačku plišanu tuniku boje različka porubljenu kuninim krznom. Veliki medaljon od zlata oko vrata predstavljao je osmokraku zvijezdu. Oko pojasa nosio je mali, bogato ukrašeni bodež koji je više bio nakit, nego oružje. Imao je pune ruke prstenja među kojima i veliki sudski pečatnjak s kojim je određivao sudbinu mnogih.
-Časni kneže. Doveo sam vam ovog mladca za kojeg ste već čuli.
-Sjednite! - ljubazno ponudi knez dvije stolice dobro raspoložen i znatiželjan.
-Da, čuo sam! No ovo je prilika da mi na licu mjesta ispričaš tko si i kako si dospio k nama.-
Vargazarin se postidi na trenutak nenaviknut na javno govorenje, pogotovo pred ovako važnom i uglednom osobom. Imao je neki strah da će reći nešto pogrešno ili neprilično pa je zamuckivao...
-Ja...znate...vaša visosti...nisam baš neki ugledni govornik. Više sam žrtva okolnosti, kako da kažem...-
Ulrik vidje da se mladić zbunio i postidio pa mu pomogne...
-On vam prebjeg iz goblinskih ravnica. Tamo je bio zatočenik. Ne boj se, mali, slobodno reci što imaš . Sad si među svojima.-
-Želim čuti sve. -reče knez...
-ali sačekaj da dođe Dalia. Rekla mi je da žarko želi čuti tvoju priču. sad će ona... sprema se.- pa podvikne sluškinji:
-Elina! Gdje je ta cura?-
Elina uđe u sobu.
-Sad će, gospodaru. Samo što nije.- i isto se tako se neprimjetno izgubi iza brokatnog zastora.
Malo zatim u sobu uđe Dalia.
Njezino prisustvo nikoga nije moglo ostaviti ravnodušnim. Muškarci su je gledali s neskrivenom požudom a žene s otvorenom ljubomorom. Čak je i stražar kraj vrata nabacio onaj tupavi seljački smješak praveći se da ne gleda u njenom pravcu.
Dalija je u dugačkoj haljini od čiste svile, pomno izvezenoj, jezdila ulaštenim podom kao da ga ni ne dodiruje. Uspravan njen hod i plemenito držanje unosilo je osjećaj iznimnosti svih prisutnih i dojam neke svečanosti.
No unatoč tome nije bila ohola. Naprotiv, bijaše to čedno čeljade finih manira i pristojna tihog govora. Njezine omiljene teme u društvu bijahu o djeci i vezenju što joj je davalo dojam posebne krkosti i finoće. Mnogi su vitezovi njoj posvećivali podvige a skaldi joj pisali stihove i pjevali o njezinim vrlinama na što je ona uvijek odgovarala kako je uspiju postidjeti svojim pretjerivanjem.
Mladi Vargazarin, poludivlji mladić bez ikakovih manira i uljuđenosti buljio je u nju izravno ne mogavši se načuditi svojoj uzbuđenosti kakvu nikada prije nije osjetio i to ga je jako zbunjivalo. Od pogleda u njene zelene oči zavrtjelo mu se u glavi i hvatala ga je malaksalost, a disao je ubrzano kao da je trčao!
-Što mi se to događa?- pomisli brišući krupne kapi znoja s čela i s dlanova.
-Ulriče!- lagano povuče za rukav zapovijednika prošaptavši ...
– Tko je ova...žena?-
Ulrika je zabavljala njegova zbunjenost za koju je on znao od kud dolazi...
-To je kneževa nećaka i štićenica. Po svemu, ona mu je kćer, osim po rođenju. Ako se njoj svidiš, sigurno ćeš i knezu.-
Vargazarin je bio toliko zbunjen da se spotaknuo o vlastiti novi plašt stavši mu na jedan kraj i čudno se zanio kao da ga je netko povukao na stranu. On se lagano zatetura i brzo ispravi hod, ali to je bilo dovoljno da se Dalija od srca nasmije, lijepo i glasno. Njen smijeh razli se dvoranom kao med po maslacu zasladivši svako uho koje ga je čulo. Životna energija ljepote i ljupkosti nije se mogla sakriti.
-Oprostite gospodo, što sam ovako neuljudno reagirala na vašu malu nezgodu!- ...odmah se opravda ljepotica pokrivši polovicu lica lepezom skrivajući osmijeh kojeg je držala uvredljivim za mladog gospodina kojem se dogodio sitni propust.
-Vaš smijeh nikako nije mogao naškoditi našem gostu...- Reče Ulrik...
–...koji po svemu što znamo o njegovom životu, takav ženski smijeh nikada nije čuo.-
- Hvala vam, gospo, što ste nas počastili vašom radošću- Mudro sroči zapovijednik klanjajući se. Ne preduboko. Onako, koliko je pristajalo njegovom rangu. I Vargazarin se nakloni oponašajući ga i dalje smeten.
Dalia je preko lepeze s velikim zanimanjem gledala mladića koji je izgledao nekako sirovo i nedorađeno, no svakako ne neprivlačno! Posebno njegove preplanule snažne ruke. Sam pogled na njih izazovu joj snažan drhtaj.
No naravno, Vargazarin još nije uočavao te sitne znakove ljudskog ponašanja koji su se dugo i strpljivo morali učiti.
Dalia vidje da je mladić smeten što joj je nekako, godilo pa započe razgovor da mu razbije nelagodu.
Što je to tako strašno u Vašem životu da do sada niste čuli djevojački smijeh? Upita ona prilično izravno, nemogavši skriti znatiželju.
Vargazarin pogleda u pod - Bio sam u ... zatočeništvu,Vaša milosti. Veći dio svoga života.
Dalia makne lepezu i s dubokim suosjećanjem reče: -Iskreno mi je žao zbog vaših patnji. Život je tako okrutan i nepredvidiv. Kako ste se oslobodili?- ponovo upita...
-Pobjegao sam. Život su mi spasili vaši graničari. - Sa zahvalnošću pogleda prema Ulriku. - Da nije bilo njih, tko zna kako bih završio.-
Ulrik ne reče ništa. bio je samo ponosan, ali to nije pokazivao.
Elina donese dva pladnja bogato nakrcana probranim jelima za goste i samog kneza koji je volio izvanredne obroke i uopće, uživao u hrani i piću kao u malo čemu drugom.
Vargazarin se malo oslobodio i razvezao priču na dugačko i na široko, a knez je sa pitanjima upadao svako malo. Želio je znati sve. Svaki detalj.
Dalia je samo širom otvorenih očiju slušala i gledala mladog momka koji joj je iz trena u tren bivao sve draži.
Nju je posebno zanimalo njegovo djetinjstvo. Nikako nije shvaćala kako se skoro ničega ne sjeća.
Ulrik joj je pokušao objasniti.
-Kroz život vam roditelji pričaju što ste radili i kakvi ste bili kad ste bili mali. veći dio sjećanja vam je rečen od drugih. On je bio istrgnut iz majčina krila i vremenom su mu te slike izblijedile.-
Vargazarinu se napuniše oči suzama.
-Sjećam se majke. Njenog osmjeha i glasa. I oca se dosta dobro sjećam. Imao sam i starijeg brata, no sve mi je mutno kao u nekoj magli i ne mogu prizvati u sjećanje ni jedan važan događaj. Jedino što mi je u sjećanju potpuno živo to je kad smo na potoku lovili ribu: otac, brat i ja. Otac je u vodi, gol do pojasa, a ja i brat se igramo s ulovljenim ribama u plićaku.- Pa zavrne nogavicu od grubih vojničkih hlača...-Evo. Tu mi je ostao ožiljak od štukinih zuba.- pokaza maleni ožiljak koji je stršao na koži kao neko neobično slovo. Dalija je bila oduševljena pričom.
-Ah, kako je to romantično! - uzdahne...
Razgovor je tekao prilično ugodno. Novosti su na kneževu dvoru uvijek bile dobrodošle. Mlada Dalia uživala je u svakoj riječi, ali i u društvu naočitog mladića za kojeg do jutros nije ni znala. On joj je sa svojom pojavom i životnom pričom ispunio sive jednolične dvorske dane. Osjećala je neko tiho uzbuđenje kao u laganoj vrućici koja nije neugodna ali nadražuje sva čula toplinom i natjera krv u obraze.
Knez je slušao sasvim druge stvari i iz priče izvlačio neke druge, važnije zaključke.
-Kažeš da ih ima u pet naselja. Koliko je ukupno Goblina u tom dijelu stepe, po tvojoj procijeni?-
Vargazarin se zamisli računajući ...
- U ovom naselju gdje sam bio, ima ih oko dvije tisuće, možda nešto više, ali imaju preko osamstotinaipedeset Vargova i dobro su naoružani i zbog tih stalnih pohoda dobro su uvježbani.
Nešto dobre vojske ima kod Velikog Goblina. To su im elitne jedinice sa bojnim kolima i fanaticima koji se napiju rakije od ludih gljiva i srljaju u borbu k'o nespašeni, što bi se ono reklo.-
U ostalim naseljima su brojni, ali nemaju neku vojnu moć. to su uglavnom obični ljeni pljačkaši koji idu u rat da povećaju brojnost.
Uglavnom su kukavice. Bit će hrabri kad ih je znatno više ili kad su s njima crni Orkovi.
Nakon ugodnog razgovora prionuli su jelu. Vargazarin je uživao u novim i uzbudljivim okusima.
nakon jela izašli su knežev njegovani vrt i u šetnji nastavili razgovor.
-Pretpostavljam...- započe knez ...- kako namjeravaš ostati u našoj vojsci?-
-Da , vaša visosti. To je jedino što sad želim, a to je i način da vam se odužim za to što ste mi spasili život.-
Knez se nasmije zadovoljan odgovorom.
-Znam da nije baš uobičajeno da u mojoj vojsci netko jaši Varga i pretpostavljam da si već zbog njega imao problema, ali ti ovdje mogu jamčiti da ti nitko neće smetati u obavljanju dužnosti zbog njega.-
-Hvala ,gospodine. To mi puno znači. On je moj naj vjerniji prijatelj.-
Ulrik doda:
- Kad su nas napali njegovi progonitelji, ta se beštija okrenula protiv svojih braneći Vargazarina! Iznimna životinja. Vjerna poput psa, a pametna kao bojni pastuh. Moram priznati da bih i sam volio imati takva prijatelja!-
Knezu se usta razvuku u široki osmijeh pokazujući niz zdravih zuba.
-Eto, Ulriče sad imaš u postrojbi nešto što nitko nema u kraljevstvu. Nego, reci mi kakva ti je obučenost baratanja oružjem?-
…ponovo upita Vargazarina koji pogne glavu postidjevši se.
-Loša, vaša visosti, moram priznati. Nikada prije nisam baratao oružjem, no mislim kako bih uz dosta vježbe savladao ono osnovno što mi treba za posao.-
-Heh! "Posao", veliš? -Knez podigne gustu obrvu i zatakne palce za pojas.
- E, to mi se sviđa! Doista je vojevanje ozbiljan i težak posao i samo odgovorni i ozbiljni ljudi mogu ga obavljati valjano. Čini mi se da ćeš ti to sasvim dobro raditi!
Vargazarin odgovori ohrabren...
-Svakako, Vaša visosti! Na mene možete u potpunosti računati!-
Za početak obrati se Učitelju Reglefu tu dolje niže u vojarni. Dat ću ti vjerodajnice, pa će te primiti na obuku. Naučit ćeš koristiti sve, kod nas dostupno oružje. Kako ćeš ga dalje koristiti, ovisi o tebi. Javi se i u oružarnicu kod patuljka Hanamija da ti nađe nešto prikladno. to što nosiš o pojasu ne ulijeva baš povjerenje!-
Ulrik se nasmije...- To je bilo jedino pri ruci u našoj postaji. Znate da nemamo baš oružja na pretek.-
Ne moraš se opravdavati- reče knez...
- Osim toga, poslužio je svrsi kad su vas napali Orkovi ! Zar ne?-
-Ah, da to sigurno! Još je onesposobio trojicu koji neće uskoro pomisliti da nekoga napadnu! Heh! - reče Ulrik puneći lulu duhanom kojeg je danas svježeg kupio.
Vargazarin je bio oduševljen.
-Vrli kneže! Hvala za sve što ste učinili za mene. to je daleko više nego što sam se ikada usudio sanjati. Doista, tek sada shvaćam da je ovo moja prava domovina i svijet kojem pripadam i neću ga više nikada napustiti!-
-Dobro, dobro, ajde, bez velikih riječi! Nismo mi …kakvi pjesnici ….reče knez s onom dozom omalovažavanja kao da je rekao „dvorske lude“
- Mi smo bojovnici i takvi ćemo ostati ! Sad pođite.-
Kad su se uljudno pozdravili i krenuli prema izlazu, knez se okrene i dobaci:
-Ulriče!- Zapovijednik se okrene ..
-Izvolite vaša visosti? -...
-Poslao sam potjeru konjanika za onim An-Agrima što su vas napali. Do sutra uvečer svi će biti pohvatani! Moći ćete mirno nazad bez uznemiravanja.-
-Hvala vam Vaša Visosti! Vi dosta mislite na sve. To će nam puno olakšati siguran povratak.-
Ulrik je bio zadovoljan. Knez je bio pravi vođa. Sad je i Vargazarin shvaćao toliko poštovanje koje je Ulrik iskazivao Knezu Dobroslavu.
Siđoše niz ulicu prema visokim hrastovim vratima sa ukovanim grbom kraljevstva koja su razdvajala vojarnu od običnog svijeta. Još je Vargazarin, prepun dojmova živo komentirao posjet knezu koji je na njega ostavio tako snažan utisak.
Pa kako ti se svidjela mlada gospa? - Ulrik ga je izazivao, mada je već znao odgovor.
-Zapovjedniče!- klikne mladić...Ona je nešto najljepše i najljupkije što sam u svome životu vidio! jezik mi se svezao u čvor kad je ušla! Lijepo se kreće! Ima pokrete kao mlada vučica!
...Koja se tjera! - Ha,hah! -doda Ulrik! - Pa da..ne...ne baš...zbuni se Vargazarin i krv mu navre u lice. Znao je kako izgleda kad se mlada vučica tjera. Tolike je ugrize i ogrebotine mjesecima liječio. Pomalo se bojao i pomisli da se mlada dama "Tjera!" to mu je usadilo stalan titraj u želucu kao malo žarište slatkog straha kojeg se više neće otresti.
-Kakva je, kakva je? - nestrpljivo su zapitkivali kopljanici željni detaljnog opisa predmeta žudnje svih muškaraca u gradu i pokrajini.
Mladić im je opisivao kakva je Dalija. Njezine nježne ruke i tanjušni struk i opojni miris jasmina i sandalovine koji se uvlači u nos i dušu..
Orio se momački smijeh ulicama. Trenutci sreće nisu bili česti ovako blizu granice. Ljudi su živjeli s osjećajem prokletstva i nesreće, pa su i na smrt gledali kao oslobođenje i li olakšanje. Sreća nije bila često u njihovom dvorištu. Ponekad...samo ponekad bi proslava nekog vjerskog blagdana malo uzburkala njihove tužne živote, no ni onda se nisu znali nositi s tolikom količinom zadovoljstva pa su neumjereno pili i orgijali do nesvijesti ili smrti. Vrlo često su se te svetkovine završavale tučama ili razbijenim glavama.
Mala skupina graničara je na vratima vojarne izmjenila par riječi sa gardistima i ušla u prostrano dvorište preko kojeg je vodila popločana staza a s lijeve i desne strane staze bio je nasut pijesak vježbališta sa drvenim i slamnatnim Quintanama[5] za vježbu gađanja i borbe. Staza je vodila do glavne zgrade nadsvođene trijemom koji je prekrivao cijelo pročelje od oko 150 stopa[6]. Teška hrastova vrata bijahu širom otvorena dok su dvojica gardista unosila teški ormar od orahova drva pod budnim okom učitelja.
-Polako stim, stoko seljačka! Nisu vam to vreće repe!-Pazi! Malo lijevo! Vojnici su se znojili u teškim žičanim košuljama pažljivo manevrirajući između vratnica.
-Dobro ! Sad ispravi…još malo… i samo ravno! Dolje stavite u kut moje sobe.
Oh, pa to je moj prijatelj Ulrik! -veselo klikne učitelj ugledavši graničare.
-Kojim dobrom, ratni druže? - upita srdačno se rukujući sa zapovjednikom.
-Dobar ti dan učitelju! Orkovi se po granici bez tebe ugojili i razmnožili pa slave što te nema! -Reče Ulrik uz široki osmijeh.
Reglef je bio niži od Ulrika, ali širi i čvršći. nosio je duge pletenice kukuruzne boje tek malo prošarane sjedinama. brkovi su mu, i zalisci bili već odavna bijeli a lice boje lješnjaka od sunca i stalnog boravka vani na vjetru i kiši. Nosio je jednostavni kožnati oklop koji mu je omogućavao lagano kretanje kod dnevnih zadaća. I izgledao je kao čovjek koji mrzi sputanost. Za pojasom je nosio mač koji je privlačio ljubomorne poglede. bijaše to lijepo ukrašeni "Safir Pustinje", egzotično oružje pustinjskih šeika s oštricom od opsidijana[7].
Njegove tvrde koščate ruke počivale su prekrižene na jabuci mača.
Pogledavši iza ulrikovih leđa, lagano kimne glavom -...Momci ... graničari mu odzdraviše.
-Dovodim ti jednog novaka na obuku po zapovijedi kneza. Ti si prava osoba koja može od ove seljačke gline napraviti bojni čelik. -
Vargazarin je sa strepnjom gledao učitelja koji ga je s pažnjom promatrao i nekako dubinski ulazio u njegov um pokušavajući prodrijeti u sadržaj.
Pogledavši ostale u društvu Ulrika, bez greške priđe Vargazarinu ne skidajući oštri pogled.
-Ovaj, znači...dobro.. - onako, bez posebnog značenja dobaci Reglef obilazeći momka sa svih strana mjereći ga od glave do pete.
-Kako se zoveš? Brad...ovaj ...Vargazarin, Gospodine!- Zbuni se mladac i hroptavo pročisti grlo.
Dobro... ponovi učitelj tajanstvenim, ali sada manje prijetećim tonom.
-Ovdje ćeš naučiti kako ostati živ koristeći se oružjem. To je sve. Sve ostalo morat ćeš sam dokučiti...ako ostaneš živ, naravno.
-Uzmi vremena koliko ti treba - reče Ulrik- Ni ne sumnjam da ćeš to obaviti odlično. Njegovi kopljanici sa smješkom kimnuše glavama. I oni su bili prošli Reglefovu obuku i bili su ponosni na to. Reglef im se nasmije kutom usana kao da je prepoznao to sjećanje i njihove zajedničke dane vježbe i učenja.
Okrene leđa Vargazarinu udaljavajući se sa Ulrikom u razgovoru.
-Ima li nešto o ovom malom što trebam znati? Upita Ulrika.
-Da, definitivno. Samo ime ti kaže tko je. On inače, jaši Varga i.....
-Sto mu crnih vragova!- Prasne Reglef i izgovori još koješta nepristojno....
- Baš Varga? -
-Da, prijatelju. Baš čudovište iz noćne more kojima su nas mame plašile kad smo bili zločesti, ali znaj da je u potpunosti ispravan i dobar momak. Što je još važnije: Na našoj je strani i knez ima za njega važnu zadaću.
Dok su polako hodali prema izlazu Reglef je zapalio lulu i ponudio duhanom Ulrika koji sa zadovoljstvom prihvati.
-Ići će u rat protiv Goblina kao prevodilac i izviđač zato ga nauči svemu što treba znati za borbu.-
- Mislim kako tu neće biti problema. Ako jaši Varga, onda nema straha ni od čega, a da bi ga zajahao treba mu slonovsko strpljenje, što mi je za njega najbolja preporuka!
Mislim da će se od ove gline ispeći jako dobra i čvrsta cigla!
-Naravno prijatelju! Da nije tako ne bih ti ga ni dovodio! I ja u njega vjerujem pa sam siguran da, uz tvoje stručno vodstvo s njegovom naobrazbom neće biti problema.
Sad moramo ići. Znaš kakva je granica! kao laka žena - ni trenutka je nesmiješ ostaviti samu, odmah se usele susjedi i nezvani gosti dok te nema! -
Reglef se nasmije - Ha! Da, tu si u pravu. Mogu ti reći da mi prilično nedostaje onaj vaš graničarski život. Ovdje u gradu nije loše, ali svetog mi Torma[8], birtija mi izbi sve dukate iz džepa pa mi se čini da bi na granici možda i mogao nešto uštedjeti.
-Ma ne ! Ništa od toga! -razuvjeri ga Ulrik ...
-Da je tako, sad bi pred sobom imao imućnog plemića, a na ubogog neoženjenog kapetana u staroj žičanoj košulji! - zaškilji na jedno oko pućkajući lulu.
-Mi sad idemo. Pobrini se za njega i nemoj ga štedjeti. Ni život neće!-
-Budi mi pozdravljen, prijatelju! Čuvaj se lakih žena!- pozdrave se starim ratnim pozdravom Agedirskih graničara koji je iz šale prerastao u tradiciju.
(Doista je mnogo graničara nastradalo u bordelima i zbog prostitutki gotovo kao i na bojnom polju.)
Ulrik se još kratko, pozdravi s Vargazarinom...
-Eto, mali ovo je tvoj novi dom za neko vrijeme. Preporučam ti da ga što bolje iskoristiš i od Reglefa naučiš što više možeš. Zapamti jedno: Ovakvog učitelja više nećeš imati prilike sresti!-
Vargazarin srdačno kapetanu stisne ruku...-Hvala vam na svemu što ste za mene učinili! U mom životu ćete zauvijek imati počasno mjesto!-
Ulrik se malo zbuni, ali to ne pokaže. Ganula ga je mladićeva riječ. Učini mu se kako je učinio nešto jako dobro i važno.
-Ma da, dobro. Hajde, nećemo sad cmizdriti. Zbogom mladiću i pazi na sebe! - Okrene se u brzo udalji prema kapiji gde su bila ona dva kopljanika. I oni mahnuše Vargazarina i izgubiše se u vrevi grada.
[1] Kućni broj - stambena jedinica u užem smislu.
[2] Palisada - drveni zid načinjen od neobrađenih stabala zašiljenih na vrhu.
[3] Rakija od fermentiranih jabuka
[4] Fino pročišćena gline vrlo cijenjena u lončarskom zanatu. Od nje se izrađuje porculan.
[5] Quintana - srednjovijekovna sprava za vježbanje borbe .Lutka u obliku naoružanog čovjeka.
[7] Opsidijan - vrsta vrlo tvrdog crnog vulkanskog kamena od kojeg se može izrađivati vrlo kvalitetno oružje sa sječivom. Nedostatak mu je kraći vijek trajanja u odnosu na čelik.
[8] Torm - Bog odgovornosti i dužnosti .-
:) htela sam sve da iskomentarišem, ali na kraju priče mi je samo sve lepo.
ReplyDeleteSvaka reč je na svom mestu, što se samog pisanja tiče. A kad se malo dublje uđe u okolinu, teško se iz nje izlazi. Ceo dan razmišljam o ovom gradu i oslikavam detalje koje opisuješ.