PRVI ZADATAK
Nakon dva mjeseca žestoke obuke, Vargazarin je bio napet kao luk. Izoštrena mu čula postadoše puno preciznija, a ideja o tome što treba učiniti bijaše jasna kao ljetna mjesečina. Naučio je djelovati mehanički i bez razmišljanja primjeniti vještine naučene na vježbalištu. Sve je više išao u lovove i na divljim zvjerima skupljao iskustvo za borbu s pravim protivnicima.
Svanuo je dan prvog zadatka.
Iznenada se na vježbalištu pojavio knez. Iako nije bio najavljen, Reglef je prikazao punu razinu spremnosti i izobrazbe svih novaka.
-Zbor!- prodera se glasno i samo jednom. U trenutku nasta prividna zbrka i mnoštvo novaka trčalo je u svim smjerovima dižući stoljetnu prašinu vježbališta. Odjednom pred očima kneza pojavi se potpuno pravilna kocka uredno i po koncu poredanih vojnika s oružjem. Deset po dužini i deset po dubini. Savršeno mirnih i staloženih. samo je plavozelena zastava sa zlatnim feniksom lepršala na vjetru.
Reglef zadovoljno klimne glavom skrivajući ponos i okrene se knezu.
-Vaša visosti! Vojno učilište Vama na usluzi!-
-Vrlo impresivno, Gospodine zapovjedniče!-...zadovoljno reče knez ne silazeći s konja.
-...Mada sam i očekivao ovu razinu stege i obučenosti od vas.-
-Hvala na lijepim riječima vaša visosti. - lagano se nakloni...-Svi u našem učilištu činimo sve kako bi naučili ostati živi barem jedan dan duže.-
Knez se nasmije na ovu ciničnu primjedbu...
-Moram priznati da je i to točno, s obzirom na okolnosti bliskog rata i stalnih borbi na granici. - uozbilji se kako bi dao težinu onome što želi reći.
-Gospodine Reglefe, dobili smo zadatak od glavnog zapovjedništva da dopratimo konvoj oružja iz Crnih Planina koji je naručen kod patuljačkih kovača. Jedan konvoj koji je išao za Gornji Klisan napadnut je i pretrpili smo velike gubitke. Da ni ne govorim o gubitku dragocjenog oružja. Ovaj konvoj mora stići sigurno u Breslov. Dalje ide do Vražjih Rupa gdje ga preuzima vojska generala Dvornika za dodatne trupe koje će mu se pridružiti na pohodu. Po svaku cijenu to moramo izvršiti kako valja!-
Reglef je čekao dok knez završi. Podigne glavu i na glas poče misliti.
-Znači. preko cijele Kambrije, preko potoka Dupca i dio puta kroz Crne Planine i natrag. Koliko ljudi ste mislili poslati?- Upita kneza.
-Taj detalj prepuštam tvome iskustvu, no što god odlučiš imaš punu potporu mene i cijelog grada. Sve što vam treba od opreme i provijanta[1], konja i oružja. Naravno, nemoj pretjerivati! - Šaljivo doda knez skrećući pozornost s ozbiljnosti teme.
Reglef bez puno razmišljanja viknu :
-Vargazarin, Elohir, Demijan, Fergara, Klerso, Nagdar, Varduna, Lorik, Yurgarson stariji i Moomba.
Kako ih je prozivao, onako su vojnici istupali iz reda.
Knez projaha ispred novog reda i pažljivo zagleda svakog vojnika.
-Dobro. Ako misliš da će desetorica biti dovoljna ...Mislio sam da ćeš ih uzeti više.-
Reglef bez izraza osjećaja reče: - To je sasvim dovoljno vaša Visosti. Svaki od njih sad vrijedi za trojicu. Vojnici su stajali mirno i šutke, ali su pucali od ponosa na ove učiteljeve riječi.
Učitelj prošete ispred reda ne gledajući ih u oči. Svaki od njih sposoban je obaviti bilo što. Ako treba i umrijeti, ali to ih nisam učio. Učio sam ih živjeti.-
Knez je bio zadovoljan.
-Koji od njih vodi skupinu?- upita.
-Vargazarin, Vaša visosti!- reče učitelj, a Vargazarin se trgne već osjećajući golemo breme odgovornosti na svojim leđima. Iznenadi ga Reglefova odluka.
-On je pravi čovjek za tu dužnost.- reče učitelj zataknuvši palce za remen.
Knežev vatreni sivac se vrtio u krug, a knez ga je pokušavao obuzdati.
-Pripremi ih valjano! Kreću sutra prije zore. Gospodo želim vam svaku sreću i uspjeh!Nadam se da ćete bez problema obaviti zadaću. Sretno!- reče knez i okrene nemirnog konja prema kapiji i nestade u oblaku prašine.
Reglef je pažljivo odabrao skupinu za zadatak. To su doista bili vrsni borci, iako su bili novaci. Elohir i Jorik bijahu vilenjaci. Vrsni strijelci i mačevaoci. Demijan je bio mlada ljudeskara visok šest i pol stopa i snažan kao bizon. Nosio je golemu bojnu sjekiru koju većina ne bi mogla ni podignuti. Klerso i Nagdar bijahu domaći, Breslovljani. Odlično su poznavali sve puteve i tajne prolaze u krugu od sto vrsta. Veseli i bistri momci vješti na oružju. Okretni i snažni. Fergara i Varduna su bile jedine žene u skupini, ali ne i manje važne. Fergara je bila poluvilenjakinja i izvrsno je poznavala lijekove i trave koji bi mogli biti od presudne važnosti u slučaju ranjavanja i ozljeda. Varduna je bila čarobnjakova učenica i već je baratala nekim osnovnim čarolijama koje mogu biti jako važne u mogućem sukobu. Obje su nosile i male ubojite samostrijele za daleke mete. Fergara je bila riđe kose i pirgava lica, ali prekrasnih prodornih zelenih očiju ke su zračile inteligencijom i mladenačkim nemirom i punih, čulnih usana. Zračila je dobrotom i brižnošću za svakoga. Vargazarin je bio presretan što i ona ide s njima.
Varduna je bila crnokosa i tamnoputa Nardanka. Njena arogancija i odbojni stav bili su samo poza u samoobrani. Već je dokazala svoju inteligenciju i vještinu koju su joj svi priznavali. Jurgarson stariji bio je Nordisk. Pripadnik plavokosog naroda sa sjevera. Spretan i vješt s drvetom i alatima. Jakih ruku i dugih njegovanih brkova , iako je imao samo 23 godine. Već je imao bogato iskustvo iz brodogradilišta i s plovidbe morem.
Mumba je bio crni čovjek, tih, žilav i čvrst. Njegova specijalnost bila je borba golim rukama. Mumba je bio Pelot i u njegovom narodu vrlo cijenjene kaste redovnika - boraca. Kad su ga sagranijski vojnici oslobodili iz ropstva, bio je gladijator u orkovskoj areni krvi i smrti. Naravno, jedino su njega našli živog. Tada se pridružio sagranijskoj vojsci i došao na obuku, (mada je ona njemu najmanje trebala.)
Ostatak dana proveli su u pripremama i uređivanju opreme za sebe i konje. Vargazarin je ponovno osedlao Varga.
-Spremi se čupavko, idemo na put. - Varg je to već znao i bio je veseo. tiho je cvilio i mahao repom. Poželio se punog trka kroz prirodu i oštrog planinskog zraka.
Ostali članovi skupine već su znali sve o vargu i nisu tome pridavali preveliku pozornost. Jedino je bilo malo nezgodno priviknuti konje na prisustvo golemog vuka koji ih je plašio do srži kostiju.
Krenuše sutradan u praskozorje prema sjeveru preko Prostrane Kambrijske ravnice prekrivene svježezelenim livadama i oranicama.
Samo obrisi desetoro jahača ocrtavale su se u jutarnjoj magli krajolika koji se tek budio u bojama zore.
Klerso i Jorik jahali su naprijed na oko dvjesta koraka udaljenosti i sokolovim očima pregledavali okoliš. Za njima je išao Vargazarin na svome Vargu a ostali su činili najveću skupinu na sljedećih dvjesta koraka udaljenosti.
Primicali su se uskom prolazu kroz šumu koji se kao ožiljak usjecao u tkivo padine.
Hooooooo! - uzdignute ruke viknu Jorik pokazujući da je nešto pred njima.
Vargazarin da znak ostalima da stanu i pokaza rukom Klersu i njegovom prijatelju da ispitaju što je. Gledajući prema prolazu, učini mu se da je jedna sijenka proletjela između drveća. Varg naćuli uši i počne se meškoljiti osjetivši nešto što drugi nisu mogli.
Ubrzo se iz šume vratio Lorik u punom galopu.
-Ušli smo na područje Druida. Žele razgovarati s tobom.-
Vargazarin pritegne pojas i instinktivno dodirne držak mača.
-Pričekajte me ovdje.- kratko zapovijedi i odjaha u sjenu između drveća.
Začudo, šuma bijaše svijetla unatoč gustim krošnjama bukava i grabova u njoj. Tlo je bilo suho i prekriveno lišćem.
Isprva nije vidio nikoga, ali ono što je znao o druidima govorilo mu je da su u blizine i da se ne žele pokazati.
Pred njim, na nekih dvadeset stopa izroni visok i vitak vilenjak zelenih mišjih očiju odjeven u zeleno.
Dugi štap je imao auru neke plavičaste energije i na trenutke je proizvodio zvuk poput brujanja košnice. Vilenjak je stajao.Nije mu se ni jedan mišić pomaknuo.
Varg stade. Onjuši ga i progrglja nešto kao režanje i počne se vrtjeti u krug ne mogavši izdržati njegov pogled.
Dobar dan!- glasno reče Vargazarin pokušavajući razbiti mučnu tišinu.
Kud ste vi pošli kroz naš sveti gaj?- neodzdraviši grubo upita druid.
Mi smo ljudi Kneza Dobroslava Radagona od Breslova i idemo u Crne planine po neku robu koju smo tamo naručili.
Molim za dopuštenje za prolaz kroz vašu šumu gospodine.
-Šuma nij
e moja, šuma je svoja- opet neuljudno doda druid. U to mu se pridruži sivi vuk koji izađe iza jednog grma do sada dobro skriven. Bio je tri puta manji od Varga. Ako idete PO neku robu, to znači da se vraćate istim putem? nije li tako?- retorički nastavi druid.
Da gospodine. Ako obavimo sve bez problema, vratili bi se istim putem, ako dozvoljavate.-
Druid ne odgovori.
Gledao je varga u oči, a ovaj ga je netremice pratio. Vargazarin je osjetio da njih dvojica komuniciraju na neki njemu nerazumljiv način.
-Vaš Varg kaže da ste dobar i pravedan vođa. Nemam razloga ne vjerovati mu. Vargovi ne lažu.
Vargazarin se iznenadi. Izraz lica nije znao skriti.
To vam je
rekao Varg? - u čudu upita neznanca...
-Da . - kratko odgovori čudni šumski svat. - Uz to kako vas je nosio kroz opasnosti i spasio vam život. On tvrdi da ste vi njegov, a ne obrnuto.-
Vargazarin sjaši i zagrli svoju životinju. Bio je nemalo zbunjen.
-Pa...moglo bi se tako reći. Doista mu dugujem život i to nekoliko puta. - Sad je bio siguran da druid razgovara sa životinjama.
Druidov vuk nešto zareža i kraj zvuka izvuče u tihi otegnuti -uuuu-
-Znam...- reče druid pogledavši sivog vuka ...-Ali čovjek ne laže. Srce mu mirno kuca. Vuk ga je gledao neko vrijeme, a onda se nezainteresirano okrene.
Uskoro je u okolini Vargazarin počeo nazirati oblike ratnika maskiranih u zelenilu. Iznenadio se kad je shvatio da ih, isprva uopće nije ni primjetio!
Neki strijelci su imali napete lukove uperene prema njemu, no većina ih je sasvim mirno stajala potpuno stopljena sa zelenilom.
-Taj vaš put vjerojatno ima veze s pohodom na istok na gobline i orkove. U Crnim planinama se proizvode dvije stvari: oružje i drago kamenje. Izgledate previše vojnički za trgovce draguljima.
-Točno, gospodine. Idemo po oružje.- Potvrdi Vargazarin pokušavajući biti što ljubazniji.
-Kako znate za naš naum?-
-Vijesti se brzo šire! -osmjehnu se vilenjak. -Šapnule su mi ptice, vjetar mi je donio mirise bojnih konja, a i divlje svinje u panici bježe i kažu mi da ih dvostruko više lovite nego obično.
Mladić je bio zadivljen Druidovim znanjima. Osjećao je duboki mir i sklad ovog mjesta. Mogao je shvatiti brigu druida da ovaj dijelić svijeta sačuva u potpunom miru i redu.
-Dobro.- reče Druid i mahne rukom.
-Pozovi suputnike i pođite zamnom.-
Uskoro su jahali rijetkim brezovim gajem prema sjeveru u pratnji druidovih ljudi. Koliko god se upinjao ni nakon sedam vrsta hoda Vargazarin nije uspio prebrojati koliko ih ima. Nekad mu se činilo da ih je svega šest, a opet na proplanku vidio ih je barem dvadeset.
-Mada znam što je pravo prijateljstvo...usput započe druid...reci mi kako to da čovjek jaši Varga? U svom dugom životu nisam to nikada vidio, moram priznati.
Vargazarin mu ispriča svoju, toliko puta ispričanu, priču. Pokušavao ju je ispričati da ne zvuči hvalisavo.
Druid je slušao i odobravajući klimao glavom.
-U mladosti sam imao strašne sukobe s tim bijesovima.
Razumijem da ste odlučili počisti granicu jednom zauvijek. Ako to obavite kako treba, i mi ćemo ovdje biti malo sigurniji.
Slušajući tvoju priču shvatio sam da su ti goblini nanijeli puno boli.-
-jesu gospodine. Riječi mi nisu dovoljne da iskažem svoj prezir prema tim stvorovima. -Namršti se i snažno stisne uzde.
-Ne volim dijeliti savjete. Pogotovo neznancima.- reče druid...ali probaj to obaviti sa što manje mržnje. Mržnja zamagli um i zastre dušu, pa ne možeš donositi ispravne odluke.- mudro protrlja bradu...
Vargazarin zastade. -Hvala gospodine. Od kad imam učitelja, počeo sam cijeniti pametne savjete starijih jer su se pokazali stvarno korisni.-
Druid stade i osloni se na svoj štap. - Da si vilenjak, to ti ne bi ni morao reći. Vas ljudi ima doista svakojakih, pa mi je drago sresti jednog od vas koji razumije.-
Vargazarin osjeti ponos. osjeti neku posebnost koja mu je godila. Ali jasno čitajući ljudske osjećaje, drud doda…
- Nemoj se sad umisliti!-... Vargazarin se naglo postidi svojih misli i još mu nije bilo jasno kako to druid čini. Osjećao se kao potpuno gol i nezaštićen.
- Kako samo zna?- stalno se pitao.
-Ako imate interesa, bi li nam mogli kako pomoći? -upitaVargazarin diplomatski.
Druid se nasmješi kao mačka koja je upravo pojela kanarinca.
-Ako za to bude potrebe, dobit ćete potporu. Mada mislim kako ćete to i sami jako dobro riješiti.- Na licu mu je titrao smješak.
-S tim bradonjama iz planina nemamo baš najbolje odnose. Previše su nam stoljetnih stabala posjekli. Uporni su i tvrdoglavi i pored naših upozorenja. Par puta smo ih morali otjerati silom.
Srećom, većih žrtava nije bilo, a ipak su se povukli.- Ponovno razvuče osmijeh pobjednika… -uz pljusak psovki, naravno.-
Izbiše na jednu šumsku čistinu koja se nastavljala uskim putem prema planinama.
-Ovdje završava sveti gaj. Dalje idete sami. Odavde preko potoka Dupca počinju stvarne opasnosti.-
U podnožju Crnih planina ima Mura. Njihove bande tuda krstare i napadaju putnike. Dobro otvorite oči i uši.
Vargazarin se okrene prema druidu.
-Hvala vam. Bili ste nam od neprocijenjive pomoći.- iskreno reče ...
Druid sklopi oči i klimne glavom bez riječi.
-Možemo li računati na slobodan prolaz kroz sveti gaj na povratku?- upita Vargazarin.
-Možete, mladiću. Pod uvijetom da ne siječete šumu, ne ložite vatru i ne berete ništa osim šumskih plodova.
-To vam rado obećavam, jer nisam nigdje osjetio ljepši i ugodniji mir kao u vašem svetom gaju. Zbogom plemeniti. Nadam se da ćemo se na povratku vidjeti.-
Druid se maši za torbu o ramenu izvezenu lišćem i geometrijskim šarama.
-Još nešto...Evo... pruži mu malu kutiju od kosti s urezbarenom vučjom glavom.
-Ovo je "Mast Vučje Braće". Liječi opekotine, ugrize životinja a ako je imaš imalo na sebi vukovi te nikad neće napasti ako ih sam prvi ne napadneš.
Vargazarin zausti da se još jednom zahvali, ali druid digne ruku...-Ne moraš zahvaljivati. To je dar tvome Vargu s kojim sam se lijepo napričao nakon dugo vremena.-
Varg zacvili i zareži veselo.
-Dakle, to je to. Idemo sad. Doviđenja!-
Okrenu varga i potjera ga niz utabani put da stigne družinu koja je već malo odmakla.
Nakon dvjesta koraka stane i okrene se da još jednom mahne druidu , ali više nije vidio nikoga. Nasmije se...- Pa naravno! Ako ne žele biti viđeni onda doista nema načina da ih otkriješ. -pomisli...
Nastaviše put potkraj prvog dana puta prema prvom taboru.
Obozavam vilenjake ;-))))
ReplyDeleteOdlicno je!