DIO SEDMI - SEVENTH PART

Mirisno proljeće razli se kao tanjur povrtne juhe po cijelom kraju i ukrasi bojama sivo smeđi okoliš. Svježe zelene biljke pružale su svoje propupale listove prema suncu. Dok su njihovi konji mirno pasli, skupina novaka na zadatku je uz logorsku vatru pekla meso i spremala objed.

Fergara je po okolini brala biljke i proučavala plavičaste planine. I sama je doživjela divno iskustvo kod druida. Razmijenila je neke recepte i saznala puno novih stvari. Dok se tijekom cijelog boravka u svetom gaju Vargazarin na nju ni jednom nije ni osvrnuo. Pokušavala mu je skrenuti pozornost na sebe, ali nije imala hrabrosti. Mada je o liječenju i borbi znala dosta, u udvaranju je bila potpuni početnik.

Potok Dubac bio je nabujao od otopljenog snijega s planina i sav je prštao od snage i bijesa dok su se brzaci kovitlali u opasne struje. Vargazarin je odlučio pronaći gaz uzvodno. Žustrim kasom su pošli uz lijevu obalu koja se malo penjala. Nakon par vrsta naišli su na jednu zaravan na kojem se potok razlio i izgubio snagu. Iz vode je virilo kamenje cijelom širinom i družina sjaši vodeći svoje životinje za uzde u nabujalu vodu.Vargazarin je gazio oprezno jer je dno bilo sklisko. Jata riba plivala su im između nogu bez straha.

Na sredini voda im se opasno popne do brade pa su jedva prstima dodirivali dno. No ubrzo udariše nogama o čvrstu stijenu i uskoro su svi bili na drugoj obali. Požuriše prema šumarku zaklonjenom visokom hridi koja je stršala u vis i činila zavjetrinu. Brzo založiše vatru i poskidaše mokru odjeću da se osuši.

-Jesi li našla što zanimljivo? – upita Varduna druidicu koja se vraćala iz obilaska.

_Nije loše, mogu ti reći! Našla sam pelin, mada još nije u punom cvatu, vrijesak, macinu travu, lavandu, bokvicu, lovor, i popunca za bolove u želucu imam do kraja ljeta. – Bakreni pramenovi kose pleli su joj se po licu.- Vidi našla sam i korjenje jaglaca. Od njega spravljam boje za odjeću.- Varduna je sa ženskim zanimanjem pregledavala novu akviziciju.

-Ako nastaviš tim tempom…reče... uskoro nećeš imati mjesta u torbi za sve stvari!-

-Naravno! – nasmija se Fergara… -ali su mi ove stvari uistinu dragocijene, pa ih nemogu propustiti!-

S vatre je već mirisalo meso narezano na trake i posoljeno. Od jake vatre mokra odjeća se isparavala i puštala jak miris. Varg je njušio zrak i uvrtao nosom pušući. To je bio pre jak napad na njegovo istančano čulo mirisa. Zato se samo okrene leđima mokroj odjeći. Ni vatru nije volio pa mu je bilo lakše kad mu povjetarac donosi miris potoka i bilja u nosnice.

Lorik je bio na straži orlovim okom nadgledajući okolinu, a Elohir je meditirao željan odmora. Svoj komadić vilenjačke pogačice za putovanje već je bio pojeo i sad mu je trebalo smirenje.

Ostali su znali vilenjačke navade i nisu ih ometali. Vilenjaci nisu od ljudi bili ni bolji ni gori. Samo nešto drugačiji.

Klerso je glasno prepričavao zgode iz druidskog svetog luga.

-Znate da smo Nagdar i ja pokušavali prebrojati druidove rendžere! Ha ha to je bilo zabavno! - …I Nagdar se smješkao …

-Kaže on…pokaza prstom Klerso na prijatelja… Eno ih tri! Ja gledam… i ne vidim nikoga! Pitam ja njega : pa dobro gromova mu i munja, pa gdje su? On će meni: Pa tu pred tobom! Ha ha ha!

Kad sam se bolje zagledao na pet koraka od mene stoji šiljouhi i smješka se. – Veseli smjeh odzvanjao je udolinom.

Klerso je već trgao zubima vrele komade mesa praveći grimasu od dodira vrućeg jela s usnama. Glasno je srkao zrak da ohladi opečeni jezik.

-Ajoj! Vrelo je! – Nagdar se zagrcnuo od smijeha.

-Tako ti i treba halapljiva beštijo! Da možeš i konja bi pojeo. Uvijek praviš istu grešku od kad te znam. – Na Klersovom licu se miješao izraz boli i smijeha. –Gade, pa što mi nisi rekao da je tako vruće! –

Nagdar odlomi veliki komad kruha i slatko zari zube u njega pa mu punih usta reče šireći ruke.

-Pa mislio sam da nisi toliko tupav koliko izgledaš!-

To je ponovo izazvalo salve smijeha pa se čak i ozbiljni Mumba nasmijao a Elohir se probudio iz svog kontroliranog drijemeža s širokim osmijehom na usnama. Nije volio što Klerso vilenjake zove „Šiljouhima“. No to je pripisao njegovoj ljudskoj neozbiljnoj naravi, ali je odlučio oštro ga upozoriti ako se to više ponovi.

Varduna se smijala čudno i neobično. Štektala je kao lisica. Sad su i drugi primjetili kako je nikad prije nisu čuli da se smije. Njen divan osmijeh i lijepe duge ruke osvajali su neprimjetno, na drugi pogled. Vargazarin je svoj komad mesa umotao u komad pogače i tako jeo zajedno zalijevajući zalogaje pivom iz mješinice.

Fergara sjedne do njega, kao slučajno, glasno se smijući i komentirajući Klersove šale.

Vargazarin osjeti toplinu njezina bedra koje je bilo tako blizu da ga je skoro dodirivalo i to ga potpuno smete. Osjećao je nešto što prije nije ni primjećivao. Istančana njuha, uhvatio je je njen svježi djevojački miris pomiješan s mirisom lavande i vrijeska i na trenutak osjeti navalu žudnje u grudi i …na još nekim mjestima.

Kad je svrnuo pogled dolje ugleda prorez njezine bluze i lijepo oblikovane čvrste dojke koje su ga mamile kao cvijetovi pčelu koja se pomamila od silnog nektara.

Pokuša prikriti svoje veliko zanimanje za suputnicu, ali ona ga preduhitri i s tonom blagog prijekora zakopča gornji gumb na bluzi i dalje se smješeći vragolasto.

Vargazarin se postidi kao mali dječak, ali ipak muškarac u njemu nije hio ustati i otići. Umjesto toga on se još malo više primakne i sad dodirne Fergarino bedro svojim. Ona se nije bunila. Nije se ni odmakla. Mirno je sjedila državši svoje bedro uz njegovo kao da pokušava kroz njega poslati poruku svoje žudnje bez riječi.

To Vargazarina malo ohrabri i pogled mu dobi onaj topli dobri izraz koji je zahvaljivao. Fergara uhvati taj pogled i samo na trenutak shvati da Vargazarin ima duboke plave oči. Osjećala je da se utapa u njima. Uzme svoj štapić s pečenim mesom i pruži ga Vargazarinu.

-Probaj. – reče dvosmisleno. –On pažljivo zagrize i otkine komadić. Dobro je. Već je pečeno.-

Ona sad otrgne komad prstima i gurne mu u usta kao da hrani psića. On spremno prihvati igru i, kao nehotice, obliže joj prst. Fergara je rzala od smijeha i požude. Nije znala od čega više.

Ponovno otrgne komadić i prinese mu ustima, a on je naglo gricne za prst.

Ju! …cikne ona …ne grizi!

-Eto …kroz smijeh joj reče…sad znaš kako je meni hraniti varga svaki dan.- Pa joj pokaže mnoštvo malih ožiljaka po rukama.

Ostali nisu na njih obraćali pozornost. Svatko je bio zabavljen svojim poslom. Samo su još Klerso i Nagdar brbljali.

Vargazarina oblije val vrućine i nekakve ugode dok je bio u društvu mlade žene. Promatrao ju je iznova kao da je prvi puta vidi.

-Odakle si ti ustvari?- upita ga ona nemogavši skriti urođenu žensku znatiželju.

-Neznam!- odgovori tajanstveno Vargazarin otpuhnuvši plavi pramen kose koji mu je pao preko oka.

Ona se silno začudi …-Kako ne znaš? Pa to bi valjda bila jedina stvar na svijetu koju bi svaki stvor trebao znati!

-U tome i jest moj problem. –Namršti se u nekako tužnoj grimasi i sjenka mu se nadvi nad lice.

-Vjerojatno još moram puno istraživati odakle sam. Bio sam u zarobljeništvu cijelo djetinjstvo i mladost. Bio sam istrgnut iz svoje obitelji, pa je sada tražim. Vjerojatno sam Agedir ili Sagran. To se može zaključiti po tome što sam vidio da najviše sličim Agedirima.-

-To sam i ja primjetila…- Upadne mu u riječ Fergara. …No po govoru i po naglasku neki misle da sam sigurno Sagran-…nastavi on. Mnogo sam puta o tome razmišljao…- Zagrize veliki komad mesa i kruha pa punim ustima promrmlja: - Sad mi se izbor barem smanjio na dvije mogućnosti. No isto tako ostaju neke druge mogućnosti. Možda sam Čuvaš ili Nordisk. S tim da ne poznajem nordijski jezik.- nastavi on svoj monolog porijekla.

-Pa da! -reče druidica...-Mogao bi i Čuvaš biti! Barbari imaju tako snažne ruke i izdržljivost! -

Fergara osjeti duboko suosjećanje i ovlaš mu stavi ruku na koljeno… Vjerujem da ti nije lako. Ako hoćeš ja ću ti pomoći da saznaš odakle si i tko si.-

-Hvala lijepa, - iznenađen odgovori Vargazarin… -To je jako ljubazno od tebe, mada nisam siguran da možeš. Tu stvar, nažalost moram obaviti bez ičije pomoći jer ću samo tako moći biti siguran da sam na pravom putu.-

Sad je i njenu ruku primjetio na svom koljenu koju nije sklonila nakon one rečenice. On prihvati igru i ne učini ništa. Godio mu je njezin dodir i nije imao nikakva razloga prekinuti ga.

Sad i Fergara nastavi jesti, ali dvostruko manjim zalogajima nego on. Jela je nekako ljupko i pristojno. Kao ptica ili vjeverica. Dok je on trgao velike komade i kasnije ih snažno žvakao tako da su mu se mišići vilice napinjali kroz obraz i mljeli hranu kao mlinski kamenovi. Jeo je kao varg. To je napola i bio. Postoji jedan jezik kojeg razumiju sva bića. Na tom jeziku ga je učila majka vučica i trebalo je puno više vremena od par mjeseci među ljudima da svoje naučene navike promijeni. Ipak je Felgara u njemu pronašla nešto prelijepo i toplo ljudsko, mada je njegova životinjska gesta bila tako vidljiva i jaka.

Privukla ga je njegova šutljiva snaga i seljačka bistrina uma, a nadasve dobro srce koje nije ni mogao sakriti pred druidicom.

-Imaš li koga od rodbine?- uporno nastavi ona svoja pitanja.

On odmahne glavom napravivši stanku za dugi gutljaj piva iz mješinice, pa obriše usta rukavom.

-Sjećam se samo oca i brata. – pa ponovno zastane pritisnut nekom neodređenom tugom.

-Majke se nažalost, ne sjećam. Čak ni za oca ni brata nisam siguran da su živi. Dao sam si u zadatak pronaći ih. Žive ili mrtve. Moram to obaviti prije bilo čega drugog jer me ta pitanja razdiru kao neka bolest u kostima koje se nemogu riješiti.-

Fergara mu su sada skroz primakne. Mogao je osjetiti toplinu njenog tijela. Sad ga više nije uzbuđivalo. Sad ga je ta toplina tješila. Želio se zavući joj se u krilo kao mali dječak u majčine skute.

Tako je saznao za dva lica jedne te iste privlačnosti.

Do kraja dana su se odmarali, proučavali karte kraja i izviđali okolicu.

Rano su legli jer su sutra rano namjeravali krenuti u planine. Sad je stražu držao Elohir jer je bio naj odmorniji. Pogledao je prema vargu dok su ostali spavali. I on je bio budan.

To mu ulije dodatnu sigurnost.

-Eto vučino, sad si pas čuvar!- Reče više sebi nego njemu. Varg ga pogleda nezainteresirano i nadmoćno. Zijevnu da mu bljesnu dugi očnjaci i dugi jezik i stavi glavu na čupave prednje šape praveći se da vilenjaka više ne vidi. Osjetljivi vilenjak primjeti omalovažavanje u njegovim gestama.

-Samo se ti pravi pametan! da su druge okolnosti, sad bi u mojoj sobi bio prostirač.-

Varg ga pogleda, diže glavu i spusti uši pokazujući prijeteće očnjake. Zagleda se u vilenjaka zloslutno ne pomaknuviši ni jedan mišić. Njegova tišina bijaše još jezivija nego bilo kakav glas. Nije razumio što mu je stražar rekao, ali je uhvatio vibraciju mržnje u njegovom glasu. Varzi su to mogli činiti vrlo precizno. Položajem tijela i nakostriješenom šijom mu je govorio vrlo razgovijetno-Ne približavaj se!-

Elohir protrne. Nije znao da je ovako strašno ostati nasamo s vargom, iako je već u životu ubio nekoliko.

Na trenutak osjeti strahopoštovanje i lagano se udalji odlučivši ne izazivati ga dalje.

U tom trenutku imao je i više poštovanja prema Vargazarinu shvaćajući koliko je postignuće jahati ovakvog stvora. Gotovo da mu se učinio kao mitski čarobnjak.

Dok je tama ulazila na posljednja osvijetljena mjesta oko vatre, Elohir podigne kapuljaču i čvršće stegne luk u ruci.

-Prokleta zvijer. - protiska kroz zube još pod dojmom vargova oštrog pogleda i prikrivene prijetnje.