KRV NA SNIJEGU
Klerso je jahao na čelu kolone desetorice u družini grabeći prema klisuri visoko u planinama. Bilo je puno hladnije nego u dolini. Tlo je bilo smrzlo a sitni snijeg je padao kovitlajući se na vjetru. Na ovim nižim padinama još je bilo zelenila i nešto kržljava drveća okrenutog prema škiljavom suncu. No, što su se više penjali , to se zelenilo prorjeđivalo i pejzaž je izgledao sve pustije. Gole stijene kao kosti zemlje stršale su kao ljutiti kameni divovi u jurišu. Huk vjetra s planine bio je njihov bojni poklič.
Vargazarin je pratio pogledom sve jahače u skupini odgovorno svjestan zadatka zapovjednika. To još nije nikada činio (... Kao, u ostalom, i mnogo drugih stvari.) pa je bio dvostruko oprezniji i brižljiviji.
pomno je pregledavao opremu i oružje kod svakoga iz skupine. Nekima je i smetala tolika brižnost.
Elohir mu s visoka reče:
- Zar sumnjaš kako sam se pripremio za put kao i mnogo puta prije u mome životu od 120 godina?- posebno naglasivši to stoljeće kao argument težak kao mlinski kamen čovjeku koji je tek devetnaest ljeta. Vargazarin se malo posrami shvativši težinu onoga što mu je vilenjak rekao.
-Ne, ne doista. Samo želim da bude sve uredu do odredišta i nazad. To je sve. Vilenjak sad malo ublaži svoj stav.
-Pohvalno je od tebe što se toliko skrbiš za ljude, ali ipak: imaj malo više povjerenja u nas. Svi ovdje znaju svoje obveze i zadatke. Pogotovo što nas je učitelj osobno izabrao.-
-To je istina... reče Vargazarin...Možda si u pravu. Trebam vam više vjerovati, ali to neće odagnati moju zabrinutost. Ovo činim prvi put, pa mi je jako stalo da sve bude u redu.-
Vilenjak mu namigne uz osmjeh. -Bit će sve u redu. Ništa ne brini.-
Vargazarin ga zahvalno pogleda i kimne mu glavom u znak pozdrava i odjaše prema čelu kolone.
Varduna ga je pratila u stopu . Njen konj nije pokazivao znakove straha u vargovoj blizini. Varg, osim svog jakog vonja, nije pokazivao nikakve prijeteće ni agresivne znakove, pa su se i konji malo opustili. U stvari njemu je godilo veliko društvo. Podsjećalo ga je na život u čoporu koji je toliko volio. Njegov gospodar, planinska prostranstva dobra hrana i obilje vode bilo je sav njegov svijet. Nije ga htio ničim poremetiti.
Na prijevoju, Kelso digne ruku i malo prejako potegnu uzde konja koji se propne. Bio je to znak upozorenja.
Vargazarin pojuri naprijed do prethodnice.
-Što je Klerso?- upita Vargazarin.
-Pogledaj!- on pokaza rukom na malu udolinu sa strašnim prizorom.
Zemlja je bila posuta ljudskim leševima. Čuo se strašan jauk žene i plač djeteta. Cijela družina pojuri dolje. Stadoše na pedeset koraka a Vargazarin skoči iz sedla s mačem u ruci ogledajući se lijevo i desno i pregledavajući leševe da vidi jeli koji daje znake života.
Bili su to Muri. Divlje ljudsko pleme koje je krstarilo prostranstvima u nomadskom načinu života stalno u potrazi za vodom, hranom i skloništem.
On priđe uplašenoj ženi koja je na grudima stezala dijete. Kad joj se primakao ona se počne odmicati u smrtnom strahu, možda ne za sebe koliko za dijete koje je okretala na drugu stranu želeći ga zaštititi od naoružanih došljaka.
Vargazarin prepozna taj silni strah i shvati da u ruci ima isukan mač.
-Pst, dobro je, sad je sve u redu neće ti nitko nauditi.- Žena vrisnu kad vidje da joj se približava varg. Vargazarin ga oštro zaustavi o okrenu od žene. -Evo, neći ti on ništa. Što se ovdje dogodilo?
-Aguapa namas, aguapa, ai!- poče žena brzo govoriti i iz nje provali bujica nepoznatih riječi uz jako gestikuliranje rukama i mišićima lica.
Vargazarin se ustade iz čučnja i okrene se prema svojoj skupini. -Zna li netko ovaj jezik?-
Jurgarson sjaši i vodeći konja za povodac, priđe ženi. Skine brončanu kacigu da joj izgleda manje strašno.
-Kaamu deigo?[1] -Upita Jurgarson ženu na Murskom.
Žena mu je brzo govorila očiju punih suza i dalje stežući dijete.
-Kaže da su ih napali Gnollovi. – okrene se prema Vargazarinu.
-Postavili su im zasjedu i sve se dogodilo u trenu.-
-Pitaj je kamo su otišli .-
Dando mi urgavat?- Upita Jurgarson uplakanu ženu.
-Jut, jut![2]- Reče nesretnica pokazujući rukom na sjever.
Jurgarson se okrene i zausti da prevede, ali ga Klerso preduhitri.
-Da . To smo i mi razumjeli.-
Fergara je, puna brige i suosjećanja prišla ženi.
-Pitaj je je li ranjena ona ili dijete.-
Jurgarson je upita, a žena na trenutak zastade ne vjerujući strancima. Jurgarson je blagim riječima ohrabri.
Ona mu nešto reče i poče snažno mrdati glavom, kao da nešto nikako ne želi.
-Rekla je da se odmaknemo svi osim vidarice.-
Fergara skine svoju torbu s ramena.
-Čuli ste je odmaknite se dalje. Sigurno se stidi.-
To je bilo istina. Zakoni njenog plemena nalažu da ne smije otkrivati golu put neznancima.
Oni se odmaknuše pregledavajući poginule. Bili su to mlađi muškarci. Ratnici išarani tetovažama i plemenskim bojama. Ukupno osam mrtvih . Imali su strašne rane i dosta odsječenih udova . Bili su strašno unakaženi i krvi je bilo posvuda.
-Tko je ovo mogao napraviti?- U šoku upita Jorik sav zgađen i uznemiren.
Vargazarin upita nakon kratke stanke –Što su to Gnollovi?-
-Varduna se u čudu okrene prema njemu …-Ti ne znaš!?-
-Ne. Iskreno, nikad nisam ni čuo za njih.- odgovori Vargazarin.
-Mumba pokrije jedno truplo prašnjavim ogrtačem.
-Gnollovi su zvijeri. Hodaju na dvije noge i imaju ruke kao mi, ali imaju glave slične hijenama ili vukovima i šakalima. Imaju neku primitivni inteligenciju i jezik ali su po svemu stvorenja iz samog pakla. U mojoj zemlji smo ih skoro istrijebili, pa su pobjegli ovamo, na sjever. Isprva su ovdje mislili da su vukodlaci, ali su vremenom uvidjeli razlike. Oni nemajuvukodlačke nadnaravne moći. Ne pretvaraju se u vukodlake na mjesečini, nego se takvi okote.-
Brzo polije ruke vodom iz mješinice sa sedla bojeći se zaraze jer su trupla jako zaudarala.
Za to vrijeme Fergara je oprala i previla ranu na bedru mlade žene. Privijajući joj svježe listove neke biljke koja je dezinficirala ranu i ublažavala bolove. Sad, na drugi pogled, uočiše lijepe crte lica i zdravu građu tijela s dugim nogama. Imala je duboke smeđe oči oivičene crni obrvama podebljane čađom.
Ponovo joj priđe Jurgarson postavljajući joj pitanja, a ona je nevoljko odgovarala shrvana bolom i užasom koji je netom proživjela.
On ju je umirivao i ohrabrivao blagim riječima njenog jezika koji je lijepo zvučao kad ih on izgovara.
Iako su ljudi iz kraljevstva gotovo uvijek ratovali s Murima, napose zbog njihovih silnih pljački stoke, sad nisu mogli ostaviti unesrećenu ženu na milost i nemilost zvijerima i surovoj planini. U ovim uvjetima bez njihove pomoći bila bi osuđena na smrt. Ona i dijete.
Mumba skupi drva i založi vatru dok su drugi odvukli poginule pod jednu stijenu i pokrili ih njihovom krvavom odjećom. Varduna je skupljala njihove razbacane stvari i oštećeno oružje jer su, izgleda ono što je bilo imalo bolje, Gnollovi ponijeli sa sobom.
Jurgarson priđe Vargazarinu oko kojeg su bili Klerso i Elohir.
-Žena kaže da se zove Kalisa. Bili su u lovu na divokoze jer im je preko zime ponestalo mesa pa su morali obnoviti zalihe. Ona je obrađivala meso koje ratnici ulove jer to muškarci ne rade, a dijete je morala nositi sa sobom jer ga nije imala kome ostaviti na čuvanje. Njihov logor dolje je pet vrsta odavde prema istoku. Ima ih pedesetak. Kaže da u logoru ima još četrnaest ratnika.-
Svi su ga napeto slušali.
-Zašto su ih napali?- Upita Elohir.
Jurgarson obrisa znoj s čela.
-To je nisam pitao. Sad ću. – i ponovo čučne pored ranjene žene. Vrati se za nekoliko trenutaka.
-Kaže da su vidjeli njihov tovar pokriven kožama, pa su mislili da nosimo patuljačko oružje. Kad su vidjeli da oružja nema poludjeli su i onda se dogodilo ono najgore. Kaže da se ona pravila mrtva a djetetu je stisnula usta da ne plače.-
Strahota!- Uzdahnu Varduna iskreno dirnuta ljutskom patnjom.
Vargazarin je već smišljao što će učiniti.
-Oni traže našu robu. Ne znam kako su saznali, ali im je namjera očita. Moramo ih stići i pobiti. Pogotovo zbog ovoga što su napravili.- pokaza rukom na leševe murskih lovaca.
-Idi pitaj ju koliko je bilo napadača.- Reče Jurgarsonu i on ode do ranjenice.
-Kaže da ih je bilo oko dvadeset.-
Vargazarin u trenu donese odluku.
-Idemo za njima. Mi smo u sedlima , a oni su pješice.-
Pritegnu remen o pojasu i namjesti opremu na vargu. Uzjaši i pođe prema sjeveru čvrsto stežući štit i uzde u ljevici.
-Fergara! Ti i Jurgarson se pobrinite da žena dođe do njihovog logora. Ako ne dođemo do zalaska sunca krenite za nama.-
Fergara mu kimne glavom. Jurgarson je bio malo razočaran što neće moći u potjeru nego mora glumiti dadilju, ali bez pogovora mahne rukom zapovjedniku misije i pođe ugrijati vodu za ranu.
Fergara ustade i viknu:
-Čuvaj se!- No njen glas je zatomio topot kopita osam srditih jahača koji su odjurili prema sjeveru u potjeru za ubojicama i pljačkašima. Da ju je čuo, osjetio u njenom glasu duboku zabrinutost za njega osobno. Nije to bila samo prijateljska briga. U tom poviku bilo je nešto od one strepnje zaljubljenih koji se rastaju i kad im razdvajanje teško pada. To nitko nije ni primjetio. Pa se Fergara vrati ranjenici i njenom djetetu.
-Jeli uzavrela voda?- upita Jurgarsona nagnutog nad lonac na vatri.
-Sad će. Samo što nije.-
-Gdje si naučio Murski jezik? -upita Fergara Nordiskog ratnika. On se nasmije i nastavi ložiti vatru. -Kad sam bio mali, imali smo robinju murkinju koja me je čuvala. Ona nije mogla imati djece pa me je jako zavoljela. U jednom trenutki Nordiskim se skoro nisam ni služio. Otac je bio jako ljut pa sam s njm potajice razgovarao na njenom jeziku. Čudno!... reče Jurgarson...- Odmah sam se sjetio svega, iako ga nisam govorio barem deset godina.-
Osam srditih jahača grabilo je uzagrepce uz guduru šibani oštrim iglicama smrekovine kroz koju su jahali. Varg je nepogrješivo slijedio trag mirisa Gnollova koji je bio pomiješan s mirisom krvi njihovih žrtava s neopranih ruku.
Gnollovi su znatno krupniji od ljudi. Zli i podmukli. Time vrlo opasni protivnici svakome.
Koristili su se sjekirama i mačetama, poznavali su oklop i štit. Poneki je nosio i kacigu , a skoro svi – praćke.
Osim oružja imali su jake kandže i vučije čeljusti jakog ugriza.
No mladi progonitelji nisu imali straha.
Nakon sat jahanja iza jednog prijevoja izbiše na strminu i ugledaše razbojnike kako grabe prema Karak-Zirnu. Gradu patuljaka ukopanom u srce planine.
-Za njima! – viknu Vargazarin …
-Udri žestoko! Hija!- Isukaše mačeve i poletješe za Gnollovima.
Isprva među razbojnicima nasta metež i kolebanje, ali se brzo središe i uz strašne krike i tuljene vučijeg čopora potegnuše oružja i pojuriše u kreševo.
Sraz je bio strašan.
Odmah frknu par vukolikih glava. Varg je uz urlik i krvavih očiju i bijelih iskešenih očnjaka srnuo na prvu žrtvu na koju je naletio i tako ga strašno počeo trgati da se Vargazarin prvi put iskreno uplašio i skoro pao iz sedla. Varg ga je bacao kao krpenu lutku dok je krv štrcala. Kad se stabilizirao, pritegne uzde da mirnije siđe. Prebaci jednu nogu i samo blago spuzne na zemlju. –Sad na njih! Trgaj ih! – bez milosti naredi krotitelj vukova svome monstruoznom prijatelju.
Drugi su već bili do lakata u krvi i borbi. Ljuto sječivo je paralo krzno i kožnate oklope Gnollova dok su ovi uzvraćali istom mjerom.
Vargazarin jednom Gnollu odbije snažan udarac i izbaci ga iz ravnoteže . Zvijer mu otkri nezaštićeni bok i on iskoristi priliku i zari mu mač duboko u slabine. Zvijer glasno skiknu i stropošta se na zaleđenu zemlju.
Mumba i Nagdar su jednog krupnog razbojnika stjerali u kut između dviju stijena dok je ovaj instinktom ranjene zvijeri razmahivao zahrđalom mačetom pokušavši dokopati im se vratova strašno režeći i keseći duge slinave očnjake. Mumba skoči i u letu mu zada udarac u sljepoočnicu golom šakom tako jako kao da ga je udario malj. Gnoll zatetura i u padu očajnički zamahne i razdere mačetom Nagdaru ruku. Ovaj vrisne od bijesa i boli i stisnutih zuba ga počne nemilice sjeći. Uskoro se zauvijek smirio. Nagdar ga je bo vrhom mača nekoliko puta kao da ne vjeruje da je mrtav. Mumba ga uhvati za ruku i okrene prema drugim razbojnicima koji su preostali. Elohir ih je u prvom naletu poskidao trojicu svojim lukom i čeličnim strijelama, pa skočio s konja oboružan mačem i drevnom vilenjačkom vještinom bliske borbe. Ubio je još jednoga gnolla glasno i jarosno kriknuvši u pobjedničkom zanosu munjevito se okrenuvši prema drugima.
Snijeg je padao sve jače, a kraljevi bojovnici udarali sve žešće. Uskoro se broj Gnollova prepolovi.
Sad se krkljanac rasčistio. Gnolovi su se povlačili svejednako okrenuta oružja u pravcu napadača.
Varduna ih je nemilosrdno skidala jednog po jednog samostrijelom iz daljine. Činila je to s konja, mirne ruke i oka preko svojih suboraca, a gnollovi, bijesni, nisu mogli do
nje doprijeti.
Kad im je Varg prišao s boka i kao demon smrti uletio u uzdrmane redove, srčanost im se potpuno izgubi i prevaga bitke prijeđe na stranu Vargazarinovih boraca.
Nasta nemilosrdno klanje i smrt zapleše svoj makabrijski ples. Sve to u kratkom vremenu ni jedan Gnoll više nije stajao uspravno.
Kratki, ali žestoki okršaj bio je gotov. Nakratko nasta muk. Čuo se samo stravični zvuk iz Vargova grla još uvijek razdražen krvlju i borbom.
Vargazarin na brzinu prebroji svoje borce. Kad vidje da su svi tu uskliknu:
-Pobjeda!- digavši visoko mač niz koji se sljevala krv pomješana s pahuljama snijega.
Mumba je imao veliku kvrgu na glavi od udarca kijačom.
Demijan je imao veliku ranu na nozi, a Nagdar je imao rasječenu podlakticu iz koje je jako krvarilo.
Klerso je ostao bez konja kojeg mu je u posljednjem trzaju rasporio umirući Gnoll.
Ali svi su bili tu. Bili su živi. Bili su pobjednici.
Njihovi povici orili su se planinama nošeni jekom. Nije ih mogao u ovoj pustoši nitko čuti osim samih bogova koji su gustim snijegom častili pobjednike.
Sad je Varduna preuzela ulogu vidarice i previla rane suborcima. Klerso je tužno skinuo svoju opremu s mrtvog konja.
-Zbogom prijatelju- reče. –Nadam se da postoji neki konjski raj. Tamo si bogme, zaslužio otići-
Mrtvo konjsko oko zurilo je u sivo nebo dok mu je tanki mlaz krvi istjecao iz gubice.
Tek kad se sve smirilo Vargazarin pregleda varga, detaljno, od glave do repa tražeći neku ranu. Bio je zadovoljan. Varg je bio umoran, ali neozlijeđen. Snažno ga zagrli prošaptavši:
-Moja junačino. Dobro si im pokazao!- Pa ga počeše iza uha točno tamo gdje je volio . U trenu se strašni div pretvori u malo štene koje se mazi i zacvili kao da mu je dva mjeseca. Svi se okrenuše prema njima i dalje začuđeni misterijom koja prati Vargazarina i njegova varga. Tada svi osjetiše strahopoštovanje prema snazi i vještini koju nisu mogli ni sanjati. Tada su vidjeli što čini usklađenost Vargazarina sa svojim golemim vukom i znali su da će njih dvojica zasigurno ući u legende jer im je to namjenila sudbina. O njima će bardovi pjevati pjesme u tamnim krčmama a skaldovi skladati sage uz logorske vatre.
Nitko od njih nije znao da im je ovo tek jedna od prvih zajedničkih borbi i da su oni tek odvažni početnici.
Uskoro se vratiše na ono poprište pogibije Murskih lovaca. Jurgarson je mrtve pokopao tek u plitke grobove prekrivši ih hrpama kamenja. Fergara je bila odvela ženu i dijete u murski logor. Vraćala se u pratnji šamana i tri ratnika.
Šaman je bio starac odlučna pogleda i lica izboranog kao hrastova kora. Bilo je nekog visokog dostojanstva i životne mudrosti u tom licu.
Ratnici su bili nervozni. Pregledali su detaljno okolinu tražeći amulete koji su otpali s mrtvih ratnika.
Tek dvadesetak koraka dalje vargazarin je zapovijedio napraviti privremeni tabor s ognjištem da ugriju promrzle udove i ponovo nahrane životinje.
Dok su drugi odmarali i pili pivo, Vargazarin je pokušao uspostaviti komunikaciju sa starcem.
Njegova kvrgava šaka obojana crvenim zemljanim okerom uperi prst u Vargazarina...
-Deido daam du masat? Iggaman ish tu Varah.[3] - reče starac pa se okrene Jurgarsonu očima mu dajući znak da prevede.
Ja sam Vargazarin. Zapovijednik sam. našli smo tvoje ljude i kaznili njihove ubojice. Nadam se da nismo prekršili vaše običaje što smo ih sahranili?-
Jurgarson mu prevede. Starac je bio oslonjen na dugo kvrgavo koplje s malom kuninom lubanjom i perjem odmah ispod bodila. bio je vrlo smiren. Pažljivo je slušao Nordijca, a onda se ponovo okrene Vargazarinu i duboko se nakloni. To je bio onaj univerzalni jezik koje je svako biće razumjelo. Vargazarin mu odgovori naklonom.
Starac reče još jednu dugu melodičnu, skoro otpjevanu rečenicu koja je zvučala kao molitva.
Jurgarson je prevede:- Kaže da si časno postupio, mada nisi znao pogrebne običaje Mura. Duhovi njegovih ratnika neće zalutati jer ih je ispratila krv i osveta. U Sunčevom lovištu oni su sada mirni i zadovoljni zahvaljujući tebi.
Starac polako priđe grobovima i po svakom pospe crveni oker pjevajući tužaljku. Živi ratnici Mura mirno su stajali s oružjem u ruci i dalje šuteći. Vargazarin vidje njihovu duboku pomirenost sa smrću, i to ga malo iznenadi. Imao je drugačije mišljenje o divljacima. Sad je shvatio da imaju svoje duboke i drevne običaje, lijep i razvijen jezik. Duhovni život, čak i pravila lijepog ponašanja, dok su na bojnom polju nemilosrdne ubojice. Čak ponekad i ljudožderi!
Vargove reakcije su Vargazarinu bile, nekako najbolji indikator situacije. On se okrene prema njemu da vidi kako se ovaj ponaša. Varg je netremice motrio šamana ali je bio miran i mahao je repom.
kad je šaman završio molitvu, priđe Jurgarsonu i objesi mu mali kameni amulet oko vrata. Sličan takav, samo od zelenog kamena objesi oko vrata Vargazarinu. Nakloni se ponovo i polako, bez pozdrava nestane u šikari i stjenju praćen svojim ratnicima.
-Da čujem ... -reče Vargazarin...-Što smo to dobili? - upita Jurgarsona.
-Nećeš vjerovati!: ja sam dobio titulu "Prijatelja Velikog Medvjeda" a ti si "Osvetnik mrtvih". Veliki medvjed je totem njihova plemena. Osvetnik mrtvih je jedna od najvećih počasti nekome izvan plemena. To je kao na našem dvoru glavni bijeli mag, savjetnik kralja Dobromira. To je vrlo moćan amulet. Ne bih se čudio da ima neke tajne moći-
Vargazarin je bio ponosan. Toliko stvari i toliko zanimljivih ljudi upoznao je samo tijekom tri dana. Više nego u njegovom cijelom životu! Slučaj je tako htio da je od svakoga po nešto dobio. stisne u džepu mjedenu britvicu koju mu je poklonio Hanami i zadovoljno se nasmije. Opipa bradu koja je već bockala.
-Sad bih se konačno, mogao i obrijati. Imali još tog piva ili ste sve popili bez mene?- Upita suputnike i sjede s njima u topli krug oko vatre.
Fergara je imala pune ruke posla s ranjenima, ali im rane nisu bile teške, pa su svi bili dobro raspoloženi.
Sad su osjećali, više nego prije povezanost i zajedničku sudbinu. Učinili su nešto važno. To su napravili ispravno i Vargazarinov autoritet vođe rastao je sve više.
-Sad vidim -...reče Elohir...- zašto je baš tebe izabrao učitelj za zapovjednika skupine!-
-Još ne znam jeli ispravno odlučio -...nasmije se Vargazarin mrdajući glavom. Fergara ga je gledala sa sve više zatomljenog žara i oči su joj krijesile željom. Dođe sjesti kraj njega onako kao jučer dodirujući mu koljeno. Varduna je hladno pogleda jasno čitajući znakove ženskog jezika. Fergara uhvati njezin pogled, ali ga izdrži i odgovori joj istim takvim pokazujući svoju duhovnu moć otpora čarobnici koju je, u najmanju ruku, smatrala sebi ravnom.
Demijan je stiskao svoju ranu na nozi mršteći se. Fergara mu je zašila ranu i pažljivo je isprala i previla da se ne zagadi.
Klerso je grijao promrzle prste na vatri i uvuče glavu dublje u vuneni ovratnik surke. -Ali me je naš prijatelj Nordisk oduševio svojim znanjem stranih jezika! - reče ...-Stvarno, gdje si naučio murski?-
-Već sam pričao Fergari. Dadilja mi je bila Murkinja.-
-Ah, da ...-podrugljivo , ali i optužujuće dobaci Jorik...- Vi još imate robove!-
-Sesla nije bila moja robinja. Nego robinja moga oca. Ja nikada nisam imao, niti želim imati roba. Osim toga ,Sesla mi je bila druga majka. Od nje sam dobio topline i ljubavi kao malo koje dijete. -
-Znam kako joj je bilo...- ubaci se u razgovor Vargazarin . -....i ja sam bio rob.- Varduna je jela veliku žutu jabuku naslonjena na prtljagu prekrivenu pokrivačem.
-I kod nas u Nardu ima robova. Na dvoru ih ima po pet na svakog slobodnjaka. Zato je Nard najbogatije carstvo na jugu. Naraslo je na besplatnoj radnoj snazi.-
Vilenjaci su se tome iskreno čudili. Njihov duh slobode i časti nije mogao ni zamisliti da neko inteligentno biće posjeduješ kao životinju. Jako su to osuđivali, ali su znali da ništa ne mogu promijeniti. Poznavali su ljudski rod i njegovu neutaživu želju da nekome vladaju, upravljaju i zapovijedaju.
Onaj koji je postigao visoki položaju vilenjačkom društvu, to je mogao postići samo svojim iznimnim djelima i zaslugama. Gotovo naporedo s utjecajem išlo je i golemo poštovanje cijelog društva. Nitko visoki položaj kod njih nikada nije izborio golom silom. Moć je izvirala iz stoljetne mudrosti i pravednosti. Požrtvovnih i velikih dijela o kojima pjevaju pjesme.
Ako je ikada itko među ljudima postigao divljenje i naklonost vilenjaka , sigurno je to u potpunosti i zaslužio.
Ponovno su prostrli vreće za spavanje uz vatru. Vargazarin je odlučio da će ovdje noćiti, jer su dobar dio dana izgubili ganjajući Gnollove. Polazak je sutra s prvim zrakama sunca.
Noću je napadao snijeg.
Ujutro se razdanilo nešto prije zbog odbljeska snijega vidljivost je bila odlična. U kotlini se spustila magla. Kako su odmicali uz leđa planine onako je i magla ostajala za njima.
Imali su još dobra dva dana jahanja. Išli su nešto sporije zbog gubitka jednog konja. Klerso je prebacio sedlo na tovarnog konja, a opremu s njega ravnomjerno su rasporedili svima.
Na prvoj zaravni nađoše darove koje su im ostavili Muri. Bilo je to meso divokoze umotano u tri kože i manja košara puna voća i plodova.
Iznenađeni, ali zahvalni pokupiše to i nastaviše uzbrdo. Zalihe svježeg mesa uvijek dobro dođu. (pogotovo kad morate hraniti nekoga kao što je varg!)
Nakon još jednog visokog i strmog prijevoja u daljini na jedno tri vrste ugledaše obrise grada. Ukopan u stijeni izgledao je monumentalno. Njegove lijepe i pravilne linije hvalile su vrijedne patuljačke majstore iz davnina kao nijemi svjedok mijenjanja lica Starog Svijeta.
Ovaj vidljivi dio bio je kao vrh sante leda koji samo nagovještava punu veličinu i sjaj grada ispod površine. Ispod zemlje.
Kad su se počeli spuštati na prostrani plato pred njih u susret izađoše patuljački rendžeri uvijek budni i oprezni ljubomorno čuvajući svoj grad-dragulj u utrobi planine. Kad se zna da je Karak-Zirn jedan od najvećih rudnika dijamanata na svijetu, onda je njihov oprez bio potpuno opravdan.
Ispred kapije su morali predati svo oružje i ostaviti životinje. One i oružje nisu mogli unutar zidina po strogim, više stoljećima starim, propisima kojih su se svi, bez iznimaka pridržavali.
Kad su ušlu u prvu utvrdu bijahu iznenađeni jačinom i opremljenošću gradske straže. Bijahu to maleni, ali gordi i moćni ratnici čvršći od stijena na kojima žive. Nosili su lijepe kacige urešene zlatnim zmajevima i oklope od čistog mitrila koji je sjao kao sunce u zimsko jutro svojim očaravajućim sjajem ni srebra, ni zlata a čvrstoćom tri puta jačom od čelika.. Svi gardisti su nosili bijele rukavice od fine kunovine a brade su im sezale gotovo do gležanja ukrašene nakitom i dragim kamenjem. Na njihovim sjekirama i bojnim čekićima nije bilo centimetra koji nije bio izrezbaren i ukrašen isprepletenim mitskim životinjama koje se bore.
Cijela družina promatrala ih je s velikim zanimanjem.Samo su se vilenjaci malo nelagodno osjećali u patuljačkom društvu, no to nisu pokazivali .
Gardisti to primjetiše pa ih obli val taštine. Nekako su se još više šepurili u svojim opremama pokazujući svima svoju izvrsnost. No uistinu, samo rijetki i nepobjedivi patuljački ratnici imali su tu privilegiju služiti gradsku stražu Karak-Zirna. Gotovo da nije postojale časnije službe za jednog patuljka kao što je ova.
Dočeka ih zapovjednik straže ljubazno im nudeći jelo i piće u dugačkom holu s isto tako dugačkim niskim stolom za kojim je bilo svakakvog svijeta. Uglavnom patuljaka iz svih krajeva, što se vidjelo po njihovoj odjeći i boji puti, ali i ljudskih i vilenjačkih trgovaca dragocijenim kamenjem.
On je imao informacije o njihovom dolasku i stroge naputke što mu je činiti. Do kralja i središta grada nisu imali ni izgleda doći!
uskoro se oformila kolona natovarenih mazgi i trideset patuljačkih rendžera pratnje. S njima je išlo i nekoliko majstora kovača i oružara kao ispomoć kraljevoj vojsci koju je kralj patuljaka Senardin Hladnoglav I obećao Sagranijskom kralju za rat. Tako su se produbljivale i učvršćivale političke i prijateljske veze. Između ljudi i patuljaka one postoje stoljećima. Ne bez uzajamne koristi.
Načelu patuljačke kolone stajao je Tove.
Na glavi je nosio kacigu s krilima i to je svima odmah privuklo pozornost. Bio je visok oko četiri lakta i pet palaca i gotovo isti toliko širok. Kosu je pleo u pletenice mišje sive boje s istom takvom bradom i brkovima koji su mu potpuno skrivali usta, ali nisu mogli zadržati njegov prodorni glas i sklonost verbalnom izražavanju bez kraja.
Svoj govor obilato je pomagao micanjem gustih sivih obrva koje su stršale i dizale se kao krila ptića koji pokušava poletjeti!
Snažne ruke su mu pomagale u izražavanju osjećaja i naredbi tako da je govorenje na njegov način bilo oblik aktivne tjelovježbe.
Po reakcijama ostalih patuljaka u skupini dalo se zaključiti da Tove doista zna što radi. Sve je radio precizno i rutinski. Vjerojatno je nebrojeno mnogo karavana dragocjenosti otpratio s planine.
Vargazarin je podigao ruku još jedanput provjeravajući da su svi na broju i kolona duga gotovo jednu vrstu krenula je put ravnice.
Sad su put poznavali i mogli su poduzeti posebne mjere sigurnosti na opasnim i strmim mjestima. ponegdje se put sužavao toliko da su mogli proći samo jedan po jedan. Na sreću, nisu izgubili ni jednog čovjeka (ni patuljka!) i ni jednu tovarnu životinju.
Tove je stalno vikao: -Polako, ne žurite nikuda! Sve može čekati! Strpljivo, strpljivo!- i svi su ga slušali. kad su sišli u sigurnije predjele gdje je i put bio širi i sigurniji svi su bili opušteniji i putovanje je bilo ugodno.
Vargazarin je sjahao i pješice išao uz Tovea da mogu razgovarati. jako ga je zanimalo sve u vezi s tajanstvenim i veličanstvenim gradom, a Tove mu je pričao, ne bez ponosa o gradu na dugačko i naširoki i potanko! U priči nisu ni primjetili da je snijeg ostao iza njih i da su sada na golom kamenom putu prošaranom kržljavim grmljem.
Vargazarin je njemu, zauzvrat ispričao događaj s Murima a kasnije i s Gnollovima.
-Te su zvjeri nekako saznale za naš tovar! - Klikne jarosno Tove lupivši snažno šakom u dlan prepun bijesa.
-Ma da znaš da sumnjam kako ih je netko poslao! Muri su im slučajno bili žrtve!-
Vargazarin počne zaključivati u stilu isljednika.
-…Ali oni nisu znali tko vozi tovar oružja! Da su znali, ne bi napali pogrešnu skupinu!-
- Točno!- Toveu oči zasjaše. Obožavao je dobru priču. Pogotovo ako ima misteriozan zaplet.
-Ali..-ponovo mudruje Tove škiljeći na jedno oko značajno dignuvši kažiprst u zrak…
-Ako napadaju Mure, onda nisu u savezu s goblinima i orkovima. Za čiji su džep radili to ja tebe, mladiću pitam!?- Usklikne na kraju zadovoljan svojim briljantnim zaključkom.
_...E to vam, gospodine uistinu ne bih znao reći!- Odgovori Vargazarin šutajući kamenčiće po putu .
Možda postoji neki treći, tajanstveni naručitelj za kojeg još ne znamo!-
-Ma, To ti je sinko, barem lako! - …mudruje Tove…-To je onaj suhi druid šiljouhi iz svetog gaja! Znam ja podlaca! …a gradi se neki svecem! … pa pravednički počne vrtjeti glavom ustobočen na sred ceste. -Uvijek mi je, pravo da ti kažem, bio sumnjiv i mrzak!- zavrti prstom kao da njime buši rupu u zidu.
Vargazarin je branio druida.- Ne znam, gospodine Tove. Druid mi se činio vrlo dobroćudan i dobronamjeran. Da nas je htio ubiti, to je mogao iz potaje još na početku.-
-Pa zar ne shvaćaš, glupo dijete! Tada NISTE imali oružje, a morali ste ga iznijeti iz grada na otvoreno. Onda bi ga on lako ugrabio uz pomoć gnollova. Pa on s njima razgovara kao ja i ti sada!-
Vargazarin stade. Bio je zaprepašten i morao je priznati da je to, vjerojatno istina, sjetivši se kako je razgovarao s Vargom i drugim životinjama.-
-Mrzim što to moram priznati-…reče Vargazarin …ali ste vjerojatno u pravu! Gospodine Tove.-
Pa jasno da sam u pravu - Tove je širio ruke i mrdao bijelim obrvama. jako ga je zabavljalo riješavati zagonetke pa mu je ovo godilo kao dobro pivo. Pogotovo zato što mu se mjesecima nije ništa događalo. Ovo mu je bila prava poslastica!
-Kod mrtvih gnollova nismo našli nikakav dokaz. Ustvari, da budem iskren: nismo ni tražili ništa određeno. Mislili smo da su tu zasjedu gnollovi sami smislili.-
-Ha ! Gnolovi nešto smislili? Sami? - prasnu Tove opet preglasno.-Pa oni nisu sposobni ispeći jare kako treba, a kamoli da nešto smisle sami! Dragi moj mladiću. Ovaj vaš varg za njih je za njih skolastik[4]!-pokaza rukom na varga a ovaj se trgne zajući da se nešto na njega odnosi i nešto promrmlja pokazujući da mu to nije drago.
-Oni imaju tek toliko mozga da se ne pogade tamo gdje spavaju!-Posprdno je oponašao micanje njuške i mahanje repom. Ostali patuljci su se grohotom smijali gledajući brbljavog Tovea kako glumi Gnolla.
-Ne, moj mladiću. Oni to nisu bili sposobni smisliti!-
-Ovako duboko u teritoriju kraljevstva netko smišlja zavjeru i otimačinu velike količine najboljeg oružja…glasno razmišlja Vargazarin…
-Najboljeg, najboljeg-…Tove mu upadne u riječ …
-…što mu vjerojatno-…nastavi mladić…- treba za naoružavanje velike vojne skupine. Što li taj namjerava? - Sad je Vargazarin bio iskreno zabrinut. Ogledao se nervozno po planinskim vrhovima uokolo imajući neki neodređeni osjećaj da ih netko stalno prati. mada još nije bio siguran da je to druid.
-Ovaj slučaj ću morati prijaviti, a dvojim kako ga objasniti knezu!-
-Bilo kako bilo!- …reče Tove…-sad nas se ne može iznenaditi! samo te upozoravam: Otvori četvore oči kad budeš prolazio kroz Sveti gaj! S tim podlacem sam ja već imao okršaj kad smo išli po drva!-
Vargazarin se sjeti što mu je druid pričao o patuljcima. No nikako nije mogao prihvatiti da mu je onaj vilenjak pripremio klopku. Ipak je on u ovim finim nijansama života bio apsolutni početnik!
-Gospodine Tove?-
-Molim ,sinko?-
- Kako da otvorim "Četvore oči"?-
Smijeh se orio gorama. Patuljci su se grohotom smijali. Ne podlo ismijavajući ga, nego onako veselo i zdravo.
I Tove se smijao… -To ti je, sinko, uzrečica! Nešto što ti naglašava da trebaš biti dvostruko oprezniji nego inače!-
-Aha!- sad je i Vargazarin shvatio zašto se smiju pa i on prihvati šalu na svoj račun. taj izraz nikad nije prije čuo, ali je odmah shvatio što znači.
-Znate, gospodine. Ima još tisuće stvari koje moram naučiti. - Tove je bio dirnut. Vidio je pred sobom ljudeskaru od šest stopa koji jaši strašnog varga sa dušom malog dječaka i svakog trena mu je postajao sve draži.
-Znaš, mladiću. Mislim da si predodređen za velika djela. No samo će vrijeme pokazati jesam li bio u pravu.-
-Zaista tako mislite, gospodine?- iskreno upita mladić.
-Nikada u životu nisam izrekao ono što ne mislim. - reče mu patuljak i pritegne pojas koji je na mazgi bio otpustio.
No comments:
Post a Comment