DIO TREĆI _ THIRD PART

GRAD

Šuljalo se proljeće.

Snijeg je kopnio i s planina su krenule bujice niz strme i bučne gorske vododerine i potoke. Vrbaci u dolinama su oživjeli jatima ptica a toplina je istiskivala hladnoću. Zemlja je mirisala. Agedirska, uredno obrađena polja isparavala su se na prvom suncu oslobađajući se okova mraza. Svugdje se osjećao novi život.

Vargazarin je bio preplavljen osjećajem ugode i olakšanja. Nemirni njegov duh stalno ga je tjerao stjecati nova znanja koja je propustio. (A propustio je mnogo toga!) Učio je pisati i čitati. Isprva teško i nezgrapno, no kako je bi uporan i strpljiv, brzo je savladavao magiju bilježenja riječi i s tom novom vještinom bio je potpuno zaokupljen. Rado je pokazivao svoga Varga znatiželjnicima iako ga je čuvao od uznemiravanja.

-Ljudi i Varzi jednostavno ne idu zajedno!- pomisli gledajući prestravljena lica djece dok su im roditelji govorili:

- Eto vidiš, to će doći po tebe ako ne budeš dobar! –

-ali mama!- kroz suze odgovori uplašeni dječak...

- stvarno ću biti jako, jako dobar!

_I bolje ti je...- odgovori mu mati.

.-Idemo sad.-

Vargazarinu je bilo iskreno žao nevine dječice u čije se nježne duše zauvijek uvukao strah kojeg je i sam iskusio u njihovoj dobi.

On je ljudima pokušavao objasniti pravu prirodu Varga ali nikoga, kako je i sam kasnije shvatio, nije uspio uvjeriti.

Ulrik mu je bio dobar domaćin. Čak i nešto ljubazniji nego što je inače. Valjda zato što je znao što je sve mladić prošao u goblinskom zarobljeništvu, pa se trudio da mu to nekako nadoknadi. Dugo su večerima razgovaralio u obliku pitanja i odgovora. Naime, mladić ga je stalno zasipao bujicom naj različitijih pitanja na koja je Ulrik strpljivo i iscrpno odgovarao. Vjerojatno je pridonijelo i to što se Ulrik zbog prirode svoga posla nije ženio, a oduvijek je maštao da ima sina kojem će prenijeti svoja znanja i iskustvo. Ovaj mu se mladić nekako baš zbog toga svidio i jako se trudio da mu udovolji. Kako je kao zapovjednik, cijelu službu odgajao i učio novake, ovo je radio jako dobro!

Svaki drugi dan, kad Ulrik nije bio na dužnosti, išli su loviti ptice, zečeve i drugu raznovrsnu divljač koje je u Agedirskim šumama bilo u izobilju. To je i za Varga bilo posebno zadovoljstvo. On je bio u svom „elementu“ i kao da je zaboravljao „prijeteće“ prisustvo čovjeka. Samo bi povremeno zastao i osluškivao daleke zvukove zavijanja vukova u gorama koji su ga, otamo negdje, dozivali. On bi samo sjetno zacvilio i podvijao rep. Vargazarin je već dobro poznavao vučje geste i bilo mu ga je pomalo žao.

-E, tako sam i ja prijatelju, patio za svojima....Ne brini naviknut ćeš se...-

Varg bi skrenuo pogled grizući nogu praveći se da ga grizu buhe, a zapravo, nije mogao podnijeti prodornost ljudskog pogleda. Pa ipak, ovom čovjeku je vjerovao više od svih drugih. On mu je donosio hranu, o njemu se brinuo i nikada od njega nije osjetio prijetnju. Bilo mu je i zabavno s njim u lovu. Vjerojatno ga je već držao jednim od svojih.

Dobar im ulov bijaše tog dana. Ulovili su četiri debela zeca i srnu. Bit će to bogata gozba!

(Agedirski uljuđeni običaji nalažu da se smije loviti samo onoliko koliko se može pojesti. Pomore divljači i masovne lovove iz sporta nisu tolerirali nikome, pa čak ni knezu! To je jednostavno bilo pitanje viteštva i dobrog odgoja.) Osim toga, Druidi[1] i vilenjaci koji čuvaju šumu prate svaki ljudski korak izvan naselja u divljini uvijek spremni intervenirati kad netko pretjera.

Dok su se spuštali niz šumsku vododerinu kroz granje se probijala crvena svjetlost popodnevnog sunca. Cijela šuma mirisala je svježinom, a mirisi trava miješali su se s mirisima prvog proljetnog cvijeća.

Ulrik skrene kraj jedne uspravne stijene obrasle bršljanom. Ta mu je stijena bila orijentir u prostoru.

-Ovuda...- reče i uputi se prema zapadu ispod mladih breza koje su tiho šuštale. Tlo je bilo posuto ostacima zime. Krhkim grančicama koje su breze odbacile kao stare vlasi kose. Grančice su krckale pod njihovim nogama, a ispred njih pomaljala se čistina s visokom lipom, tek ozelenjelom.

-Ovuda ćemo poprijeko.-...reče Ulrik ...

-Odrastao sam na ovim proplancima.- pa žustro potjera konja niz blagu padinu prema širokoj ravnici pred sobom.

Vargazarin zastade uživajući u pogledu dok mu je vjetrić milovao lice, a onda požuri da sustigne zapovjednika. Nije mu se približavao na manje od dvadeset metara jer se Ulrikov konj nikada nije navikao na prisustvo golemog vuka. (što mu se i nije moglo zamjeriti!)

Jutro je osvanulo maglovito. Vrane su graktale ponad postaje, a selo u daljini samo se naziralo. Malene kućice pokrivene slamom zgurale se kao uplašene bijele ovce.

Jahači su izašli iz utvrde. Ulrik, Vargazarin i tri agedirska kopljanika. Na jednom od kopalja vijorila se mala trokutasta zastava -plamenac plavozelene boje kneza kojem su išli u pohode.

Kopljanici bijahu stasiti, visoki momci. Pravi graničari. Otvrdnuli na nedaće i težak život na granici u stalnim opasnostima i s uvijek pripravnim oružjem. Vargazarin se s njima osjećao sigurno, iako je morao jahati na pristojnoj udaljenosti zbog vargovog prijetećeg mirisa zvijeri koji je plašio konje.

Uistinu, i njegov jahač je sve više postajao svjestan tog karakterističnog mirisa, to više što je duže spavao u čistoj posteljini.

Sada je već bio i naoružan. Nosio je kratki mač - paloš i drveni okrugli štit s plavozelenim četvorinama okovan željeznim zakovicama. Na grudima je imao tvrdi uštavljeni kožni prsluk optočen pločicama metala. Odlično mu je pristajao.

Projahali su selom, a seljaci koji pošli na polja i u šumu na proljetne radove prijateljski su im mahali. Znali su da je ta postaja zalog njihova opstanka na divljoj granici.

Išli su prema zapadu. Put je krivudao između kamenja i žbunja. počeo se blago penjati u luku prema šumi borova i jela. Kroz šumu su jahali šutke. Vjerojatno još pospani. Šuma je mirisala, a Vargazarin je udisao reski zrak punim plućima.

Nakon desetak vrsta put se jako suzio i vodio je tik ispod litice, a dolje ispod puta bila je strma urvina[2] prekrivena oštrim stijenama. U dolini lijevo od njih vidio je rijeku koja vijuga između velikog oblog kamenja. Probijala se kroz stijenje praveći kaskade i brzace na svom putu prema moru.

Agediri su disciplinirano jahali u koloni jedan za drugim pažljivo održavajući razmak s vukom, a on je već bio potpuno pitom...( i sit, očito, jer na konje nije ni pogledao.) Vargazarin se zabavljao razmišljajući o svome mjestu u ovom svijetu i svidjelo mu se što je vidio. Graničari su ga bezrezervno primili kao suborca. Ispunio je sva njihova očekivanja. Uključio se hrabro u borbu samo s oštrim kolcem, s njima - rame uz rame! Čak je bio i ranjen! (lakše, doduše...) ali je ipak, "prolio krv" štiteći kraljevstvo.

-E, to je već nešto! - pomisli i sjeti se izraza divljenja u očima tih tvrdih ratnika gledajući ga kako vješto barata sedlom i ogromnom zvijeri za koju su očekivali da će ga svakog časa razderati! Čak i raspored u ovoj koloni, na drugom mjestu poslije zapovjednika, činilo ga je ponosnim.

-Dvanaest vrsta[3]...- Reče Ulrik onako, kao za sebe.

-Što gospodine?- ...upita mladić.

-Još dvanaest vrsta do grada. To je još oko sat jahanja. - dobaci zapovjednik i podbode i potjera konja kroz nisko grmlje koje je naraslo na sred puta.

Na ravnini zastanu i uspore detaljno izviđajući okolinu. Jedan kopljanik pođe malo naprijed ogledavajući se pozorno oko sebe i preko svih detalja u daljini. Mahne rukom i ostali krenuše za njim.

Što je, Tuškane?- upita zapovijednik predosjećajući opasnost.

-Ne znam zapovijedniče! Nešto je sumnjivo. Ptice su skroz utihnule.-

odjednom se Varg nakostriješi i tiho zareža a konji se uznemire.

-Kao da su ...ARGHH!- vrisnu vojnik i pade s konja s crnom strijelom u grudima. Iz žbunja iskoče Orci s isukanim mačetama i uz bojni poklič.

-Nazad! Nazad! Tako mi Kroma!- Viknu Ulrik, okrene konja na jug i pojuri. Svi jahači jurnuše za njim. Orkova je bilo toliko da nisu imali mnogo izgleda. Za njima se osu kiša strijela. Jurili su kako bi se dočepali uzbrdice. Pokrivena stijenjem, bila je bolji položaj od otvorenog polja. Za njima su jurili Orci krvavih očiju punih mržnje i gnjeva. Bilo ih je oko trideset.

Kad su se domogli uzvisine, graničari polegnu konje i pograbiše samostrijele obješene o sedla. Vargazarin izvuče mač i uze štit u ljevicu. Varg je već u trenu bio rasedlan i spreman za borbu.

-Vargazarine! Ti pazi na desni bok, a vuka pošalji na lijevu stranu...oštro je zapovijedao Ulrik odavno već navikao na ovakve situacije što je ljudima dodatno jačalo moral u borbi- Mi ćemo ih dočekati u sredini!-

poskidaše svoje drvene štitove i uglaviše ih između kamenja u redu tako da čine čvrsti drveni zid.

Nisu dugo čekali. Orci su se približavali. Kad su došli u domet, napeše tetive i smrtonosne strijele jurnu na hrabru skupinu osamljenih na vrhu brijega.

_Pazi!- viknu Ulrik i sagne se u zaklon svog štita. I ostali se zakloniše. Strijele, kao otrovni stršljenovi, zabijale su se u drvo tik pored njih.

-Sad!- Zapovijedi Ulrik i tri agedirska strijelca ispustiše svoja tri tvrda hrastova projektila iz samostrijela prema napadačima.

Trojica padoše bez glasa. Prostrijeljeni. No Orci nisu stali. Jurišali su na uzvisinu vitlajući sjekirama i mačetama. Još trojica padoše pokošeni agedirskim strijelama,

-Vadi mačeve!- ponovo zapovijedi Ulrik i svom snagom nasrnu na napadače sjekući ih nemilice. Dva viteza probola su kopljima još dvojicu koji su jednostavno natrčali na šiljak smrti. Tada i oni potegnuše mačeve iz korica i jurnuše na napadače.

Krvava kaša nastade na vrhu brijega koji se uskoro zacrni od orkovske krvi.

Ljuto sječivo mačeva sjeklo je orkovske udove, a ovi su svejednako navaljivali pokušavajući dokučiti kojeg čovjeka zahrđalim željezom. Valjda nisu vjerovali da im se četvorica mogu oduprijeti. No kad su vidjeli da oko njih padaju glave kao lubenice, nisu više bili tako hrabri.

-Dag'gra! Dag'gra![4]- Poviče njihov vođa, krupni crni Ork i ostali se živi u času rasprše i i pobjegoše nekih pedeset metara u zaklon šume. No, ne zadugo okrenuše se i ponovo počeše otpuštati strijele prema braniteljima.

Ulrik uvidje prednost situacije i iskustvom starog ratnika prekaljenog u mnogim bojevima odluči se za protunapad.

-Sad! Sad smo ih omekšali! Za njima! ne rasipajte skupinu! -Juriš!-

Sva četvorica jurnuše niz padinu kao munje iz oblaka i udariše u prve redove Orkova. Padali su jedan za drugim, a Vargazarin je ispred svih vitlao mačem, više ludom hrabrošću nego vještinom!

kad se prvotni broj Orkova prepolovio preostali razbojnici razbježe se spašavajući goli, bezvrijedni život.

-Jeste li svi čitavi?- povika Ulrik brišući krvavi mač. --

-Jesmo, gospodine. Pao je Tuškan! Nesmijemo ga ostaviti! idemo po njega! Brzo!-

Ona dva graničara odoše do ranjenog druga koji je jako krvario i bolno stenjao. Previše mu ranu da se ne zagadi i dadoše mu piti Kalvados[5], pa ga odvedoše do konja.

Vargazarinu je zujalo u ušima. Nije nikoga čuo. Otvorila mu se stara rana na ramenu a i ruke su ga boljele od mača i štita. Sjeo je i brzo i plitko disao. Varg je zavijao i režao još uvijek uznemiren od borbe. Bio je krvav oko gubice. Nekoga je dobro razderao.

Lešine Orkova ležale su svuda uokolo. Iznad njihovih glava počeše kružiti, isprva vrane, a kasnije i lešinari koji na velikim udaljenostima osjete miris krvi.

Ni sami ne znaju koliko su dugo sjedili u tišini umorni i uzbuđeni od borbe. Svaki ud ih je boljeo. Približavala se večer i obzor je postajao crven, a zrak gust.

Naoblačilo se i počeo je puhati nekakav hladan sjeverac.

Prvi ustane Ulrik ...

-Prokleti An-Agri[6]! Još lutaju ovuda! Još ih je dosta u bandi ostalo. Moramo požuriti dok se nisu ponovno ohrabrili napasti.

Ranjenik je tiho ječao. Druga dva vojnika mu pomogoše uspeti se na konja. Dok su se spremali za polazak, Ulrik još jednom pregleda mrtve Orkove. -Kako su svi tako snažni? An- Agri su uvijek bili, nekako sitniji! Ma, pogledaj samo koliki su im očnjaci!- Više za sebe prokomentira zapovijednik vješajući samostrijel o sedlo.

-Sigurno su imali bogat ulov ove zime, pa su dobro uhranjeni!- Uzjaše svoga bijelca i podbode ga.

Pravac - Breslov.

---

[1] Druid- vrsta drevnih keltskih svećenika koji su bili i travari, proroci i liječnici. Imali su vrlo istaknuto mjesto u keltskom društvu. Njegovali su magične veze s prirodom.

[2] Urvina - (urušenje) neravni strmi odron zemlje i kamenja. jedan od oblika planinskog krajolika.

[3] Vrsta- stara mjera za dužinu. Nešto malo veća od kilometra.(1049 m)

[4] Orkovski - Nazad! Nazad!

[5] Kalvados - vrsta alkoholnog pića spravljenog od fermentiranih jabuka.

[6] An- Agri - Naziv jednog od Orkovskih plemena.