PROLOG

Jarn izađe na vrata krčme. Pogleda u olovno nebo bez zvijezda. Uze svoj stari pijuk koji je još bio na istom mjestu i uputi se kući. Bilo je već dobrano prošla ponoć i umor mu je sklapao vjeđe. Snijeg je počeo padati jedva primjetno.

Isprva. Ali kasnije sve jače dok nije prekrio cijeli kraj i škripanjem se odazivao na korake rudarskih čizama. Puno je stari patuljak ovakvih zima prevalio preko svojih leđa, ali su mu ove zadnje, nekako, bile posebno teške. Imao je petsto šezdeset i sedam godina i u kostima je već osjećao bol koju do tada nije osjetio. Ulica se lagano uspinjala i završavala malenim trgom. Na desno se protezala jedna kraća, a na lijevo jedna duža ulica ljupkih kućica u rezbarenom drvu i kamenu pokrivenih šindrom. On krene niz dužu ulicu u pravcu svoje kuće malo odvojene od drugih kamenom klesanom česmom u obliku zmaja, tako omiljenog lika kod patuljaka. Njegov dom bio je ugodno mjesto: toplo i udobno. Ono malo namještaja što je imao, bijaše lijepo izrezbareno i vrlo funkcionalno. Skine kabanicu i čizme. Kacigu i pijuk odloži pored vrata i potraži u izbi nešto za jelo. Malo kruha, suhog sira i pinta piva bijaše sasvim dovoljno za skromnu rudarsku večeru.

Umije se i opere ruke utrnule od cjelodnevnog rada. Sjedne pored kamina. Triješćem založi vatru da povrati toplinu u promrzle udove. Blijedožuti i rumeni plamičci obasjaše mu lice i srebrnu bradu. Jarn zapali lulu, polako i obredno uživajući u samom činu paljenja. Kresao je kremenom po komadu željeznog truta usmjeravajući iskre u lulu. Isprva tanak, a kasnije sve jači dim proširi ugodan miris finog duhana po prostoriji. Gladio je bradu gledajući i vatru iz kamina jednostavno uživajući u trenutcima odmora i tišine. Odbljesci plamena ocrtavali su mu na licu igru rumenog svjetla i plavičaste sjene.

Ustane nakon nekog vremena i otvori stari ormar pocrnio od dima. U njemu bijaše mnoštvo sitnih, potrebnih i nepotrebnih stvari. Pri dnu ormara ležala je jedna poveća kutija od ružinog drva lijepo ukrašena pleterima i mitskim životinjama. Iz nje Jarn izvadi podebelu knjigu uvijenu u crvenu kožu potamnjelu od starosti, guščije pero i tintu. Mahnu rukom po ovitku da skine prašinu i pomno pregleda rubove da se nisu pohabali.

Na ovitku je pisalo SAGRANIJSKI LJETOPIS.

Ne ispuštajući lulu iz usta sjedne za niski stol pored kamina i otvori svoje kapitalno djelo koje je pisao više od petsto godina. Ovo nije bila jedina knjiga koju je Jarn napisao. Ovo je bio već šesnaesti tom ljetopisa. Strpljivo i uporno bilježio je stari patuljak sve što se oko njega događalo, što je čuo od drugih, slučajnih putnika ili prijatelja iz daleka. U mnogim od opisanih događaja i sam je sudjelovao utječući, barem malo na tijek povijesti. Bilo je tu ratova, poplava, eksplozija plina u rudnicima ali i rođenja, ženidbi i proglašenja kraljeva. Prinčeva i vitezova, zmajeva i trolova iz neobičnih i dalekih krajeva. Uporan kao voda i točan kao pješčani sat koji mjeri protjecanje vremena, Jarn je upisivao povijest jednog svijeta kao nitko prije njega. Svi ga patuljci smatraše čudakom jer nije uobičajeno za patuljke da se bave pisanjem. No imali su prema njemu poštovanja kao prema malo komu od svoga roda. Često su znali patuljcima iz drugih mjesta hvalisavo pričati o njihovu Jarnu “knjiškom patuljku” kažu vrlo učenom i pametnom.

-Vi takvih nemate u svom mjestu – reče jednom Gilly Hrastoprst graničarima sa Surogore-… jer da imate, patuljci bi sa dvojicom takvih sigurno vladali Starim Svijetom!

Pažljivo otvori zadnju stranicu i upiše datum:

“15. dan u Ledenom mjesecu, dva dana prije 3210. Godine po novom računanju vremena.” Primijetivši da je svijetlo slabo, uze voštanicu i zapali je u svijećnjaku pored stola. Otvori stranicu na kojoj je jučer stao. Pažljivo pročita jučerašnji tekst uživajući u tijeku riječi i misli koje, kao mali spomenici vremena ostaju zauvijek prenoseći priče, radosti i tuge nekima poslije nas.