DIO OSMI - EIGHT PART

OKUPLJANJE

Biserna voda potoka sljevala se niz modrozelene stijene ponirući u dubinu klanca. Uokviren vijencem tek ozelenjelih grmova i maca iz vrbika nadvijenog nad njegove bistre brzace.

Tri su se lika probijala kroz šipražje pokušavajući izbiti na stazu usječenu između kamenja utrtu vjekovima prije. Pojavi se prvi putnik, bučno lomeći suhe grane, zaostatke od zime, otresajući draču i grančice s ogrtača. Visok i krupan, brkat i bradat, ali, nekako uredno i pažljivo podšišan. O pojasu je nosio mač vilenjačke drške i vrećicu ispisanu runama.

Za njim se pojavi plavokosi momak, izgledom ne stariji od dvadeset godina,. Gipkog hoda i spretnih kretnji.

Posljednji, uz glasno psovanje i negodovanje iz grmlja ispadne patuljak. Velike glave pokrivene željeznom kacigom sa sjekirom u ruci.

Grunt! Nismo trebali ići ovom prečicom! jedva sam se iskobeljao iz ovih povijuša!- prigovarao je vilenjaku i njegovom prijedlogu da idu prečicom.

-Plavokosi Vilenjak se nasmije- priroda ima svoje puteve. Sam si kriv što ih ne znaš koristiti!- Vilenjaci bijahu prva inteligentna bića na licu starog svijeta i najstarija rasa od svih.

Sad kad su sva trojica bili na poznatoj utrtoj stazi krenuše put istoka. Sada puno brže i ugodnije. Zađoše u sjenu ruba šume preskačući korijenje koje se kao neke čvornate ruke pružalo iz zemlje pokušavajući nešto dohvatiti.

Poznavali su put i prolazili njime mnogo puta prije. Prvi u maloj skupini bio je Zdeslav (Sedeslav, kako ga je baka oduvijek zvala...) bijaše graničar i neumorni vjetrogonja s osjećajem dužnosti čuvanja granice kraljevstva. Stalno u pokretu , borbi, pod vedrim nebom na studeni i kiši. Bilo je razumljivo zašto se vlasti žale kako nedostaje graničara. ta, tko bi za onako mizernu plaću tumarao po pustoši izložen stalnim opasnostima.

Zdeslav bijaše valvazor[1] i podanik Hrvoja pl. Dvornika, seniora čija vlast seže na pet dana jahanja u okolo.

Približavali su se njegovom imanju s utvrdom. Na uzvišici ogoljeloj do kamena, puče pred njima vidik na sve strane i plodna dolina na istoku,uredno obrađena. Uokvirena lijepo ocrtanim pravokutnim poljima. U plavičastoj izmaglici nazirao se toranj utvrde.

Hrvoje imaše oko trideset selišta[2] sa 580 dimova[3] i još oko sedamdeset valvazora. U osobnoj mu pratnji bijahu, sve odreda vrsni profesionalni vojnici, niži i razbaštinjeni plemići kojima je podijelio beneficije[4]. Sedeslav nije imao konja, ali je poveo dvojicu momaka sa sobom. Išli su se prijaviti u rat. Kad je čuo da ga senior zove, bez razmišljanja se spremio na put.

-Ovdje ćemo se odmoriti. do dvorca imamo samo par sati hoda.- Reče Sedeslav i skine torbu s ramena. Ostala dvojica već su palili vatru i pripremali hranu što su ponijeli sa sobom. Uglavnom suho meso, usoljena riba i raženi kruh. Vrijeme je bilo ugodno, nebo bez oblačka. da se nisu spremali za ljuti boj, ovo bi im bilo sasvim ugodno putovanje.

Patuljak razreže slano meso na kaiše i natakne na ražnjiće. Stavi na vatru i pažljivo nakrivi pod dobrim kutom da ne izgori. Izvadi iz torbe drvenu pintu s pivom i prvo ponudi prijatelje. Bio je vidno raspoložen kad je bilo riječ o jelu i piću. Patuljci obožavaju pivo, a i svaku vrstu djelatnosti za trpezom. Mladi vilenjak jeo je neko voće i tvrde pogačice koje vilenjaci, tradicionalno, nose na putovanja. Sva trojica su blagovali i razgovarali o predstojećim događajima.

-prijatelji moji... reče Kofur (Diedrillson) ...ovakvog posla ima sve češće od kad su se Orci spustili iz Crnih Planina i doline i pljačkaju zajedno s onom gamadi, goblinima. neće ovo izaći na dobro. Ja vam kažem!-

Što je više ovih plodnih polja... reče vilenjak, ...to se na njih i pljačkaši lakše kupe.-

Mislim da je kralj bio prisiljen na ovaj potez. Ako im se pusti previše nitko ih neće moći zadržati. Dogodine bi već bilo kasno za bilo kakvu akciju. Sad smo jaki , a oni još slabi.-Sedeslav je na glas razmišljao i lomio kruh.

Vilenjak je oštrio nož. Lagan kao pero i oštar kao britva. Lijepo ukrašen i u drvenim koricama.

-Nema bolje prakse za ratnika kao što sam ja od boja s Orkovima.- reče veselo i mahne nožem po zraku. Nož proizvede zvižduk. Sva trojica su bili svjesni pogibelji koja ih očekuje, ali su se odlučili hrabro s njom suočiti što čini junake. Znane i neznane.

Prošle su godine kad se živjelo u miru. Ili barem kakvom-takvom miru. U posljednje vrijeme ravnoteža snaga jako je uzdrmana. Ono nekoliko vrlo plodnih godina raširilo je ljudska naselja na sve strane i omogućilo im napredak. No, to je opet primamilo pljačkaše. Oni su izazvali vlasti na novačenje i podizanje vojski koje su bile veliki teret seljacima. Pomalo i neprimjetno, kriza se uvukla u ljudske živote i teškoće su postale nesavladive.

Kralj je donio odluku da se krene u rat protiv Goblina na istoku i očisti i učvrsti granicu za sva vremena (ili barem na neko duže vrijeme...).

Nakon objeda krenuše uzbrdo preko posljednjeg prijevoja. Dalje su se smo spuštali poprijeko niz padinu obraslu niskim žbunjem žutih forzicija. U podnožju brijega žuborio je potok, srebrn i živahan kao hitra zmija koji se spušta i u polja i natapa žedne oranice. Tlo je postalo mekano, a zrak vlažan. Vrbe su svoje duge kose pružale prema vodi, a kamenje koje je provirivalo iz valova bilo je obraslo čisto zelenim algama. Povjetarac je donosio svežinu i miris oranice. Zuj pčela i cvrkut niskoletećih lastavica razjapljenih kljunova. Kao med, žitka zemlja lijepila se za čizme kao da ih neko vrijeme želi zadržati uzase.

-Kiša će.-reče onako za sebe vilenjak. –Lastavice nisko lete.-

Nakon par vrsta izbiše na ugaženi kolski put koji je vijugao između drveća i vodio u selo slamnatih krovova i vapnom obijeljenih pročelja. kad izađoše iz sjene drveća i zaobiđoše sve nepotrebne tarabe, ugledaše malo neuredno i kaljavo selo. Petnaestak malenih kućica stiskalo se oko drvenog hrama koji je, siromašan, ali strog i autoritativan stršao nad kućicama kao dadilja nad bucmastom djecom.

Čula se stoka u torovima, smijeh djece i prh golubova u nebo. Iako je proljeće tek počelo, toplo vrijeme je izmamilo stidljivo cvijeće.

-Jorgovan!- začudi se vilenjak... -kako tako rano?- kao za sebe reče šumski poznavalac bilja i životinja. Preko druma od nabijene zemlje pretrči jato gusaka dižući strašnu galamu kao orkovska četa u bijegu. Seljaci su znatiželjno provirivali kroz premalena okna, a djeca su radosno trčala za putnicima. Psi su lajali iza drvenih ograda dajući svima do znanja da ne ulaze nepozvani.

-Viteže! Gdje ti je konj?- vikala su djeca a Sedeslav se okrene uz smješak mrseći im kosu. Iako je bio prekaljeni graničar i neustrašivi borac, ipak je u duši bio seljak koji čezne za domom i velikom obitelji s puno djece.

-Dobar Vam dan! - glasno nazva Sedeslav jednom pogrbljenom starčiću na trijemu ispred blatne kućice.

-Vama na usluzi, plemeniti viteže!- odgovori starac vičan govorenju. (Seljaci ne govore tako pametno! - pomisli Kofur i namrgodi se...)

Što je doista istina. Seljaci govore zbrkano i nerazgovjetno. Stalno se služe poštapalicama: Boga radi...Ako Bog da... nedaj Bože!... Da'prostite!...Nemojte šta zamirit'...a sve u lukavom čekanju da sugovornik sam zausti što želi čuti, pa oni samo potvrde: -je, je, gospo'n! To sam 'tio ka'sti!- Nevolje su ih naučile što im se može dogoditi ako nekoga višeg roda, makar i riječju , nehotice uvrijede. Zato su tu obrambenu vještinu , s vremenom , razvili do savršenstva.

-Imate li u selu kakvog flečera[5]?-Upita Sedeslav... -moj bi prijatelj trebao vezicu strijela.-

Starac zaškilji na jedno oko pokušavajući bolje vidjeti momka na ono zdravo.

-Imamo, moj gospo'n. tu dolje između kuća ide puteljak. Samo id'te ravno i nemo'rete promašit'. Brug se zove majstor. On vam je "momčić" 'ko i ja , al' što'no kažu, zna svoj pos'o! Nek vas prati sreća junačka!-

Sedeslav se nasmije.. Hvala , dide! Trebat će nam i više od "Sreće Junačke" tamo gdje idemo! Hvala i zbogom!

Zbogom! - odgovori starčić sretan što je danas bio nekome koristan, pa nastavi drijemati.

Prijatelji nastaviše put kroz ogradu onim puteljkom koji im je pokazao starčić . Puteljak je na mjestima bio širok a na mjestima uzak i zavojit. nakon pola vrste ugledaše krov i dimnjak kuće u kojoj je bila majstorska radionica.

Iza ograde od pruća stajao je golemi crni pas - križanac s okovanom željeznom ogrlicom bijesno lajući na nepoznate namjernike. Gledali su se tako neko vrijeme. Kofur izgubi strpljenje i potegne sjekiricu ...-Pasji skote...- promrmlja kroz zube i krene prema ogradi spreman psu rascopati glavu.

U tom izađe majstor ispred kuće.

-U kuću! ....vikne Brug.. Ukuću! Prokleta beštijo! ...Pas se okrene, na trenutak zbunjen gledajući u gospodara.

Brug ponovi zapovijed. Sada oštrije i glasnije -U kuću, kad ti kažem!- Pas podvije rep i ode u svoju kućicu sklepanu od dasaka i dalje gledajući svaki pokret pridošlica. Kofur frkne nosom i zatakne sjekiricu za pojas.

-Oprostite gospodo, na ovakvom dočeku. On mi je jedini prijatelj i zaštita u ova pogana vremena. Nemojte šta zamjeriti!-

Valja imati takvog prijatelja majstore ...reče Loredain ...-ali mi smo došli poslom jer smo čuli da imaš robu koja nama treba.-

-Ako kako mogu pomoći, bit će mi drago!- reče starac sijede brade i gole glave malog, lisičjeg nosa. Na sebi je imao kožnatu pregaču. Ruke su mu bile podugačke, čvornate i žilave. Na nogama je nosio kaljače, a cijela figura bila mu je nekako savijena kao i lukovi koje izrađuje.

Sedeslavu se odmah svidio. Tako on zamišlja dobrog majstora pa mu se izgled Brugov poklopio s očekivanjem.

Moj je prijatelj vilenjačkoga roda... reče Sedeslav...- i najmilije oružje mu je luk, no usput je potrošio dosta strijela u lovu , pa smo voljni od vas kupiti nešto zaliha za rat u koji idemo.- njegovi pratioci potvrdno kimnu glavama.

-Znate, plemeniti, puno sam narudžaba dobio ovih dana. Naš se senior sprema za rat pa sam imao pune ruke posla od jutra do mraka! Sam radim bez pomoćnika, a i nisam više u prvoj mladosti. -Požali se stari majstor.

- No evo, potrudit ću se naći nešto prikladno za mladog gospodina. Uđite!-

Otare izborane ruke o pregaču i uđe pod strehu sagnuvši se pred premalenim vratima. Utone u tamu radionice. Prostorija je bila skučena i mirisala je iverjem drva i ljepilom. Na zidovima su bili mnogi prekrasni primjerci lukova kao neka mala izložba. Na stegama su u radu bili neki komadi koji su čekali vješte ruke da budu završeni a sa strane su bili naslagani raskoljeni trupci zlatnožutog drveta konjske naranče ili Sage koja je bila najbolje drvo za lukove..

Vilenjak se ogleda oko sebe i u kutu ispod čađavog prozora ugleda dvije košare pune strijela.

-Evo, ovo tražim!- pruži ruku i iz košare izvuče jednu dugačku ravnu strijelu s bijelim perima.

Stavi je u ravninu oka mjereći joj pravilnost...

-Oprostite mladi gospodine, za vas vilenjake ništa od našeg, rećemo, ljudskog posla nije dovoljno dobro, a znate kad su velike narudžbe... nema čekanja i ne mogu se posvetiti kvaliteti.- opravdavao se majstor kao pred učiteljem u školi.

Ne morate se opravdavati, Ove su sasvim dobre. Kao vilenjačke! Vrlo su vješto napravljene. Lagane su i čvrste....Potpuno ravne - ... ponovo pogleda jednim okom niz liniju strijele.

Majstoru zasjajiše oči i on veselo doda...-Nema veće pohvale ubogom flečeru od vilenjačke za njegov rad. Hvala gospodine ! to godinama od nikoga nisam čuo. - počeše se sramežljivo iza uha po ćelavoj glavi. ...

-Moram priznati da mi pohvala jako godi srcu. Evo spreman sam vam dati robu u pola cijene radi vaše ljubaznosti!- ...reče i pođe prema velikom samovaru u kojem je mirisao svježe skuhani čaj od planinskog bilja.

Sad su i prijatelji bili dobro raspoloženi. Pogotovo kad su dobili dvije strijele za cijenu jedne! Popili su čaj s majstorom. Razgovarali su o vještinama i tajnama zanata izrade lukova od jasena, konjske naranče, tise i drugih vrsta drveta i roga. Majstori za izradu lukova bili su vrlo ugledni u društvu.Često su dobro zarađivali. Pogotovo uoči ratova i opsada kojih je bilo mnogo. Mnogi kupci donosili su im robu u naturi umjesto novca. Nakon ugodnih pola sata odmora i razgovora, nastaviše put.

Predvečer izbiše na zaravan kojom se pružao put posut sitnim šljunkom, a završavao se pred vratima utvrde od crvenkastog kamena.

Lijevo od ulaza bijaše tvrda palisada od kolja i nasip prema istoku koji je opasavao s tri strane dok je s četvrte bilo malo umjetno iskopano jezero kao brana protiv svakog napadača a ujedno i savršena zaliha pitke vode. Kule nisu bile visoke zato što je okoliš bio pregledna ravnica.

Putnici su sustigli kolonu od deset konjanika koji supolako jahali u istom smjeru. Ispred konjanika išla su dvoja kola provijanta[6].

Ispred otvorenih vrata utvrde vladala je užurbanost. Pripreme za pohod bile su u punom jeku. Na stotinjak metara od tvrđave sustigne ih ophodnja u punom galopu i protutnji pokraj njih: -Mjesta ! Mjesta! -Oni se uklone u stranu kroz oblak prašine.

Tvrdi hrastov most naslanjao se na rub jarka, oko pet metara širokog ispred portalnih vrata utvrde. Jarak se pružao cijelom dužinom južnog pročelja utvrde, a na zapadnom kraju jarka stajala je gruba drvena ustava prekrivena algama , koja je, sa samo tri palca debljine, razdvajala suhi jarak s zelenim jezerom.

Na oko tristo koraka od utrde uokolo bijaše posječeno svo visoko drveće kako bi straže imale što bolji pregled okoliša. Topot kopita odjekivao je po teškom hrastovom mostu. koji je bio dio ulaza u prostrano dvorište. Ono se protezalo na oko 500 koraka i bilo široko ,gotovo isto toliko. Na drugoj strani dvorišta nalazila se kurija, plemićev dvor s lijepo urešenim balkonima i trijemovima u južnjačkom stilu gradnje. Nabrekli od vitičastih ukrasa, podsjećali su na haljine pretilih sredovječnih gospođa. U prizemlju bile su gospodarske prostorije: kuhinja, ostave, radionica, praonica. Široke stube vodile su na prvi kat u rezidencijalni dio. Na kamenim stepenicama stajao je stražar s helebardom i nadzirao užurbano mnoštvo na trgu. Tu je bilo svakakvoga svijeta! Trgovci s istoka koji prodaju tkanine i začine, duhan i boje, nakit, pojaseve i kape čudnih oblika.

Bijahu tu voskari, užari, remenari bačvari, oružari, postolari i mesari. Seljaci su prodavali svoje proizvode uz masnu taksu koju su plaćali kako bi mogli trgovati unutar utvrde. U kutu trga ,dalje od plemićeva osjetljivog nosa, bijaše užetom označeno sajmište za prodaju konja i druge stoke.

Trojica prijatelja bijahu oduševljeni šarenilom . Na trgu je neki bard osrednjih sposobnosti pjevao uz lutnju junačku pjesmu o kralju Dobromiru II dok ga je mali majmunčić pratio na defu.

Kad su prišli dvoru, uljudno se predstaviše stražaru.On uđe unutra da ih najavi. Nakon kraćeg čekanja , na vrhu stuba pojavi se onaj stražar mahnuvši rukom...

-Dođite gore!-

Krenuše preko kamenih stuba i uzduž trijema oivičenog kamenim stupovima i lukovima. Zidovi i vrata bijahu bogato ukrašeni rezbarijama u hrastovina a na svakih desetak koraka stajali su oklopi kao tihi stražari. Kod Sedeslava probudiše neku nelagodu. Imao je osjećaj kao da ga promatraju.

Uđoše u jednu manju prostoriju dekoriranu tapiserijama s prizorima lova i ratovanja u Agedirskim bojama s pretežito plavom i zelenom.

Ta prostorija bila je predvorje velike dvorane za službene prijame.Kad su ušli, duboko se naklone i ostadoše u tom položaju dok im senior ne dopusti ustati.

Senior je bio muškarac od svojih pedesetak godina, prosijed i markantnih crta lica . Svaki njegov pokret odavao je profinjenost, ali i čvrstoću nepokolebljivog vlastodršca.

Tko god ga je prvi put vidio, znao je da vidi gospodara, a ne slugu.

Bio je glatko izbrijan, protivno tadašnjoj modi, i to mu je lice činilo znatno mlađim.

Odjeća mu je bila od najfinijih materijala. Nosio je dugu južnjačku tuniku širokih vezenih rukava. Jedino je kožnati remen ukrašen srebrom i bodežom označavao ratnika. Oko vrata mu se isticao zlatni medaljon velik kao šaka s prikazom kopca na ravnoj gredi ispod kojeg je bila ruka s otvorenim dlanom. To je bio obiteljski grb Dvornikovih.

Oni bijahu izravni potomci jedne od dvanaest prvih plemićkih obitelji u kraljevstvu iz "doba kiša" (cijeli jedan tom Sagranijskog ljetopisa patuljka Jarna govori o tom dobu.) Obiteljse tadazvala PL. Kopčić. Otvoreni dlan dobili su u vrijeme Gojmira II Kopčića koji je nosio nadimak "Darežljivi". Nakon propasti kuće Kopčića, njihovi baštinici ostali su samo kao dvorjani na dvoru kraljaSuronje. Kad je pobunom Suronjina tiranijaokončana i njegovi sljedbenici protjerani, Kopčići se dijele na dvije obitelji. Dvornik i Livadić a zadržavaju plemićke povlastice koje im novi kralj, Brumno I priznaje na osnovu starih prava i povelja koje su se sačuvale.

Kad su se dvije obitelji pomirile, obje polagaše pravo na štit i grb s uspravnim kopcem na ravnoj gredi.

Kralj je učinio kompromis tako što je zapovijedio promjenu grba. Dao im je podrezati donju trećinu štita ispod kopčevih nogu i Dvornicima dao naslikati otvoreni dlan, dok je Livadićima u tu trećinu dao ucrtati kosu za košenje žita. S tim riješenjem obiteljski spor bio je trajno riješen.

Pod dvorane bio je čudesna geometrijska slika sačinjena od tisuća sitnih kamenih kockica u svim zamislivim bojama. Patuljak nije mogao zadržati usklik kad ju je vidio.

-Kakav fini rad! Ovi su znali što s kamenom treba!-

-Psssst!-ušutka ga Sedeslav.

Na lijevoj strani pružao se dugački hrastov stol s čvrstim i lijepo oblikovanim klupama., a na čelu stola bila je visoka stolica za domaćina, neznatno podignuta od poda i prekrivena prekrasnim krznom snježnog leoparda. Zidove su krasili lovački trofeji, a kutove oklopi na drvenim lutkama kao nijemi ulašteni stražari spremni za mimohod.

Posebno istaknuto mjesto u prostoriji zauzimao je ovalni postament prekriven brokatom i plišanim jastukom na kojem je bio gospodarev mač. Neuobičajenu počast oružju gospodar je objašnjavao njegovim tajnim moćima o kojima se nadaleko znalo.

-Sjedite!- reče gospodar i domaćinski i zapovijedno.

-Vaša Visosti, javljamo vam se na dužnost.- Prvi poče Sedeslav.

-Opremili smo se koliko smo mogli, ali nam zato hrabrosti ne manjka!- oči mu zasjaše nekim ratničkim ponosom...

-Poveo sam i svoje povjerljive prijatelje čija će nam vještina u borbi dobro doći.-

-Vidim da niste našeg soja!- reče gospodar inhdirektno postavivši pitanje.

Kofur se ustane i teatralno nakloni. - tako je, Vaša Visosti. Ja sam Kofur, sin Deulfa, patuljak iz Surogore sa granice kraljevstva, Vama na usluzi!- Doda stari patuljački dodatak predstavljanju...-Pola svog života sam proveo sa sjekirom u ruci, što sjekući šumu, što sjekući Orkove po vrletima zavičaja. Imam bogato iskustvo u oružarskom i kovačkom zanatu pa bih Vam mogao biti od koristi u vašoj misiji.-

Gospodar se smješkao i bio je zadovoljan njegovim predstavljanjem. Čuo je puno o patuljcima, ali sad prvi put ima jednog u svojoj službi. U ovom kraju nisu baš česti.

-Žao mi je samo gospodine Kofure, sine Deulfov što nemamo više boraca vašeg soja jer ste nadaleko poznati po srčanosti i izdržljivosti. Osjećam da ste iskreni, a to mi godi jer znam da su samo pravedni tako odlučni za pravednu stvar. ...A vaš mladi prijatelj?-

Vilenjak ustane uspravan i gord.

-Vaša visosti! Ja sam Loredain Zlatnoštit iz loze Anduanske i Denereške, po majci. Nasljednik sam krune moje okupirane domovine Balganura. Čast mi je vojevati s ljudima visokoga roda kao što ste Vi, a nema mi veće časti nego ponuditi svoj život i oružje za prijatelja kao što je Sedeslav. Ako mogu suditi vaše podanike po njemu, onda vašoj vojsci neće biti premca još od vojske triju Kraljevstava na zapadu.

Osobito sam zainteresiran da uništimo gobline, jer je taj lukavi i pokvareni soj zaposjeo moju domovinu i ništa mi bolje neće zaliječiti tugu progonstva kao potoci goblinske zle krvi. - stisnutih šaka ovo zadnje reče vilenjak već prilično uzbuđen. Nakloni se i sjedne.

-Čast mi je, prinče, imati Vas uzase na ovom pohodu. Bravo Sedeslave! Ovako vrsne pratitelje i sam bih poželio ! -Reče plemeniti Dvornik. Okrene se i dvaput pljesne dlanovima:

- Posluga!-

Iz polutame okvira vrata izrone tri djevojke. Lijepo ali skromno odjevene. Svaka je nosila nešto zaokrijepu što im je trebala poslije prašnjava puta. Jednaje nosilavelike vrčeve piva, druga pladanj s tri vrste mesa i povrćem, a treća svježi kruh i kolut sira velik kao omanji mlinski kamen. Za njima uđe i jedna mala djevojčica noseći čiste ubruse i noževe.

Odjednom se službeni ton razgovora pretvorio u neobavezno i prijateljsko ćaskanje o putnim dogodovštinama i lokalnim događajimao kojima se priča .Gospodar je sipao pitanja o svemu jer je, organizirajući pohod, potpuno zanemario svakodnevne događaje oko njega.

Poslije objeda idemo u tabor da vas uputim što vam je činiti. Na tebe, Sedeslave, računam kao na zapovjednika. Dobit ćeš jednu postrojbu čiji je zapovijednik nedavno umro nesretnim slučajem. Vojnici su ga jako voljeli i cijenili, pa im je sad moral jako nizak. Stalno su na rubu odlaska kući.

-To su Čuvaši iz brda. Svi su oni manje-više rod. Svi su jako povezani i složni. Trebaš uvesti stegu, ali ih i ohrabriti i motivirati. Znaš i sam da ratovanje nije samo vitlanje mačem!- Osmjehne se i potegne dugi gutljaj piva iz vrča.

Ne bih htio ostati bez tihdobrih momaka. Još nas je premalo za ono što smo naumili.-

-Prihvaćam dužnost, gospodaru...- reče Sedeslav...- a koliko ih je?-

-Trideset i devet. Imaju svu opremu i oružje, a i zalihu suhe hrane za pola mjeseca.

Sedeslav zinu od čuda. Licemu se zacrveni od ponosa.

Bio mu je to prvi zadatak s većom jedinicom. Do sad je vodio samo odjeljenje do deset ljudi i svi rezultati koje je pokazao, očito su utjecali na generala Dvornika.

-Hvala vam na ukazanom povjerenju, VašaVisosti. -

-Znam da si častan i odgovoran... reče gospodar... kao i tvoj otac s kojim sam ratovao rame uz rame kad smo bili mladi, kao ti sada.-…gospodar prizove u sjećanje dane mladosti.

-Ne sumnjam da ćeš izvršiti sve što ti je naređeno.- Za sada neće biti akcija jer čekamo još nešto vojske iz Jasenika i Velikih Vinograda, a trebali bi, kako tekliči tvrde, doći za četiri dana. Uglavnom su to pješaci pa su malo spori.

Dovrši onaj vrč naiskap...

-Idemo sad do tabora.-

---

[1] valvazor- niži feudalni podanik vezan vojnom obvezom.

[2] selište - seosko gospodarstvo koje obrađuje nekoliko obitelji srodnika. obiteljska zadruga.

[3] dim - kuća jedne obitelji u užem smislu. porez se plaćao prema kućnim ognjištima koja su aktivna , odnosno iz dimnjaka izlazi dim , znak porezne obveze.

[4] beneficij - imanje dato nakorištenje

[5] Flecher - Engl. - Lučar, majstor koji pravi lukove ,strijele i potrebni pribor.

[6] Dnevne količine hrane, ogrijeva i drugih potrepština za vojsku.