Pages - Stranice

Sunday, September 19, 2010

KNJIGA PRVA


Sve je naizgled bilo mirno u seocetu od nekih dvadeset koliba opasanih kamenim suhozidom tik na rubu šume. Život se odvijao rutinski kao i svih godina do sad. Pastiri su dotjerali stada s ispaše na počinak i pojilo na potoku bilo je puno krupne i sitne stoke prošaran pastirima i pucanjem bičeva. Nitko ni slutio nije da je ovo posljednja noć.

Gusti olovni oblaci zakloniše mjesec.

Nastade tama gusta kao tijesto i zavlada neprirodna tišina.

Psi se strašno uznemiriše i bijesno lajući najaviše zlo. Iznenada, bez najave i upozorenja iza šumarka izjahaše mrki goblinski jahači vukova, i to njih nekoliko stotina. Diže se užasna galama. Seljaci nisu ni shvatili što im se događa, a već ih je preplavila goblinska krvoločna gomila sjekući i ubijajući sve živo. Neki su pružali otpor dok su drugi panično bježali na sve strane. Učinak iznenađenja bio je strašan!

Ubijeni, obliveni krvlju ležali su posvuda! Pravog otpora nije ni bilo. Jedna skupina goblina skupljala je stoku i brzo je tjerala niz ravnicu na istok odakle su dolazile bojne dvokolice koje će natovariti svoj krvavi plijen. Reski miris dima i paljevine širio se oko sela. Plamen je proždirao skromne kolibe kao pljevu i brzo bi od toplog ljudskog doma ostajalo samo crno zgarište.

Dvokoličari i kočijaši privozili su kola bliže kućama i ambarima kako bi ih lakše i brže natovarili. Sve je bilo brzo gotovo. Još je par hrabrih u potoku odbijalo udarce i tvrdoglavo i beznadno sjekli napadače i njihove goleme vukove dok nisu dočekali častan i neminovan kraj. Nisu svoju kožu prodali jeftino.

Starješina sela, Zokarian, sijedi i krupni seljak bijelih brkova i orlovska pogleda gledao je u nebo dok mu je duša napuštala tijelo. U ruci je čvrsto stiskao kratki mač, crn od goblinske i vučije krvi. Okružen gomilom leševa napadača koji su skupo platili svoju avanturu.

Osim plijena u stoci i stvarima, Goblini su pohvatali i dvadesetak robova. Uglavnom žena i djece.

Ponašali su se oholo i pobjednički. Tukli su se divlje oko plijena, grizli se i udarali za komad odjeće ili kakav stari nož.

Iz sigurnosti šume izjaše Veliki Goblin u pratnji desetak najgorih goblinskih ratnika, ubojica i razbojnika spremnih svakog trena potegnuti kamu na bilo koga. Jahao je na vučici koja je vjerojatno bila alfa ženka cijelog čopora. Ona potiho zatuli dva puta kratko i nakon stanke jednom dugo i toliko strašno da bi svakome srsi prošle niz leđa. Ostali Varzi joj u zboru odgovore zavijanjem pobijednika koje se čulo vrstama uokolo.

Zarobljeni su u silnom strahu sjedili bez glasa okruženi stražarima koji su bili jedva nešto viši od starijih dječaka. Maslinasto zelene kože i šiljatih ušiju izgledali su kao da su iz samog pakla. Samo su mala djeca plakala a majke su ih umirivale. Bez nade i bez budućnosti njihovi su se životi srušili zauvijek. Jedan je dječak sjedio sam. Majka mu je bila mrtva. Otac i brat nisu došli iako ih je stalno dozivao. Nisu se vratili iz grada kamo su otišli prodati konja. Bio je znojan i uplakan. Strah ga je tresao kao ledena voda.

Dođoše goniči i potjeraše uplašene zarobljenike uz dreku i galamu. Sve su ih povezali u koloni i okrutno tukli bičevima i drvenim palicama. Na ono malo riječi što su znali zajedničkog jezika samo su sipali psovke i uvrede. Tjerali su ih prema istoku, prema stepama u kojima vlada kaos i Goblini. Tamo gdje život vrijedi malo, a nade nema.

Nakon tri dana i dvije mrzle noći došli su do logora goblina koji je stršao u pustoj stepi. Bio je to krug opasan plitkim šancem i drvenim palisadama od nekakvog grbavog drva neravno odrezanih i zašiljenih kolaca. Cijelo naselje bijaše ispresjecano tim kolčacima u kojima su bile niske zemunice ili torovi s jamama za vukove. Sve je neopisivo smrdilo na loj, krv i izlučevine. Goblini su živjeli u neopisivoj nečistoći.

Čim su prešli ulazna vrata nasta veliko slavlje i pijanka uz bubnjeve i vrisku. Jedan goblinski zapovijednik nešto bolje opremljen od drugih s četvoricom tjelesnih čuvara priđe velikom Goblinu i prijateljski se s njim pozdravi. Kratko su razgovarali, a onda priđe zarobljenicima i pažljivo ih sve pregleda. To je bio Grich (čita se kao: Grič-š). Jedan od imućnijih goblina koji je imao dvadesetak vukova i isto toliko sluga. Izabrao je dvije žene s djecom i malo promrzlog dječaka. Prišao mu je bez riječi i uhvativši ga za bradu znatiželjno mu se zagledao u oči.- „Plave, plave proklete plave oči! Skoro svi ih imate. Budeš kod mene! Budeš dobar ili ove budu crvene!-pokaza zelenim prstom prema dječakovu oku

- Jasno?-

Dječak nije skretao pogled nego samo uplašeno kimne glavom.

Tako je vrijeme prolazilo kao da se svaki dan samo ponavlja u nekoj noćnoj mori. Kod Gricha robovi nisu živjeli dugo. Nisu bili vrijedni, jer je najveće goblinsko bogatstvo Varg. Svi robovi su posluživali i Varge i gobline. Čak se i godišnja doba u stepi mijenjaju skoro neprimjetno. Grič je dječaka zvao Braad („Uspravni“). Svi goblini su pogrbljeni pa je ta visina i uspravnost u njihovim očima bila velika smiješna mana.

On je u torovima čistio pot i hranio krvoločne zvijeri. Strah više nije ni primjećivao jer mu je postao svakodnevica. Svaki trenutak su ga mogli rastrgati, kao i mnoge druge prije njega ali iz nekog razloga nisu pa se krhka ravnoteža nekako održavala iz dana u dan.

Rastao je i jačao kradući sirovo meso od vukova. Glavna vučica, vodilja čopora uzela ga je pod svoju zaštitu a on joj se dodvoravao češkajući je i hraneći najljepšim komadima mesa. Kad bi drugi Varzi i pomislili da ga zakolju, između njih i Braada stala je golema siva vučica dajući im do znanja da ga ne smiju dirati.

Grich ga nije volio, ali mu je vjerovao. Sve poslove obavljao je dobro, a čopor je napredovao. Brinuo se o vučićima, muzao vučice, hranio ih, pojio i timario. Izvodio ih je u manjež[1], sedlao i rasedlavao, uprezao u dvokolice i rastavljao zavađene. Od jutra do mraka pune ruke posla!

Vremenom, vukovi se na njega naviknuše i više ga nisu napadali. Nakon nekoliko godina nikoga više nisu ni puštali u svoje brloge osim dječaka, a on je rastao i jačao. Puno je naučio o njihovom načinu života i navikama. Varzi se služe nekom vrstom jezika. Dječak je osluškivao tiha režanja i cviljenja, pokušavao prepoznati što to poručuju jedni drugima. Ponekad mu se učini da ima neku nestvarnu duhovnu vezu s njihovom divljom prirodom. Ponekad je koncentrirano pokušavao u sebi ponoviti zvukove dozivanja. Ponekad bi mu uspjelo, najčešće ne. Možda varzi ne bi ni odgovarali kad bi shvatili tko ih to doziva. Tako prolaziše dani.

Goblini nisu pretjerano pametni, ali su vrlo lukavi i spletkaroši pa im nije trebalo puno da shvate kako će im mladić uskoro postati prijetnja i kako ga se moraju otarasiti.

Jedne zime kad je Braad imao 19 godina (prema Hiperborejskom kalendaru oko 17,5 naših godina, jer stari lunarni kalendar ima mjesece od po 28 dana dok godina ima 336 dana.) Vraćala se goblinska družina iz pljačke noseći silu blaga i ukradene robe i stoke. Braad je čekao s ostalim robovima i prihvaćao i rasedlavao Grichove vukove i odmah previjao ozlijeđene životinje dajući im hranu i vodu. Za to vrijeme Goblini su već napravili pijanku s odurnom rakijom od gljiva . Za tih terevenki mnogi se potuku i izbodu noževima dok drugi pjevaju svoje sirove pjesme prepune vriske i urlika uz zaglušne bubnjeve dugo u noć.

Pred zoru kad su svi već bili potpuno obamrli od alkohola, a vatre se već počele gasiti, Tama je bila gusta kao zobena kaša, gluha i sveprisutna. Braad iskoristi svoju priliku života. Skupi nešto svojih stvari, jednu čvrstu hrastovu palicu kao jedino oružje i uzme dva snažna i odmorna Varga za bijeg. Bez mnogo razmišljanja, ali uplašen do srži kostiju, isprva tiho, a kasnije sve žešće i brže natjera Varge u bjesomučni trk. Životinje su grabile bez odmora. Lagano i bez prepreka. Do jutra je odmakao dobrih 100 vrsta prema zapadu stalno mijenjajući umornog Varga za onog drugog, odmornog. Kad su Goblini primjetili da ga nema,odmah su organizirali potjeru. Oko podneva već je bilo toplo i snijeg je kopnio ostavljajući raskaljanu zemlju i gusto ljepljivo blato posvuda. Braad je odmicao sve više na zapad.

Nakon nekih sat vremena izbije na jednu uzvisinu odakle je imao pregled terena i okrenu se provjeravajući prate li ga. Na obzorju ugleda tanku crnu crtu .

Potjera!


Znao je kako su još mamurni od pijanstva prošle noći, ali ne i manje opasni. Vuci su dahtali vidno umorni i nervozni jer nisu ništa jeli. Odrezao je dva komadića suhog mesa iz bisaga i uvalio im u gubice zalivši ih vodom. Nije se smio zaustavljati jer je gubio prednost. Odmah nastavi dalje niz brdo prošarano kržljavim smrekama. Kako se uspinjao na drugi obronak onako je pramen magle ostajao iza njega i prekrivao vidik nadolje. Srce mu je lupalo. Uzbuđenje i strah miješahu se s umorom. Nakon teškog uspona izbi na zaravan koja se dalje blago spuštala i pretvarala u moćnu široku ravnicu.

Prodolska ravnica bijaše golem prostor. Gotovo potpuno ravan. Još je bila prekrivena snijegom i golim drvećem i ispresjecana novonastalim potocima od otopljenog snijega u gorju koje je oslobodilo veliku količine zarobljene vode. Jeo je posljednje zalihe hrane žvačući ih hladne. Vatru nije palio zbog progonitelja. Hladnoća mu se zavlačila u kosti a vlaga u poderane čizme. Nakon slane konjetine gutao je čisti snijeg da utaži žeđ.

Orijentirajući se prema zalazećem suncu utvrdi pravac i ponovo krene naprijed prema domovini i slobodi. U glavi su mu se rojile misli. Slike iz djetinjstva su mu pred očima protjecale jedna za drugom budeći jaku nostalgiju i želju za slobodom. Stisne zube i prvi put progovori nakon dva dana.

-Moji momci! – potapša vukove po vratu i pomiluje ih po glavama. – Izdržite mi još malo. Možemo mi to! Možemo!- uvjeravao je sebe i hrabrio. Duhom je još bio jak, ali mu tijelo više nije moglo podnijeti napore. Svaki mišić ga je bolio od napornog jahanja i studene vlage.

U daljini, na oko pola sata jahanja ugleda rub šume omorika i jela. Pojuri tamo jer je šuma spas i zaštita od pogleda progonitelja.

Tlo je bilo prekriveno sagom trulih iglica i češera. Jak miris šume podsjeti ga na zavičaj. Taj miris u stepi nije osjetio godinama i to ga malo ohrabri. Znao je da je dom posve blizu! Što je šuma bivala rijeđa, to je i teren bio ravniji. Došavši do jednog potoka, napuni ćuturice te spremno utjera vukove u vodu pa krenu potokom nizvodno da zametne tragove. Znao je da i tako moćni krvosljednici kao Varzi gube u vodi mirisni trag. Njegova dva Varga glasno su negodovala zbog ledene vode, režali su i cvilili ali su ipak poslušali neugodnu zapovijed.

Nakon nekih pet vrsta izađoše iz potoka i on sjaši vežući varzima noge starim krpama kako je znao i umio, uostalom morao im je čuvati zdravlje. O njihovoj spremnosti ovisio je i njegov život.

Krajolik se do predveče promijenio. Ova dolina bijaše popločana, igrom prirode, stepenasto posloženim kamenim pločama. Između ploča probijale su kržljave biljke i prvo proljetno cvijeće. Pronađe jedan guštik zaklonjen od pogleda i tu odluči zanoćiti. Možda nešto i odspava, Varzi su najbolji stražari. Potjera ga je mogla sustići, ali je napravio dovoljnu prednost, pa se mogao malo opustiti.

Rasedlao je životinje a one odmah polijegaše pored njega pokušavajući vratiti izgubljenu snagu. Onaj tamniji i veći Varg osta budan naćulenih ušiju svejednako motreći okolinu mirisa i zvukova.


Mjesečeva plavičasta svijetlost obasjavala je zaravan i zrakasto se probijala kroz granje. Ostaci snijega blještali su kao staklo. Odjednom, s brežuljka na istoku, na jedva dvije vrste udaljenosti začu bojni poklič Goblina i sledi mu se krv u žilama. Užasna vriska i tuljenje bojnih rogova poče se približavati.Varg na straži skoči na noge i iskesi duge očnjake režeći.

U tom se probudi Braad i drugi Varg. Nije mu puno trebalo da shvati što se događa. Još bunovan i snen, skupi stvari i uzjaši.

-HIIAAAA!!-

...jeknu niz dolinu i on pojuri k svom cilju – naselju ljudi. Nije više ništa osjećao, ni strah ni bilo što drugo. Život mu je visio o koncu i on svoje preostale snage upregne u zadatak da stigne na spasonosno odredište.

_Valjda ću uspjeti kad sam već tako daleko odmakao!- pomisli tješeći se i još čvršće stežući grubi kožnati remen koji je bio Vargu oko vrata. Ostao mu je još veliki komad puta, ali i mnoštvo prepreka koje ga čekaju. Varzi su povratili snagu odmorom pa su s lakoćom prevaljivali put. Kraj njih su promicali borovi i stijenje. Uskoro je cijeli pejzaž poprimio pitomije oblike. Nije više bilo oštrih stijena , a borovu, zamijenila je bijelogorična šuma.

Nakon sat jahanja izbi na brisani prostor gdje više nije bio skriven od pogleda.

Kao mračna sijenka za njim izroniše progonitelji: zli, nemilosrdni i zvjerski uporni. Zrak su proparali oštri krikovi kad ga ugledaše. Njemu se nešto stisnu u grudima i prođoše ga hladne srsi.

-Bježi! Bježi koliko te noge nose!- Pomisli i još jače podbode Varga pod sobom.

Nije bio naoružan, a nije bio ni siguran hoće li mu Varzi pomoći kad dođe do okršaja ili će se prikloniti svojima. Ipak su oni rođaci onih što ih progone. Na obzoru ugleda kamenu kulu izdvojene postaje Agedirskih graničara i iz nje tanki tračak plavičastog dima, za njega tračak spasa i nade!

Goblini su se opasno približili bjesomučno tjerajući životinje. Za njegovim leđima fijukale su smrtonosne strijelice s crnim perima. Jedna, druga, treća tik do ramena!

-Bogovi, pomozite sad!- u očaju protisne kroz stisnute zube šibajući Varga do krajnjih granica izdržljivosti. Ostacima snijega prekrivenom ravnicom vrbine mladice šibale su mu lice i bedra od suludog trka. Noge i ruke su mu trnule a leđa su ga strašno boljela od iscrpljujućeg jahanja.

Od mnoštva odapetih strijelica jedna pogodi svoj cilj! Drugi Varg koji je bio natovaren njegovom prtljagom pade pokošen uz tužni dugi urlik. Ubrzo dio progonitelja navali na njega da ga dokrajči, a drugi nastaviše potjeru. Bjegunac nije imao vremena ogledati se oko sebe, ali je znao što se dogodilo. Obuze ga snažan strah koji ga gotovo paralizira. Krajnjim naporom savlada mučni osjećaj i hrabreći sam sebe podvikne:

-Hija! Možemo mi ti ! Još malo! Još malo!-

Iako su Goblini bili prilično neprecizni, a bjegunac nemirna meta, jedna mu se zalutala strijela zabode u rame. Oštra bol i val topline obli mu tijelo. Obuze ga osjećaj slabosti i mučnine. Sve se više približavao kuli, ali mu se činili da to traje cijelu viječnost .

BAAAOOOOAAAAAA!!.... Zaori se mukli duboki zvuk lura[2], bojnih rogova Agedira, koji ispuni dolinu. Graničarski samostrijelci već su čekali u bojnom redu.

Brad vrisnu: - Ne strijeljajte! Ja sam čovjek!- bez daha i gotovo bez svijesti.

Kad je izgovorio čarobnu riječ –čovjek!- vojnici malo zastadoše zbunjeni, jer su znali da ljudi ne jašu vukove! (Barem oni ne znaju ikoga tko je preživio, ako je i probao!....)Kad je protutnjao pored prvog reda strijelaca u drugom redu ga dočekaše kopljanici svejednako uprtih kopalja u Varga ne vjerujući golemoj zvijeri.

–Nemojte, tako vam Bogova! Progone me Goblini!- Hrapavim glasom dreknu Brad. Jedan graničar upita: ..A što ćeš s ovom beštijom? Da ga odmah ubijemo?-

-Ne!- Vrisnu Brad i zagrli već potpuno iscrpljenu i uplašenu životinju,

- Nemojte, molim Vas, on mi je spasio život! Ja ću se za njega pobrinuti!-

Uhvati uzde i požuri iza postaje. Za to vrijeme prvi red goblina naleti na smrtonosni roj strijelica i uz strašne krikove popadaju na tlo. Njihovi Varzi ustuknuše, ali samo za kratko. Nasrnuše na graničare oštrim kandžama i očnjacima, no ovi ih spremno dočekaše mačevima i kopljima. Nastade krvavi pir!

Goblini su nasrtali u valovima, a graničari ni pedlja nisu odstupali. Krik se stopio s povicima u zaglušujuću buku i zveket oružja. Brad se vrati na poprište iznenadne bitke sada naoružan oštrim kolcem iščupanim iz ograde i bez čekanja navali svom žestinom na napadače. Pojuri prema prvom Goblinu kojeg ugleda baš kada se ovaj spremao odapeti strijelu i probode ga onim kolcem kroz slabine. Tamna krv poprska ga po licu i ramenima, a goblin vrisnu mašući rukama pokušavajući dohvatiti napadača. Napokon se sruši bez glas.

U tom trenutku začu se bojni rog Agedirske konjice koja iznenada nahrupi iz šume s lijevog boka braniteljima i uz gromoglasni bojni poklič nasrnu na Gobline. Divljake zahvati panika. Oni preostali vidješe svoju propast i okrenuše Varge put stepe te se dadoše u bijeg. Konjanici nisu stali, nego kraj umornih branitelja projuriše progoneći gobline kao zvjerad.

Ulrik , zapovijednik posade ležao je na zemlji duboko i umorno dišući.

-Zapovjedniče! Jeste li ranjeni? – upita samostrijelac kojem se krv slijevala niz ruku.

-Ma, nisam ! Samo ne mogu doći do zraka!- poče se otkopčavati...-Nego da vidimo što je s tvojom rukom!

Bio je to plećat čovjek, plavokos i zelenih očiju kao i većina u Agediru. Na njemu je duga vojna služba i boravak u divljini ostavio duboke muške bore koje su mu davale autoritet. Tek po koja sijeda vlas odavala mu je godine.

Bio je opasan mačem i bodežom. Nosio je gusto pletenu žičanu košulju koja je izgubila sjaj ali ne i svrhu. Plašt mu je bio modrozeleni s velikom brončanom kopčom ukrašenom prepletenim zmijama. Skinuo je rukavice i vješto previo ranjenog vojnika. Tri su mu momka poginula, no nije si mogao priuštiti tugu nego se potpuno usredotočio na zadatke.

-E, sad ti, mali, dođi i ispričaj mi sve iz početka, jer, tako mi Gospe od Jezera, dužan si nam objasniti mnoge stvari! Hoću u detalje znati zašto sam izgubio tri dobra borca!-

_Zapovijedniče!- zovnu ga jedan mršavi vojnik

-Što ćemo s mrtvim Goblinima i Varzima?-

Varge oderite, a gobline spalite. Ali dalje od postaje da ne smrde! – Gadljivo dobaci Ulrik preko ramena. Krene s Bradom do brvnare. Uđoše u mračnu, ali toplu i suhu prostoriju koja je više ličila na pećinu nego na stanište ljudi. Upali luč i utakne je u željezni stalak u zidu. Svijetlost oblije zidove i ljude kao sam cik zore i ocrta unutrašnjost.

Ulrik sjede trljajući bolno zapešće na lijevoj ruci.

–Pričaj!-

-Hvala Vam -...reče Braad ... –što ste mi spasili život!- razmišljao je što bi bilo u ovom trenutku reći a da ne zvuči bez veze i suvišno. Malo zašute i u tim trenucima osjeti neku strašnu povezanost s tim nepoznatim ljudima koji su mu bez razmišljanja priskočili u pomoć čak riskirajući i svoje živote.

-Mi smo graničari. To je naš posao- doda Ulrik... –Ne moraš na tome zahvaljivati!-

Uđoše drugi vojnici znatiželjni da vide pridošlicu koja im je poremetila dnevnu rutinu.

Brad je razmišljao kako početi ....- Moj vam je život čudna i neobična priča, i tako mi Bogova, da nije bilo vas, ne bih je ni mogao ikome ispričati!-

Graničari, gladni novosti u divljini pažljivo su i s zanimanjem slušali dječakovu priču. Tek kad je počeo, Brad je shvatio kako je zaboravio dobar dio materinjeg jezika i svim silama se trudio izbaciti goblinske riječi Urdo- jezika koje su ljudima „bole“ uši. Pričao im je o svemu: o Griču, o Varzima, o bezglavim pijankama do kasno u noć i sudbinama nesretnih robova u kandžama zlih Goblina.

Pričao im je i o Velikom Goblinu kojeg je samo jednom iz prikrajka vidio, ali im je i potvrdio da je posvemu drugačiji od ostalih njegova soja: krupniji, ružniji i višestruko okrutniji. Vjerojatno je bio križanac s ljudima ili Orkovima, a to su posebno opaki i zli gadovi koji teroriziraju slabije i vješto podilaze jačima. Njihovu dvojnu prirodu nitko još nije uspio dokučiti. Pričao je o noćima užasa i i o masovnim žrtvovanjima zarobljenih čuvaških ratnika dovedenih iz Brezova Polja njihovom zlom bogu Mardoku. Ubijali su ih cijelu noć sječkama. U nemoćnom bijesu neki su graničari pustili suzu a neki su samo zlokobno prijetili i psovali, razdrtih duša od užasa koji su čuli.

-Pa, kako si ti uspio izbjeći?- Upita ga Ulrik i sam potresen pričom.

-Ne znam, gospodine! I meni je to živo čudo, kažem Vam. Možda su me držali neopasnim ili sam im bio od veće koristi živ. Znate, Goblini ne vole raditi, pa sve poslove za njih obavljaju robovi. Vjerojatno su se na mene navikli jer nisam stvarao probleme i ni u čemu se nisam isticao!-

-Kako nisi prije pokušao pobjeći?-...nastavi Urlik zapitkivati...

_ Bio sam vrlo mlad, i moram priznati, na smrt uplašen! Strah me je držao mirnim i pokornim. Pazio sam da ih ničim ne rasrdim. Ionako sam imao previše problema i posla s Varzima.- Odgovori Braad zamišljeno šarajući štapom po žeravici ognjišta koje je rumenilom obasjavalo lica prisutnih.

U kutu sobe ležaše tri tijela zamotana u plašteve s mačevima na prsima...-A Vama sam zahvalan do kraja života. Posebno onim palim graničarima.-

Nasta težak i ljepljiv muk kojeg razbi tek glas zapovijednika...

- Što ćeš! Takav je naš graničarski život! Tu smo kako bi branili kraljevstvo. Makar i svojim životom. To svi u ovoj prostoriji znaju i na to se cijeli život spremaju! No još ćemo „slistiti“ kojeg Goblina a do tada..... nebo može čekati!- Završi Ulrik i nakon skromnog objeda pođoše na spavanje.

Ujutro je počela priprema obreda spaljivanja poginulih graničara. Cijela postaja bila je postrojena u dvije vrste u svečanim odorama. Na povišenom humku stajale su tri pažljivo složene lomače a na njima mrtvi ratnici sa svojim oružjem. Iz Stroja istupi plavokosi mladić odjeven u plavozelenu surku[3] i izvadi dugi Agedirski rog. Tri puta snažno zatrubi. Jeka je odlijegala od brda kao odgovor Bogova. Ptice su utihnule. Ulrik užga lomače i držeći kacigu pod rukom uspravan i tih. Lomačama priđe klerik i uz tihu molitvu i pospe plamen nekim prahom koji bukne plavičastim iskrama i raširi opojni miris. Miris je toliko podsjećao na duše . bio je nekom čudnom vezom povezan s onostranim svijetom. Nevidljiv, a sveprisutan. U obredima je imao svoje posebno mjesto.

Kad su lomače sagorjele klerik uze pepeo i stavi ga u tri staklene bočice koje nestadoše u njegovoj torbi ispod plašta. Zagrabi punu šaku pepela i njime pospe žive.

-Gospo od Jezera!- zavapi prema nebu uzdignutih ruku – Primi u svoje krilo ove pale ratnike i podari mir i utjehu živima !

-AG-HAR-IS-UGDAN-TAR-VAŠITAN– Tri puta ponoviše molitvu svi u glas i raziđoše se u tišini.

Na uzvisini puhne sjeverac i raspiri preostali žar. Ostadoše samo Ulrik i Brad.

Šutjeli su.

Brad je imao jaki osjećaj krivice za smrt ovih ljudi. Iako je znao da mu graničari to ne zamjeraju nije se mogao odhrvati lošem osjećaju. Vodio se rat s Goblinima i to je bio dio toga rata. Reci mi-...prvi progovori Ulrik ...što ćeš dalje?

Brad razmisli bacajući suharke u pepeo.

- Ne znam gospodine. Moj život tek sad počinje dobivati svoj pravi smisao, a u glavi mi je još košmar i nered. Mislim kako bi prvo valjalo srediti taj nered pa onda donijeti ispravnu odluku.-

Takav odgovor ugodno iznenadi starog ratnika.

-Bistar si ti momak!- osmjehnu se Ulrik

–Bolji odgovor nisam mogao dobiti! No, kako te ova beštija tako dobro sluša? To je doista čudni i neobično! Ipak si ti čovjek!-

Brad se uspravi i odgovori skrivajući ponos

- To nema veze s mojom rasom, gospodine. Varg je vrlo nepovjerljivo i svojeglavo biće i trebaju godine upornog rada da vam povjeruje. No kad ste jednom u njihovim očima postali prijatelj ili barem saveznik, da tako kažem, to je za njih doživotno!-

-Kako imaš tako čudno ime? Nije naše, ljudsko.- upita zapovijednik puneći lulu.

_To na Urdo- jeziku znači „Uspravni“ ili „onaj koji hoda uspravno“ dali su mi ga Goblini. Svoga pravog imena se ne sjećam. Bio sam mali kad su me odveli. Zapravo ne sjećam se ničega iz svog prijašnjeg života osim ovo malo jezika kojeg sam učio od drugih robova.-

Krenuše prema postaji do kule i obora s konjima.

_Svakako bi trebao promijeniti ime...- reče graničar-...a čini se prikladnim agedirski izraz VARGAZARIN – krotitelj vukova. Mladić stade i sa smješkom se zagleda u Ulrika. –Doista to mislite?- Ulrik kimne glavom otpuhujući dimove iz lule.

- Hvala Vam. –ozari se mladićevo lice ponosom...

- Takvo časno ime vjerojatno i ne zaslužujem, pa ću ga zato s posebnim ponosom nositi!-

Ulrik se nasmija i ponovi...

–Vargazarin. Ime će ti dobro pristajati. Gospe mi od Jezera, nema puno ljudi na svijetu koji bi ga s većim pravom nosili!- Ponovo su obojica bili dobro raspoloženi nakon tužnog obreda.

-Vargazarin, Vargazarin -..u sebi je ponavljao svoje novo ime kako bi se što prije na njega navikao. Sviđalo mu se. Život mu je ponovo počeo dobivati oblik.



[1] Okrugli tor za vježbe jahanja u krug.

[2] Bojni rog načinjen od mijedi .Dugačak oko 120 -150 cm oblikovan kao slovo S.

[3] surka- kratki vojnički kaputić. Najčešće vuneni ili laneni.

9 comments:

  1. Odlično je! Mnogo mi se sviđa, čitko, veoma zanimljivo, i definitivno nešto novo na našim prostorima. I slika ti je ufff predobra :-)))

    ReplyDelete
  2. Sam sam je napravio ! :) u photoshopu. Hvala na lijepom osvrtu.

    ReplyDelete
  3. Vidiš sebe kao patuljka koji piše? :) Definitivno ti idu od ruke ove stvari. Sviđa mi se mnogo način na koji pripovedaš i jedva čekam da se priča nastavi.
    Kad je sledeća, kad je sledeća? :D

    ReplyDelete
  4. OK, kao što sam obećao, pročitao sam dio Sagranijskog ljetopisa, Prolog i Prvi Knjigu. Reći ću sve zamjerke i pozitivne stvari koje sam našao. Zbog ograničenja u bloggeru postat ću kritiku u više komentara.

    Prvo i osnovno, univerzalno formatiranje teksta. Ti razgovore pišeš ovako:
    -Bježi! Bježi koliko te noge nose!- Pomisli i još jače podbode Varga pod sobom.

    Pravilan način je koristiti navodnike. Dakle,
    "Bježi! Bježi koliko te noge nose!" pomisli i još jače podbode Varga pod sobom.

    Postoji nekoliko različitih slučajeva kako se nešto može napisati, za određenu situaciju. Pravilo jedan je OBAVEZNO, dok za druga postoje varijacije.

    1) "Bla bla," reče Lik A.
    - Ako je rečenica izjavna, stavlja se zarez na kraju, a zatim se zatvaraju navodnici i nastavlja sa radnjom. Ukoliko je lik izrekao upitnu ili uskličnu rečenicu, stavlja se upitnik, tj. uskličnik. Negdje se zarez stavlja izvan navodnika, ali takvi su slučajevi rijetki. Mogu se koristiti jednostruki ili dvostruki navodnici.

    2) "Bla bla," reče Lik A, "bla bla bla."
    - Ovo se koristi ako je netko nešto rekao, a zatim nastavio govoriti nešto direktno vezano uz ono što je prvo rekao. Postoji i varijacija:

    2b) "Bla bla," reče Lik A, i nastavi: "Bla bla bla."

    3) Reče Lik A: "bla bla."

    Znam da ti se ovakve stvari mogu činiti banalnim, ali to su pravila formatiranja koja se koriste pri izdavanju knjiga (pogledaj bilo koji naslov, i vidjet ćeš da je tako) i treba ih poštivati.

    ReplyDelete
  5. Što se tiče samog stila pisanja, moram priznati da imaš bogat vokabular. Prije nego nastavim, moram napomenuti da 99% vremena čitam knjige na engleskom jeziku, a na engleskom i pišem svoje priče. Razlog je što našem jeziku fali rječitosti, i naspram engleskom je jako ogoljen. To vjerojatno nećeš primjetiti ovako, ali probaj pročitat nešto od, npr. Roberta E. Howarda, i adekvatno prevest na naš jezik, i vidjet ćeš koliko nam je jezik siromašan riječima i izrazima. Tako da već oko dvije godine nisam ni taknuo nešto na hrvatskom, i čudno mi je uopće čitat nešto na našem.

    To rečeno, sigurno nisam najadekvatnija osoba za komentiranje, ali ono što sam vidio, tvoj izbor riječi me se dojmio, a to je jedna od važnijih kriterija po kojoj ocjenjujem knjige.

    Dakle, plus za vokabular.

    Ostalim, moram priznati, nisam bio baš oduševljen. Barem u Knjizi Prvoj, priča je jako požurena, i totalno generična. Ono, napad na selo, malo dijete odvedeno u zatočenoštvo koje će poslije kao tinejdžer / mladić postati spasitelj svijeta, družina sastavljena od graničara, patuljka i vilenjaka... sve su to totalno standardni elementi viđeni već 1000 puta. Ne kažem da je to nužno loše, ali onda barem priča u kojoj će ih se iskoristiti treba biti jako, jako dobra da bi me zainteresirale njihove avanture.

    Što se tiče požurivanja priče, Knjiga Prva je mogla biti barem duplo duža. U nekoliko minuta čitanja prošla je više od 10 godina. Stani malo na kočnicu, i "raširi" štivo. Npr. nemoj započeti odmah napadom na selo. Započni time kako seljaci odlaze na posao, među kojima je recimo i neki član obitelji budućeg junaka. Tu se daju ubaciti razni razgovori i opisi kojima ćeš razviti likove i dodatno nas upoznaš sa lnjima, što će samo učiniti da čitatelj zapravo i osjeti osjeti nešto kada isti umru ili se nađu u opasnosti.

    Jedan poznati pulp pisac, Lester Dent, je rekao "Nemoj reći čitatelju! POKAŽI MU!" Kada god možeš nešto opisati, opiši - pokaži. Ne mislim sada da uđeš u iscrpne opise na 5 stranica, ali nekoliko rečenica više nikako ne bi škodilo.

    Isto je sa likovima. Ulrika si, recimo, dobro dočarao. Ali, naš dječak/budući heroj... ne zna se ništa o tome kako izgleda. A teško je uživiti se u lika koji je "bezličan".

    Pogotovo fali opis goblina, a cijeli napad na selo i Braadovo zatočeništvo pogotovo, su vrlo požureni. Daj malo detalja o njegovu vremenu u zarobljeništvu, daj detaljnije opise goblinske naseobine, mjesta gdje je Braad spavao, o čemu je razmišljao tih dana, neki događaj (ili više njih) kroz kojih ćeš dati Braadu više osobnosti, i opet, produžiti priču.

    Isto, izbjegavaj kratke rečenice u nizu, rađe ih poveži zarezom ili nekim veznikom ili slično. Npr. ovaj dio...
    "Umije se i opere ruke utrnule od cjelodnevnog rada. Sjedne pored kamina. Triješćem založi vatru da povrati toplinu u promrzle udove. Blijedožuti i rumeni plamičci obasjaše mu lice i srebrnu bradu."

    ...ja bih napisao ovako:

    "Umije se i opere ruke utrnule od cjelodnevnog rada. Zatim sjedne pored kamina, i triješćem založi vatru da povrati toplinu u promrzle udove. Blijedožuti i rumeni plamičci obasjaše mu lice i srebrnu bradu."

    ili ovo...

    "Prodolska ravnica bijaše golem prostor. Gotovo potpuno ravan. Još je bila prekrivena snijegom i golim drvećem i ispresjecana novonastalim potocima od otopljenog snijega u gorju koje je oslobodilo veliku količine zarobljene vode."

    ... u ovo:

    "Gotovo potpuno ravan, Prodolska ravnica bijaše golem prostor; prekriven snijegom i golim drvećem, ispresjecan novonastalim potocima od otopljenog snijega u gorju koje je oslobodilo veliku količine zarobljene vode."

    Eto, to su par mojih savjeta, nadam se da će biti od pomoći. Naravno, to je sve samo moje mišljenje, i ti se ne moraš sa mnom slagati; ovo je ipak tvoj roman.

    ReplyDelete
  6. This comment has been removed by the author.

    ReplyDelete
  7. This comment has been removed by the author.

    ReplyDelete
  8. Isto, izbjegavaj kratke rečenice u nizu, rađe ih poveži zarezom ili nekim veznikom ili slično. Npr. ovaj dio...
    "Umije se i opere ruke utrnule od cjelodnevnog rada. Sjedne pored kamina. Triješćem založi vatru da povrati toplinu u promrzle udove. Blijedožuti i rumeni plamičci obasjaše mu lice i srebrnu bradu."

    ...ja bih napisao ovako:

    "Umije se i opere ruke utrnule od cjelodnevnog rada. Zatim sjedne pored kamina, i triješćem založi vatru da povrati toplinu u promrzle udove. Blijedožuti i rumeni plamičci obasjaše mu lice i srebrnu bradu."

    ili ovo...

    "Prodolska ravnica bijaše golem prostor. Gotovo potpuno ravan. Još je bila prekrivena snijegom i golim drvećem i ispresjecana novonastalim potocima od otopljenog snijega u gorju koje je oslobodilo veliku količine zarobljene vode."

    ... u ovo:

    "Gotovo potpuno ravan, Prodolska ravnica bijaše golem prostor; prekriven snijegom i golim drvećem, ispresjecan novonastalim potocima od otopljenog snijega u gorju koje je oslobodilo veliku količine zarobljene vode."

    Eto, to su par mojih savjeta, nadam se da će biti od pomoći. Naravno, to je sve samo moje mišljenje, i ti se ne moraš sa mnom slagati; ovo je ipak tvoj roman.

    Eto, sretno u daljnjem pisanju!

    ReplyDelete
  9. Najljepša ti hvala za ovako iscrpan osvrt! :) Drago mi je da si mi tekst ovako detaljno rasčlanio i protumačio. I sam sam često zurio u to poglavlje do kasno u noć lomeći um u pokušaju da prodrem u riješenje. Evo sad kad ti to tako jasno kažeš sve mi postaje razvidno i jasno.Već sam uobličio mnoge dopune i obogatio to prvo nesretno poglavlje koje mi je bilo "šepavo" treba mi još samo par dana da ga uvrstim nazad u tekst.
    Što se tiče našeg jezika, ne bih ga zamijenio ni s jednim na svijetu. pogotove ne engleskim. Znam da ti to zvuči pomalo čudno u dobu kad engleski uvukao čak i u vrtiće među djecu koja ni svoj jezik još ne razumiju dobro. Ipak jezik nije mrtva stvar , ni alat koji ćemo odbaciti kad se istupi. Imamo veliku obvezu u trajnu zadaću da ga održavamo kao oganj i svake noći na njega nabacujemo nova drva pazeći da ne zaspemo. ako zaspemo i naš se oganj ugasi do jutra, teško ćemo ga ponovo zapaliti.
    Ne postoje prikladniji i manje prikladni jezici za neku književnu vrstu, ali zato postoje bolji i lošiji pisci i znaj da te izvorni govornici engleskog jezika nikada neće do kraja prihvatiti ni priznati ti zasluge i da će ti dok si živ pronalaziti greške. ako mi ne vjeruješ prevedi na engleski ovo:
    "Zuji, zveči
    zvoni, zvuči,
    šumi, bruji, tutnji, huči.
    To je jezik roda moga"
    Lijep pozdrav i nadam se da ćeš se opet javiti! .

    ReplyDelete